img
Loader
Beograd, 31°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Esej

A sad jednu ljubavnu

01. новембар 2023, 18:54 Nebojša Broćić
Copied

Prva stvar mi je bila to što Zemljo moja nije tada, a nije ni sada, nipošto prevashodno patriotska ili još manje propagandna. Ne, nikako. Znao sam odmah da su Kemal i Ismeta imali nešto sasvim drugo na umu. Da su napravili pesmu koja priča naizgled o geografiji, a u stvari je o hemiji

Imao sam privilegiju da vojni rok služim pod komandom čak dva ratna zločinca, ime im se ne spominjalo. Svakog sa po jedne strane šanca, treba li reći… Kasarna “Maršal Tito”, Zagreb, sredina osamdesetih. Nije bilo baš neko zezanje, te šatro eltne kasarne su služile za pravljenje oficirskih karijera, a to se, prirodno, lupalo o glave nesrećnih regruta. Ali krpili smo se nekako.

Pomagali smo se na razne načine, a najvažniju ulogu u tome je odigrao moj plavi Sonijev vokmen koga smo čuvali kao suvo zlato i štekovali po torbama sa užinom, sanducima sa vojnom opremom, a najčešće u poteškim rančevima u kojima smo po brdima teglili radio-stanice, tačnije Prenosne uređaje veze, u uvrnutom svetu vojnih akronima poznatijih kao PUV-1 i PUV-2. I začudo, punih godinu dana nas nisu provalili i vokmen se uspešno, neokrnjen vratio u civilstvo, kako se to tada govorilo. Kasete smo sakrivali obično u neseserima sa spravicama za brijanje, a prenosili ih okolo zadenute u sare čizama, držali ih obavezno uvek odvojeno od vokmena; ako padnemo, da se bar nešto spase od konfiskacije.

Bilo je tu svega: i novog talasa i Cepelina, Robi je voleo Tokin hedse i Gustava Malera, Afan samo hard rok u koji je širokogrudo računao i neke domaće čupavce, Gregor je naginjao panko, a ja sam sanjario o slobodi i nekim ludim beogradskim žurkama i zezanjima za koje sam bio sasvim siguran da ih nepovratno propuštam, uglavnom uz Velvete…

And what costume shall the poor girl wear
To all tomorrow’s parties?


…ili uz Jeffersone i opojnu Grejs Slik, sa onom kosom koja mora da joj je na hašiš i mošus mirisala, garant, mogao sam ruku u vatru…

And through an open window where no curtain hung
I saw you
I saw you
Comin’ back to me


… sve dok nisam, sasvim slučajno, u Jugotonu na Ilici jedne subote nabasao na novi album Sisters of Mercy – Floodlend, frišak, tek ispod čekića. Dan-danas nemam objašnjenja kako sam se sa Oldričom i njegovim bendom tako ukačio na jedan, ali eto. Pulsirajući ritmovi, praskave gitare, sonorni vokali, uvrnuti, zajebani tekstovi, a sve zvuči kao da su saund inžinjeri bili Bela Lugoši i Boris Karlof, ma milina jedna. Savršeno da te odvede da otplešeš negde daleko, daleko od besmislenih dana, od apsurdnosti čitave situacije i od kasarne “Maršal Tito” u Novom Zagrebu i njenih oficira već na putu ka zločinu. Valjalo bi, istine radi, reći da su na tom našem poslu rezolutnog odbijanja da se prihvati stvarnost, osim muzike, od presudnog značaja bili i omanji smotuljci švecinog muža Slobe sa biljnim preparatima vanevropskog porekla u njima, koje nam je vešto doturao prilikom poseta vikendom.

E sad, među tim pomenutim besmislicama vojničkog života bila su i dva svakodnevna, obavezna postrojavanja svih nas mučenika na ogromnom poligonu u sredini kasarne. Jedno je bilo ujutru, između jutranjih vežbi i doručka, kada su oficiri nešto mrndžali o dnevnim zadacima ili šta već, a žurka se završavala podizanjem zastave i himnom, doduše maznutom od Poljaka, ali i dalje zaista prelepom, najlepšom. Drugo saterivanje vojske na pomenuti poligon bilo je popodne, pre večere, kada, srećom, nije bilo govorancija, nego se samo spuštala zastava, uredno slagala i slala na zasluženi odmor do jutra. Na dremku su je pesmom sa kreštavog razglasa (Jugoslovenska narodna baš nije držala do kvaliteta zvuka) ispraćali Ismeta Dervoz i Ambasadori, u stvari, vrlo dobar pop-rok bend iz Sarajeva. A svirali su pesmu velikog Kemala Montena, pogađate – Zemljo moja.

Budući da je puštana svakog božijeg dana, sračunao sam da mora biti da sam je čuo najmanje tristotinak puta te godine i sasvim bi razložno bilo pretpostavili da mi se ogadila za dva života. Ali eto, nije. Naprotiv. Jedva sam čekao povečerje da je opet čujem, a i dan-danas umem počesto da zamaltretiram ili obradujem komšije, kako već koga, kad je malo odvrnem.

A šta se meni tu toliko dopalo? Jeste Ismeta bila simpatična, prpošna plavušica, opasnog glasa, ali nije bilo do toga, stvarno. Prva stvar mi je bila to što ta pesma nije tada, a nije ni sada, nipošto prevashodno patriotska ili još manje propagandna. Ne, nikako. Znao sam odmah da su Kemal i Ismeta imali nešto sasvim drugo na umu. Da su napravili pesmu koja priča naizgled o geografiji, a u stvari je o hemiji. A posle toga mi se dopalo i sve ostalo. Tako se nekako to neobično društvo, Kemal, Endrju Oldrič, zet Sloba i Ismeta Dervoz, neočekivano udružilo sa plemenitim ciljem da mi spase glavu, do groba sam im zahvalan svima.

Kemo i Ismeta, jasno je, nisu mislili baš na određenu zemlju, posebno ne u smislu države, već mnogo pre na neki svoj, apstraktni prostor. Po difoltu umetnici, mislim pravi umetnici, ne mogu živeti samo u određenoj državi, mnogo je to teskobno mesto za njih. Ismeta je kasnije više puta i objašnjavala da nisu pevali samo Jugoslaviji, mada su pevali i njoj. A i zašto joj ne bi pevali…

Da se ne zaboravi slučajno, a neki hoće da zabašure i namerno, paščad jedna, Jugoslavija je u svom prajmu spadala među dvadesetak država na svetu najpogodnijih za život mislećih stvorenja. Uz sve njene očigledne mane, svako razuman bi u tom periodu radije živeo u Jugoslaviji nego u zemljama Varšavskog ugovora, ne daj bože Rusiji, portugalskim i španskim diktaturama, pod vojnom huntom u Grčkoj ili u teškoj sirotinji kakva je tada bila Irska. Ostaju nam skandinavske i zemlje Beneluksa, sa ove četiri najveće evropske države, plus Austrija i Švica, normalno. Dakle, dvanaestak, trinaest zemalja, sve u svemu. Van Evrope, bivše engleske kolonije, ne sve, naravno – samo njih tri-četiri, da dodamo još i Japan i tu je kraj spisku. Dobro rekoh, ukupno dvadesetak zemalja… Imali smo kinematografiju među desetak najozbiljnijih na svetu, rokenrol nam je bio među četiri-pet, loptanje raznim loptama među tri-četiri. Imali smo svetske festivale, svetska prvenstva, svetski majndset i bili zagledani u svet. I svet je gledao u nas. Imali smo, na primer, u to doba, kako kažu pravnici, i jedan od tri-četiri najmodernija zakona o porodičnim odnosima, znate ono – prava dece, prava nasleđivanja, zaštita žena i slične trice. Zamislite, imali smo u to doba bolji i pravedniji zakon od, recimo, Francuske. Ili od Novog Zelanda. Meni je to i dalje zapanjujuće. I zašto onda da joj Ismeta i Ambasadori ne pevaju? I zašto onda da to ne bude i zemlja moja? Negde mora da se živi i u to vreme Jugoslavija uopšte ne bi bila loš izbor. Uostalom, pitajte one koji su crveni pasoš plaćali po dvadesetak hiljada maraka, funti, dolara, što bi rekli Sanšajni.

