
Izbori 2026.
Čistilište na izborima: Dačić, Đilas, Jovanović idu u istoriju
Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih

Ministar Nikola Selaković „bljuje otrov“ jer ide pred sud, predsednik Aleksandar Vučić ga vatreno brani. „Vreme“ u novom broju ispituje koji su dometi slučaja Generalštaba i obračuna sa Republičkim zavodom za zaštitu spomenika
Ako ne bude novih obrta, građanin Nikola Selaković, inače ministar kulture, iduće srede (4. februar) izaći će pred sud, na glavni pretres po optužnici Tužilaštva za organizovani kriminal povodom afere oko Generalštaba.
Šta taj slučaj, prvo direktno suđenje režimu, donosi? To je naslovna tema novog broja „Vremena“ koji je na kioscima od ovog četvrtka (29. januar).
Selaković je optužen da je muljao sa dokumentima i direktorima republičkog i gradskog zavoda za zaštitu spomenika. Sve kako bi Generalštabu bila ukinuta zaštita, te zgrada srušena i onde građeni stanovi, hotel i kockarnica. Od tog projekta je, za sada, Trampov zet Džared Kušner odustao.
Ako je verovati ministru Selakoviću, on će suđenje koristiti da „raskrinka blokadere“, pošto optužuje TOK da je „autoimuno oboljenje“, da učestvuje u „državnom udaru“ i radi po nalogu „centara moći“.
Vatreno svog pulena pokriva i predsednik države Aleksandar Vučić koji unapred kaže da će amnestirati ministra i priželjkuje da on, Vučić, lično sede na optuženičku klupu pa da im očita bukvicu.
A ni to nije zaumno, kada se zna da je prethodna direktorka Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture (RZZSK) Dubravka Đukanović nedavno potvrdila za „Vreme“ da su joj u prisustvu Vučića u Predsedništvu tražili da skine zaštitu sa Generalštaba.
Beogradski advokat Jovan Rajić za „Vreme“ kaže da je Selaković optužne za vrlo konkretne radnje, ali da se o tome ne izjašnjava – nego koristi taktiku da je napad najbolja odbrana. Vučić pak demonstrira silu i stoji iza svog ministra kojeg pušta da „bljuje otrov“.
„Što su šrafovi u SNS važniji i što više znaju, to je intenzivnija njihova odbrana. Pre svega zato što više znaju i više mogu da naude režimu. Tako funkcioniše svaka mafija, što je važniji šraf, veća je šteta po čitavu organizaciju ukoliko progovori“, kaže Rajić.
Bojan Pajtić, profesor na novosadskom Pravnom fakultetu, kaže da suđenje Selakoviću otvara vidik režimu – koliko će im se tek suditi ako padnu sa vlasti?
„Režim koji misli da mu nema kraja – zapravo kroz pokretanje ovog postupka nazreo svoj definitivni i neslavni kraj. Više ih se niko ne plaši“, kaže Pajtić za „Vreme“.
U novom broju donosimo i intervju sa Nemanjom Smičiklasom, odnedavno docentom Fakulteta primenjenih umetnosti, koji je 30 godina bio konzervator restaurator u RZZSK.
„Svi, apsolutno svi stručnjaci te institucije zauzeli jasan stav i stali u odbranu kulturnog nasleđa u Republici Srbiji. Zbog takve nesaradnje oni moraju biti kažnjeni i svi smo sigurni da država kroz Ministarstvo kulture sprema odmazdu, bez obzira što bi to moglo da bude pogubno po kulturno nasleđe, ali i samu državu“, kaže Smičiklas.
RZZSK je, dodaje, retka institucija koja savesno obavlja svoj posao i nije pristala na ucene i pretnje. „Ukidanjem službe zaštite vlast bi sebi otvorila put da uništi i sruši još kulturnih dobara i da te placeve ustupi ili proda investitorima“, upozorava naš sagovornik.
Ceo članak čitaje u novom „Vremenu“ koje na kioske stiže u četvrtak (29. januar). Ili se odmah pretplatite na štampano ili digitalno izdanje

Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih

Zašto između prevaziđenog režima i promena ne postoji ništa treće? Na šta režim misli kada kaže da brani Srbiju? Zbog čega je nesalomiv Studentski pokret? Ko ima znanje i pravo iskustvo, a ko vođu bez dana radnog staža van politike? I zašto studenti pobeđuju

Posle gotovo dve godine protesta, stotina prepešačenih kilometara, hapšenja, progona i nezabeležene društvene mobilizacije, Srbija izlazi na izbore koji bi mogli da označe kraj jedne političke epohe. Sociološkinja Marija Babović kaže za “Vreme” da nada u promene nije bila toliko velika još od 5. oktobra 2000. godine, ali upozorava i na opasnost da se, ukoliko promene izostanu, zemlja suoči sa još tvrđim autoritarnim režimom

Njihovo jedino oružje sada su mediji koje kontrolišu: kao, mi nemamo program, što nije istina; kao, mi ćemo izdati nacionalni interes, što nije istina. Jedan od argumenata im je i to da se plašimo da izađemo na debatu sa Vučićem. Oni ne razumeju da im je to kazna. To je kazna Aleksandru Vučiću, koji je 14 godina vodio isključivo monolog. Četrnaest godina on nikome nije omogućio nikakvu vrstu dijaloga, a sada bi da bude nagrađen ili pomilovan mogućnošću da s nama razgovara. E pa, neće moći. To što je posejao sada žanje

Ovi izbori nisu izbori o članstvu Srbije u Evropskoj uniji, Kosovu i Metohiji, gej brakovima, poreskoj politici ili bilo kom drugom pojedinačnom političkom pitanju. Iako stranke na marginama političke moći pokušavaju da nametnu ove teme, u središtu predstojećeg političkog izbora nalazi se mnogo jednostavnija dilema: promena ili očuvanje postojećeg poretka. Već duže od godinu dana, istraživanja pokazuju da je to osnovna dilema koja se nalazi na glasačkom listiću
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve