Ima tome nekoliko godina da je Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik, izjavio, otprilike ovako: građani su mi dali mandat na četiri godine i nemaju me što pitati do idućih izbora (emisija „Nedjeljom u dva“). Tako se i ponašao, kao apsolutni vladar glavnog grada, namećući svima svoj pogled na svijet i urbanističku sliku Zagreba, zavodeći građane svojom čuvenom rečenicom „Ajmo delat’“.
Nije da mu je agramerski kajkavizam išao od jezika, ali pokušavao je kajkati, pa je tako na (nekad legendarnom) Radiju 101 zaradio valjda najviše džinglova od svih političara zajedno.
Kako god, Milana Bandića, koji je već četrnaest godina na čelu Zagreba, nadležni sumnjiče za cijeli niz malverzacija: od upravljanja gradskim otpadom (u čemu je, navodno, veći dio profitabilnog posla dobila firma jednog domaćeg tajkuna, Hercegovca, iako za to nije imala sve propisane uvjete), do zapošljavanja „po babu i po stričevima“, muvanja gradskim zemljištem i njegovim prenamjenama.
Sve to, po bahatosti i nepitanju građana i poreskih obveznika o bilo čemu, zvuči poznato i u beogradskim okvirima, pa čak i ono da je nakon „Beograda na vodi“ Bandić najavio projekt „Zagreb na vodi“; iste su nam priče, te okrećemo leđa rijekama, te okrećemo leđa investitorima…
SUMNJIVI POSLOVI: Kao i Beograd u Srbiji, i Zagreb je središte svekolikog života u Hrvatskoj: tu se skrasilo sve što se skrasiti moglo, što je moglo pobjeći iz provincije u kojoj su opcije za bolji život mnogo slabije nego u metropoli. Zato su privođenje i pritvor (jednomjesečni) za Bandića i dio njegove „ekipe“ toliko potresli Hrvatsku, sve do nacionalnog tjednika koji iz pera Darka Hudelista – znanog po svojem interesu za visoku politiku, Franju Tuđmana, norvalsku politiku i Dobricu Ćosića, pa posljedično i Aleksandra Vučića u njegovom beogradskom dnevniku – donosi „ekskluzivnu rekonstrukciju“ koja govori „iz minute u minutu: nedjelja od 8.25 do iznenadnog poziva u 14.30“. Tu ćemo, sve pitajući zašto uopće, saznati ponešto o tome „kako je supruzi Vesni kupio dvadeset ruža i smrznutu hobotnicu, a za psa Rudija nemasni sir“, kao i pitati se da li je „velebnu vilu u Hercegovini, s uvezenim stablima maslina i palmi, radio kao svoje utočište za dan D“.
Koliko god hapšenje i postupak (navodno ga nadležni godinama vode) protiv Bandića bili iznenađenje, oni to nisu: prilično dugo se priča o navodno sumnjivim poslovima u upravi grada, kao što dugo građani gledaju sumnjive poslove pred svojim očima, od tajkunske predaje jednog od centralnih trgova, Cvjetnog, jednom tajkunu (usporediva je, recimo, Slavija u Beogradu u budućim planovima), do blesavih fontana napravljenih u centru grada u vrijeme opće krize (eto nam se i ovdje smiješi takva budalaština na Slaviji).
RASPLITANJE KORUPCIJE: Sam Bandić je, pak, izdanak SDP-a od kojega se izmetnuo odnoseći sa sobom dio stranačke podrške, pa je bio i predsjednički kandidat i mogući osnivač neke nove stranke, koja bi lavirala između tzv. ljevice i desnice, pokušavajući se svidjeti jednima i drugima. Slijede izbori, iduće godine predsjednički, 2016. i parlamentarni u Hrvatskoj i Bandića ne bi trebalo izuzeti iz konkurencije – to je ujedno i glavni argument onih koji ga podupiru u ovom trenutku, iako ima i posve blesavih priča da je njegovo procesuiranje, u stvari, način da se fokus javnosti odvuče od njemačkog suđenja jugoslavensko-hrvatskom obavještajcu Josipu Perkoviću.
Vjerojatno su u pravu samo oni koji kažu da se postupkom protiv gradonačelnika Bandića tek počinje rasplitati džemper korupcije, ne samo u glavnom gradu, nego i u državi ogrezloj u nepotizam, korupciju i kriminal; svaka sličnost sa Srbijom je slučajna!
Ostaje pitanje zašto je netko tko je govorio: „Meni je malo falilo da postanem svećenik. Ja bih to savršeno radio. Da sam postao svećenik, ne bih na tome ostao. Bio bih biskup. Sto posto“, ili „Moj san je bio da budem Gebels. Ako ne najuspješniji, onda izvrstan u svom poslu“, toliko dugo na čelu grada koji sistematski propada.
U svakom slučaju, nakon „slučaja Sanader“, ovaj „slučaj Bandić“ je najteži u novokomponiranoj hrvatskoj političkoj povijesti. Oba govore o karakteru države i društva nastalima nakon osamostaljenja 1990. godine.
Oba su vrlo poučna i za sve ostale u okruženju, ma koliko govorili o tome da je svaka sličnost i slučajna i nenamjerna.
Primio sam vaše pismo
Antišinoj strini njivetinu vratit,
Šteficu na pravo upisat bez platit,
Malome od Joze kemiju ispravit.
Ljerkin fast-food kijosk u Borongaj stavit.
Zrinki mini-market za zlato i srebro.
Ilijiinu babu ugurat na „Rebro“.
Juričinom puncu beskamatni kredit.
Baričinog mlađeg u „Dinamo“ metit.
Nazvat MUP jer Vinko mora u Njemačku,
Pa neka mu vrate oduzetu vozačku.
Vidit šta je s onom tužbom protiv Paška,
Koliko bi ga došlo da se sve zataška.
Nadbiskupa smandat da Đurđicu vinča
I da blagoslovi Rozikinog pinča.
Hrvojevog Krešu u Privrednu banku
Pod hitno zaposlit, makar i ka stranku.
Jagodi od ujca banak posrid Dolca.
Joli bez carine „mercedes“ iz Stolca.
Nevoljnome Miru za Kanadu vizu.
Mihovilu bubrig, Stanku dijalizu.
Dragičinog Jerka upisat u HAZU,
Nać mu curu našu, da ostavi Razu.
Vicin kupus, veli, rodija je svojski,
Triba nazvat Jozu da ga proda vojski.
Rodijak Bariša muku muči s novcom.
Dražen oće nešto nasamo sa Tomcom.
Mirkova se Zorka još nije udala,
Ćaća neće ništa ispod generala.
Dodijalo Marti dvorit svekra Tomu,
Nek ga dvore časne u staračkom domu,
Ivankin je Petar golemo čeljade,
More li se, pita, utrat u Arkade.
Šime bi u Vlaškoj postolarsku radnju,
Mislav na „Mimari“ oće nadogradnju.
Lovre mrči neke pisme po papiru,
Pa ako se mogu gurnut u lektiru…
Dragi prijatelji, rodijaci, znanci,
Fala šta ste pravoj javili se stranci,
Al za sve šta triba vama, vašoj dici,
Pišite odsada Račanu Ivici.
(„Feral Tribune“ 793, 25. studenoga 2000, Predrag Lucić, „Haiku haiku jebem ti maiku, Velika Feralova pjesmarica“, Kultura&Rasvjeta, Split, 2003)