Renomirani svetski finansijski magazin „Euromoney“ dodelio je Raiffeisen banci prestižno priznanje za najbolju banku u segmentu privatnog bankarstva za 2026. godinu (Serbia's Best International Private Bank - Euromoney Private Banking Awards
2026).
O tome kako se Beograd menjao u poslednjih deset godina, kako danas izgleda odnos između gradnje, javnog interesa i struke, kao i o tome šta ove promene znače za identitet grada i kvalitet života u njemu, razgovarali su učesnici tribine „Šta se gradi, a sta ruši u Beogradu" u organizaciji nedeljnika Vreme
Mesecima traju napadi vlasti na Verana Matića, a poslednja neskrivena pretnja po život stigla mu je od omiljenog čeda ražima - Centra za društvenu stabilnost i glasi: „Ako neko od vas u narednih mesec ili dva vidi Verana Matića, recite mu da nije jedini (pseudo) novinar koji je puštao bradu i da bude još malo strpljiv, nastavak uskoro stiže".
Najvažnije događaje prethodne sedmice analiziraju Radmilo Marković, Sloba Georgiev i Filip Švarm i traže odgovore na određena pitanja iz srpske zone sumraka
Nedeljnik "Vreme" organizuje mini-seriju tribina o ključnim pitanjima života u Beogradu. Prva, posvećena bezbednosti, održaće se u četvrtak 12. marta u 18 časova, u Prostoru Miljenko Dereta na Dorćolu. Dođite da zajedno diskutujemo, ili pratite prenos uživo na našim platformama.
Sagovornica Glasova pobune Jelena Obućina ima redak dar da ono što društvo oseća artikuliše i pretoči u reči u svojim uvodnicima za Dnevnik Nove S. Kako izgleda otići sa "državnog posla" koji važi za siguran, ali ostati lojalan sebi, kako zaista izgleda kad novinar biva odstranjen iz redakcije jer je radio svoj posao, koliki su lični ulozi u igri, govori za Intervju Vremena
Prošle nedelje svedočili smo još jednom sukobu „partizana" i „četnika" na uglu beogradskih ulica Simine i Knjeginje Ljubice. Tu je kolaboracionistički premijer Srbije Milan Nedić izvršio samoubistvo 4. februara 1946. U ovoj epizodi donosimo tekst u kom smo preneli izlaganje naše čuvene istoričarke Olivere Milosavljević, sa skupa na kom je iznela dokaze o nedvosmisleno kolaboracionističkoj prirodi Nedićeve vlade.
„Vreme" je raspisalo konkurs za mlade novinare do 30 godina za nagradu „Dragoljub Žarković". Takođe pozivamo studente i studentkinje novinarstva, komunikologije i društvenih nauka zainteresovane za bavljenje novinarstvom, kao i mlade novinare i novinarke sa najviše dve godine radnog iskustva, da se prijave za već tradicionalnu stipendiju koja takođe nosi ime jednog od osnivača i glavnog urednika našeg nedeljnika
Januar 1997. bio je mučan i hladan. Protesti zbog krađe lokalnih izbora bili su u punom jeku. Sedam dana, policija je sprečavala studente da prođu kroz Kolarčevu ulicu. A onda je patrijarh Pavle rešio da Beogradom prođe svetosavska litija, koja, inače, ne postoji. Pod pritiskom te odluke, u noći između 26. i 27. januara 1997. kordon se povukao, a “Vreme” je imalo reportera na licu mesta.
Ministar Nikola Selaković „bljuje otrov“ jer ide pred sud, predsednik Aleksandar Vučić ga vatreno brani. „Vreme“ u novom broju ispituje koji su dometi slučaja Generalštaba i obračuna sa Republičkim zavodom za zaštitu spomenika
Premijera predstave „Oda radosti“, po tekstu Fedora Šilija u režiji Gordana Кičića biće održana Ateljeu 212, u subotu 31. januara u 20 časova na sceni „Mira Trailović“
Kako se režim sveti profesorima i mlati studente? Ko su sve Vučićević saučesnici? Zašto na njih vlast djeluje kao heroin? Dokle ide Vučićeva zaumna propaganda? Zašto naprednjaci ne smeju izići ni pred sud za prekršaje, a kamo li pred sud za organizovani kriminal? Zbog čega žele da preko Petrova zamene Ustv Srbije da Statutom SNS-a.
