Naš rašireni verbalni "humanizam" ne iscrpljuje se samo na tugaljivim slučajevima kancerogenih i drugih teških oboljenja, nego i na navodnom razumevanju za muke siromašnih, posebno onih koji su na "minimalcu"
Tek kada je slučaj obolele, samohrane majke, Violete Petrović iz Niša, kojoj korejska fabrika Jura nije, protekle sedmice, htela da produži ugovor o radu na određeno vreme – okončan svojevrsnim hepiendom, jer joj je ugovor o radu do dobijanja invalidske penzije, kroz četiri i po meseca, odobrio jedan donator iz Beograda, koji je hteo da ostane anoniman – moguće je hladnije glave skrenuti pažnju na neke duboko ukorenjene zablude koje vladaju u našem društvu u pogledu razumevanja šta je čija uloga u socijalnoj zaštiti u modernoj državi.
U stvari, pošto je najviše zgražanja u srpskoj javnosti izazvala izjava menadžera niške Jure, Nam Đin Čoja, da spomenutoj Violeti nisu ponovo produžili ugovor (jednom je ovoj radnici na dugom bolovanju već produžen ugovor, pre šest meseci) zato što „ne može da radi, a kompanija ne može da zaposli nove ljude“ (ako projektovan broj zaposlenih „zauzimaju“ oni na bolovanju) – valja prvo reći nekoliko reči u odbranu njegove logike. Zapravo, gospodin Čoi je to najefektivnije učinio i sam kada je u izjavi za televiziju rekao da je Jura „društveno odgovorna kompanija jer plaća porez ovoj državi veoma mnogo i donira zdravstvene ustanove“, te da kompanija ne može pomagati bolesnima, jer bi to značilo da bi to morala činiti svakome od 7000 zaposlenih, ako se razboli i nađe u nekoj nevolji.
Ako njegove reči „prevedemo“ na ekonomske aksiome slobodne, ugovorno i tržišno uređene države – onda je on zapravo rekao da se funkcija socijalne zaštite mora izmestiti iz preduzeća, onog koje za plaćene poreze i doprinose državi očekuje da ta država obavi i tu zaštitu za koju prinudom zakona ubira doprinose.
Načelno, kad je zaposlenje u određenom preduzeću oblik „zbrinjavanja“ ljudi i kada je ugovor o radu „nepoderiv“ i glasi na razdoblje „odavde od večnosti“, onda je takva privredna jedinica na sigurnom putu ka ekonomskoj propasti, a zaposlenima u takvom preduzeću malo vrede „zakonska, ugovorna i ustavna prava“. Jer je malo ko spreman, a često ni finansijski sposoban, da ta prava isplati, bez obzira na to koliki je njihov „humani kapacitet“. Čak i kad sudovi, kasnije, dosude neku vrstu takvih isplata, obično nema imovine preduzeća koja bi se za takve isplate mogla unovčiti – tim pre što radnici odbijaju stečaj koji bi ih ostavio bez radnih mesta koja se u suštini ne plaćaju.
Takvo shvatanje zaposlenja, preduzeća, države i propisa o invalidskom osiguranju, koja, u nameri da zaštite radnike od „azijske kapitalističke eksploatacije“, polaze od toga da se radnici moraju zaštiti novim izmenama Zakona o radu, u kome bi se čak predvidelo da brigu za isplatu ozbiljno obolelih radnika dele država i preduzeće, te da takvi radnici ne mogu biti uskraćeni za nove ugovore o radu na određeno vreme, ne nasleđujemo samo iz vremena socijalizma, nego i dublje – iz tradicionalne srpske ideološke matrice po kojoj je država svima majka i zaštitnica, pa otuda i ima pravo da od svojih građana traži da za nju ginu i ratuju, to jest da joj budu poslušni kao podanici. Videli smo već nekoliko puta u poslednjih sto godina kuda je to vodilo, koga je država zapravo štitila, a ko je za nju ginuo i siromašio – uprkos svim patetičnim deklaracijama o pravu na rad, na obavezno socijalno i zdravstveno osiguranje, o pravu na odmor i radničke sportske igre itd.
Naš rašireni verbalni „humanizam“ ne iscrpljuje se samo na tugaljivim slučajevima kancerogenih i drugih teških oboljenja, nego i na navodnom razumevanju za muke siromašnih, posebno onih koji su na „minimalcu“. Pošto takvih minimalno plaćenih radnika u Srbiji ima oko 350.000, ni novoizabrani predsednik Srbije Aleksandar Vučić nije se libio da u predizbornoj kampanji obeća da će se njihova satnica od iduće godine povećati za blizu deset odsto, to jest sa 130 na 140 dinara. Naizgled, to nije značajno povećanje, ali kada pomnožite 350.000 sa oko 168 sati mesečno, onda dolazite do novog značajnog „nameta“ privatnim poslodavcima – naročito u niskoakumulativnim sektorima. Zbog kritičke opaske da takve mere u stvari vode ka većoj nezaposlenosti, jer neki poslodavci ne mogu da povećaju ni minimalnu nadnicu, pa moraju da smanjuju radnu snagu, dopao je javnih neprilika, na primer Tomislav Momirović, direktor hotela Mona.
Kada se malo „odmaknemo“ od tekućih inicijativa da se uz pomoć politike, države, sindikata i Socijalno-ekonomskog saveta poboljša položaj onih sa najnižim platama – pa pokušamo da uočimo „širu sliku“, videćemo da je svim tim idejama zajednički stav da delovanje tržišta radne snage u jednoj zemlji sa preko 700.000 nezaposlenih treba nekako „ograničiti“ o trošku poslodavaca, a ne korisnika javnih, pre svega budžetskih sredstava. Tim putem se, međutim, malo šta može postići, osim što se odbijaju oni investitori koji svoje buduće poslovanje ne zasnivaju na dogovorima sa političkom elitom, već na tržišnoj računici.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kako su predmeti sklanjani od kontrole, istrage usmeravane prema građanima koji su tražili zaštitu, a tužioci ostajali bez odgovora policije? Branko Stamenković govori o nalazima komisije Vrhovnog javnog tužilaštva, odgovornosti svojih kolega i tome šta je potrebno da institucije ponovo rade po zakonu
Ko sada odlučuje o Vladi i programu, plenumi ili poslanici? O tome u Studentskom pokretu i među ljudima sa liste postoje različita viđenja, ali se traži srednje rešenje, saznaje “Vreme”. Kako god bilo, program na preko hiljadu stranica već postoji
“Osnovni prioritet nove vlade treba da bude očuvanje zaposlenosti i rast standarda stanovništva. I to uopšte neće biti lako ostvarivo jer ćemo imati pad zaposlenosti u klijentelističkim firmama koje su sarađivale sa bivšim režimom. Neke će se zatvoriti, ali je tu važno što će mnogi ljudi ostati bez posla. U slučaju velikih privatnih preduzeća koja imaju teškoća, vlada treba da se anagažuje da te firme preuzmu bolji vlasnici kako bi se sačuvale hiljade radnih mesta. Taj slučaj ćemo imati već sa firmama Davora Macure, među kojima je i ‘Idea’”
Koliko novca iz Plana rasta je za nas nepovratno izgubljeno, koliko je zaleđeno i koliko nas još čeka? Šta Srbija treba da uradi da bi ta evropska sredstva dobila i šta od toga imaju građani? Smeši li se novo poglavlje u odnosima Brisel–Beograd
U utorak, 17. novembra, počinje konstituisanje Narodne skupštine u kojoj apsolutnu većinu ima Studentska lista. Zašto je ovaj dan za Srbiju istorijski?
Aleksandar Vučić bi da mu Srbija bude zahvalna što izborni poraz nije pretvorio u nasilje. Pre toga morao bi da objasni čemu su služile pripreme za izbornu noć, pre svega u Pionirskom parku
Kritika koja nije u stanju da položi računa o sebi samoj nije kritika. Razlika između kritike, propagande i laži se, na samom početku Petooktobarske republike, zamaglila. Tu grešku, ovog puta, ne bismo smeli da ponovimo.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.