Naš rašireni verbalni "humanizam" ne iscrpljuje se samo na tugaljivim slučajevima kancerogenih i drugih teških oboljenja, nego i na navodnom razumevanju za muke siromašnih, posebno onih koji su na "minimalcu"
Tek kada je slučaj obolele, samohrane majke, Violete Petrović iz Niša, kojoj korejska fabrika Jura nije, protekle sedmice, htela da produži ugovor o radu na određeno vreme – okončan svojevrsnim hepiendom, jer joj je ugovor o radu do dobijanja invalidske penzije, kroz četiri i po meseca, odobrio jedan donator iz Beograda, koji je hteo da ostane anoniman – moguće je hladnije glave skrenuti pažnju na neke duboko ukorenjene zablude koje vladaju u našem društvu u pogledu razumevanja šta je čija uloga u socijalnoj zaštiti u modernoj državi.
U stvari, pošto je najviše zgražanja u srpskoj javnosti izazvala izjava menadžera niške Jure, Nam Đin Čoja, da spomenutoj Violeti nisu ponovo produžili ugovor (jednom je ovoj radnici na dugom bolovanju već produžen ugovor, pre šest meseci) zato što „ne može da radi, a kompanija ne može da zaposli nove ljude“ (ako projektovan broj zaposlenih „zauzimaju“ oni na bolovanju) – valja prvo reći nekoliko reči u odbranu njegove logike. Zapravo, gospodin Čoi je to najefektivnije učinio i sam kada je u izjavi za televiziju rekao da je Jura „društveno odgovorna kompanija jer plaća porez ovoj državi veoma mnogo i donira zdravstvene ustanove“, te da kompanija ne može pomagati bolesnima, jer bi to značilo da bi to morala činiti svakome od 7000 zaposlenih, ako se razboli i nađe u nekoj nevolji.
Ako njegove reči „prevedemo“ na ekonomske aksiome slobodne, ugovorno i tržišno uređene države – onda je on zapravo rekao da se funkcija socijalne zaštite mora izmestiti iz preduzeća, onog koje za plaćene poreze i doprinose državi očekuje da ta država obavi i tu zaštitu za koju prinudom zakona ubira doprinose.
Načelno, kad je zaposlenje u određenom preduzeću oblik „zbrinjavanja“ ljudi i kada je ugovor o radu „nepoderiv“ i glasi na razdoblje „odavde od večnosti“, onda je takva privredna jedinica na sigurnom putu ka ekonomskoj propasti, a zaposlenima u takvom preduzeću malo vrede „zakonska, ugovorna i ustavna prava“. Jer je malo ko spreman, a često ni finansijski sposoban, da ta prava isplati, bez obzira na to koliki je njihov „humani kapacitet“. Čak i kad sudovi, kasnije, dosude neku vrstu takvih isplata, obično nema imovine preduzeća koja bi se za takve isplate mogla unovčiti – tim pre što radnici odbijaju stečaj koji bi ih ostavio bez radnih mesta koja se u suštini ne plaćaju.
Takvo shvatanje zaposlenja, preduzeća, države i propisa o invalidskom osiguranju, koja, u nameri da zaštite radnike od „azijske kapitalističke eksploatacije“, polaze od toga da se radnici moraju zaštiti novim izmenama Zakona o radu, u kome bi se čak predvidelo da brigu za isplatu ozbiljno obolelih radnika dele država i preduzeće, te da takvi radnici ne mogu biti uskraćeni za nove ugovore o radu na određeno vreme, ne nasleđujemo samo iz vremena socijalizma, nego i dublje – iz tradicionalne srpske ideološke matrice po kojoj je država svima majka i zaštitnica, pa otuda i ima pravo da od svojih građana traži da za nju ginu i ratuju, to jest da joj budu poslušni kao podanici. Videli smo već nekoliko puta u poslednjih sto godina kuda je to vodilo, koga je država zapravo štitila, a ko je za nju ginuo i siromašio – uprkos svim patetičnim deklaracijama o pravu na rad, na obavezno socijalno i zdravstveno osiguranje, o pravu na odmor i radničke sportske igre itd.