Kada je 15. januara 2000. godine došlo do pucnjave u holu hotela Interkontinental, svi su znali da je reč o kriminalnom obračunu. Malo ko je slutio da je te noći karijeru završio Željko Ražnatović Arkan, kriminalac, paravojni vođa, političar i poslastičar. O njegovoj dugoj i raznovrsnoj karijeri za “Vreme” je tog januara 2000. pisao Miloš Vasić.
Dan Republike Srpske, 9. januar, ustanovljen je još 1992. godine. Međutim, najintrigantnija proslava ovog dana dogodila se 20 godina kasnije. Božidar Stanisavljević star 60 godina, u dvorani Borik, sakrio je, uoči proslave ovog dana, eksploziv, puške i još drugog naoružanja. U januaru 2012. Miloš Vasić u Vremenu piše o tome.
Generalni direktor kompanije Yettel Majk Mišel (Mike Michel) izjavio je danas da će kompanija u 2026. nastaviti širenje 5G mreže u Srbiji i najavio da je pravno spajanje sa kompanijom SBB planirano za 1. april ove godine, kada će SBB kao pravno lice prestati da postoji, a poslovanje će se nastaviti kroz Yettel.
Kroz umor, žuljeve i lična iskustva sukoba sa policijom, novinarka snima ne samo protest, već i maraton ljudskosti i upornog traganja za odgovorima koje vlast odbija da da. Ovo je duboko ličan narativ o građanskom angažmanu i ceni istine
Stigao je novogodišnji dvobroj „Vremena“ gde je mnoštvo velikih članaka i intervjua, svašta za čitanje i uživanje. Osvrnuli smo se i na političku godinu na izmaku i najavili iduću
Autorka je profesorka na Akademiji Umetnosti u Novom SaduPravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!',
title: 'Cenzura i održavanje privida',
pubdate: '2026-04-02 20:30:24',
authors: authors,
sections: "Kultura",
tags: "Akademija umetnosti Novi Sad,galerija,Kultura,Novi Sad",
access_level: access_level,
article_type: "news",
reader_type: reader_type
};
(function (d, s) {
var sf = d.createElement(s);
sf.type = 'text/javascript';
sf.async = true;
sf.src = (('https:' == d.location.protocol)
? 'https://d7d3cf2e81d293050033-3dfc0615b0fd7b49143049256703bfce.ssl.cf1.rackcdn.com'
: 'http://t.contentinsights.com') + '/stf.js';
var t = d.getElementsByTagName(s)[0];
t.parentNode.insertBefore(sf, t);
})(document, 'script');
dataLayer.push({
'event': 'Pageview',
'pagePath': url,
'pageTitle': 'Cenzura i održavanje privida',
'pageContent': 'Kada je Novi Sad zvanično postao Evropska prestonica kulture, u januaru 2022. godine, priređen je spaktakularan događaj pod nazivom Zeniteum, koji se odigrao na samoj zgradi Izvršnog veća.
Tom prilikom se, uprkos vrhunskoj tehnici i osvetljenju, iz pozadine smejala velika glava Vojislava Šešelja. Smeje se već decenijama sa istog ogromnog bilborda koji prekriva zgradu u kojoj je sedište Srpske radikalne stranke, kao nekakav gargantuovski landmark centra grada. Doduše, izbledeli bilbord je nedavno zamenjen, jer računi su izgleda poravnati, dugovi isplaćeni, pa se moglo preći i na estetiku.
Samo 30-ak metara dalje niz Bulevar Mihajla Pupina upravo je zatvorena Galerija Akademije umetnosti u Novom Sadu. Tačnije, Skupština grada Novog Sada je Akademiji oduzela dva prostora na dve lokacije - galeriju i atelje, dakle mesta za izlaganje i stvaranje umetnosti.
Obrazloženje vladajuće većine i gradonačelnika je nesuvislo: prostori se oduzimaju zbog političke zloupotrebe i zbog toga što su „zjapili prazni“. Kontrola je obavljena bez zapisnika, upozorenje je izdato usmeno, egzekucija je promptna, a prethodna dokumentacija o nameni i fakture više ne vrede. A zapravo šta je komisija videla? Radove u ateljeu, izložbu u galeriji i parole ispisane iznad prozora galerije (na primer: „nećete nas zatvarati i ubijati“).
Najžalosniji, gotovo dirljivi „dokaz političke aktivnosti“ koji je komisija notirala jeste zatečeni stalak za mikrofon u galeriji koji, u svetu bez kulture, služi, naravno - a za šta drugo? - za propagandne, populističke govore. A zapravo, studenti Akademije su na tom mestu pevali – šta bi zaboga drugo radili!? Gradonačelnik Mićin kao i obično bio je rečit i ubedljivo dokazivao istinu mašući printovima parola sa fasade galerije...
Ali pravo pitanje je zašto su nam ovi postupci i gestovi nekako odavno poznati?
U prvi mah čini se da smo preuzeli slavne obrasce cenzure koji su u 20. veku bili svojsveni totalitarnim režimima. Po kratkom postupku, jer državni razlog je na prvom mestu. U Sovjetskom Savezu ljudi su fantomski nestajali s fotografija kao da ih nikad nije bilo, isto kao što su se modernističke slike iz muzejskih kolekcija selile u depoe, e da bi njihovo mesto zauzele slike socijalističkog realizma. Strukturalno mesto cenzurisanog sadržaja retko ostaje prazno i ono se najčešće popunjava prihvatljivim sadržajem da bi se održao privid pune i moćne strukture.
Međutim, situacija sa cenzurom dolazi do paroksizma upravo ovih dana kada se u kragujevačkoj skupštinskoj sali vodi bitka oko zavesa koje otkrivaju ili prekrivaju posleratno slikarstvo. Nije u pitanju sadržaj, već dozvola da ga odbornici vide na tom mestu – politička indoktrinacija bi sve odbornike valjda prevela u partizane, što bi pak do srži uvredilo patriotsku desnicu.
Dakle, upravo zahvaljujući cenzuri, imamo živi dokaz da kultura i umetnost nisu i ne mogu biti mesto konsenzusa. S druge strane, neko bi čak mogao pogrešno zaključiti kako umetnost i kultura ponovo zadobijaju subverzivni potencijal.
Cenzura se danas pojavljuje kao radikalna intervencija moći koja teži tome da uređuje
konstruisanje onoga što je vidljivo u javnoj sferi u pokušaju da ogradi, proširi, odnosno
reteritorijalizuje politički prostor kojim, potom, može slobodno da upravlja.
Naravno, u dugoj istoriji formalne cenzure estetske vrednosti nikad nisu predstavljale povod za zabranu. Okvir pravnih definicija, ali još češće ideoloških aparata, naročito u društvima u kojima cenzura nije pravno regulisana, podrazumeva zabrane koje treba da štite moral, verske dogme ili nacionalne interese. Nevolja nastaje kad i ove vrednosti presuše, pa se ispod svake spektakularne zabrane, na bezočan način prozre goli interes sa već legendarnim „pa šta - tužite” obrazloženjem.
Drugim rečima, sama činjenica cenzorske intervencije i njenih nadležnosti u polju umetnosti, ukazuje na to da umetnost nije nezavisna od hegemonih društvenih pravila, niti je autonomna u odnosu na praktičnu politiku uređenja same države. Slična situacija je i sa obrazovanjem o čemu svedoče pritisci koji potiču iz istih izvora.
Za razliku od predhodnih vremena, umetnost danas ne postoji bez diskursa o autonomiji i slobodi izražavanja. S obzirom na to da postoje ljudi koji nemaju potrebe za obrazovanjem i kulturom, ali im je delegirana velika moć upravo u tim sektorima, veoma je lako, čak i logično da se liberalne vrednosti trampe za bilo koju vrstu ličnog, mahom finansijskog interesa.
Zato više nemamo velike festivale, male knjižare i školske objekte.
Autorka je profesorka na Akademiji Umetnosti u Novom SaduPravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!',
'pageDate': '2026-04-02 20:30:24',
'pageAuthor': authors,
'visitorType': visitor_type,
});
console.log(post_id);
console.log('Pushed');
});