Naš rašireni verbalni „humanizam“ ne iscrpljuje se samo na tugaljivim slučajevima kancerogenih i drugih teških oboljenja, nego i na navodnom razumevanju za muke siromašnih, posebno onih koji su na „minimalcu“. Pošto takvih minimalno plaćenih radnika u Srbiji ima oko 350.000, ni novoizabrani predsednik Srbije Aleksandar Vučić nije se libio da u predizbornoj kampanji obeća da će se njihova satnica od iduće godine povećati za blizu deset odsto, to jest sa 130 na 140 dinara. Naizgled, to nije značajno povećanje, ali kada pomnožite 350.000 sa oko 168 sati mesečno, onda dolazite do novog značajnog „nameta“ privatnim poslodavcima – naročito u niskoakumulativnim sektorima. Zbog kritičke opaske da takve mere u stvari vode ka većoj nezaposlenosti, jer neki poslodavci ne mogu da povećaju ni minimalnu nadnicu, pa moraju da smanjuju radnu snagu, dopao je javnih neprilika, na primer Tomislav Momirović, direktor hotela Mona.
Kada se malo „odmaknemo“ od tekućih inicijativa da se uz pomoć politike, države, sindikata i Socijalno-ekonomskog saveta poboljša položaj onih sa najnižim platama – pa pokušamo da uočimo „širu sliku“, videćemo da je svim tim idejama zajednički stav da delovanje tržišta radne snage u jednoj zemlji sa preko 700.000 nezaposlenih treba nekako „ograničiti“ o trošku poslodavaca, a ne korisnika javnih, pre svega budžetskih sredstava. Tim putem se, međutim, malo šta može postići, osim što se odbijaju oni investitori koji svoje buduće poslovanje ne zasnivaju na dogovorima sa političkom elitom, već na tržišnoj računici.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Uključio sam radio, neku hrvatsku stanicu – Franjo Tuđman je upravo slao poruku Srbima da ostanu u svojim kućama, jer je počela akcija “Oluja”. U tom trenutku, a bilo je 5:02, 4. avgusta, započela je kanonada i nestalo struje, tako da Tuđmanovu poruku nisam saslušao do kraja. Jaka eksplozija odjeknula je u blizini – ležeći na podu, video sam kroz prozor da je pogođena zgrada u komšiluku poznata kao S-13, najviša u Kninu. Nigde u blizini nije bilo ni jednog jedinog vojnog objekta
Moji roditelji nikada nisu dozvolili da odlazak u Knin i Hrvatsku preraste u nedostižnu nostalgiju – na čemu sam im ja izrazito zahvalan – već se zadržavao u granicama posjete onima koji su se vratili. O ratu nikada nisu i ne pričaju mnogo, već su se uvijek vodili sjećanjima na predratni period života. Samo na moje veliko insistiranje počeo sam da kroz godine dobijam svjedočenja iz ratnih godina
Osim što su zaduženi da usmeravaju i legitimišu Vučićevu samovolju, to su ljudi kojima građani dolaze pod prozore da im zvižde. Po zemlji u kojoj se ministri kreću u tajnosti, poput razbojnika, sastaju sa lokalnim jatacima, pa brzo beže natrag. U Knjaževcu ih je čuvala Žandarmerija kada su obeležavali sto dana rada. Zato – poslednja Vučićeva vlada. Teško da će naći još voljnih da ih on ponižava, a građani preziru
U Srbiji su legalizovani lažni izbori, ona po tome nije izuzetak, ali ako je ikada postojala živa volja u narodu za promenom, taj moment se upravo događa. Ljudi kao da osećaju da ako to ne bude sada, predaja je potpisana i ostatku Srbije sledi ono što se dogodilo Srbima na KiM: sporo ali sigurno odumiranje zajednice koja nema nikakvu budućnost
Tužilaštvo je konačno počelo da prati trag novca i korupcije koja je možda dovela do pada nadstrešnice. Režimlije viču da je na delu “tužilački državni udar”, pokušaće da uzvrate udarac i biće, što reče Dragan J. Vučićević, „ili mi, ili oni“
Zbog čega Aleksandar Vučić organizuje nasilje ćacija i kapuljaša? Između ostalog i da bi tvrdio kako su „blokaderi“ izazvali revolt „tihe većine“. To bi mu predstavljalo povod za odvrtanje represije na maksimum sve tvrdeći da uspostavlja red i mir
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!