Ali nisu, rekoh, na Jugoslaviju mislili Ismeta i Kemo. Barem ne samo na Jugoslaviju. Mogli su da misle i na svoje Sarajevo i Bosnu, a da svojim slušaocima pruže priliku da za njih to budu Vojvodina ili Škofija Loka ili Čubura. Ali ni to im nije bilo najvažnije. Ništa geografija. Slušajte pažljivo reči. Te plave noći nisu astronomska pojava vezana za neko podneblje. Ne, naravno. Svako ko je ozorio, sa tim nekim presudnim, pod takvim nebom zna na šta se misli u pesmi. Svako ko je prošetao, a možda i prilegao, zašto ne, na te trave, takođe zna. Sunce takvog sjaja je naše malo, lično sunce, personalni nuklearni reaktor koji nas napaja. Može biti neki naš unutrašnji drajv, a može biti i onaj pomenuti presudan neko, kako se kome zalomi. Rodni dom nije stupidna floskula o nekakvom ognjištu, dom je, naravno, tamo gde nam je dobro, najbolje, gde smo mi najbolji i to, jasno, ne mora biti neki fizički objekat. Može biti, a najčešće i jeste neko vreme ili prostor koje smo delili sa onima sa kojima je trebalo, koji čine da nam je dobro, koji čine da smo dobri jedni drugima.

A ono o snu? Pa, to je podsetnik na jednu od dve najvažnije stvari, dve ključe stvari koje sve rešavaju i bez kojih nema selameta. Prva je da se smejete zajedno i kada nije baš smešno svim drugima, posebno kad drugima nije smešno. Druga je, zna se, kad se skupa predajete snu i snovima, bilo zgurani na istom ležaju, fotelji, kauču, bilo uz telefone, tablete ili neki drugi PUV na dva kraja grada ili na dva kraja sveta, sasvim je svejedno.

Imate onaj klip gde Ismeta u nekom kafanskom društvu peva Zemljo moja. Negde posle dva minuta prekine muziku braneći gostima da se do kraja raspištolje, pa da odmjauču refren onako široko, karasevdah gnjecavo, nego ih utiša da je puste da otpeva kako treba, precizno i istinito kako je i prvi put otpevala, tamo negde sedamdeset pete, na festivalu “Vaš šlager sezone”, u mitskoj Skenderiji. A onda, na kraju, znajući svoj zanat u prste, dopusti im majstorica i malo kafanskog arlaukanja za raju. Jeste, od toga se sastojala ta njena Zemlja, od trava, Sunca, noći, od sna i vrhunskog pevanja.

I dok ja nisam tu, pokraj nje, da skupa predamo se snu, svaku noć čujem glas koji zove – dođi sreća čeka nas.

Šta tu ima nejasno…

Pogledajte klip pažljivo, a isto je i na ploči, Ismeti nije ni na kraj pameti da nešto razgaljuje i baca u dert. Ona hoće, namazanica, da ispriča priču. U stvari, ljubavnu. ¶

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Mozaik
Dejan Anđus

Portret

06.јун 2025. Nemanja Rujević

Dejan Anđus, pravousti režimski TV guru

Dejan Anđus, voditelj Arene sport, vređao je Nikolu Kalinića zbog fizičke deformacije. Ali, Anđusu je sve dozvoljeno otkako je prestao da kritikuje svog „prijatelja“ Vučića

Promo

06.јун 2025. R. V.

Generali Osiguranje Srbija beleži snažan rast i visoku prepoznatljivost brenda

Generali Osiguranje Srbija je u prva četiri meseca 2025. godine zabeležilo rast premije značajno iznad proseka tržišta, potvrđujući svoju poziciju među najprepoznatljivijim i najzastupljenijim osiguravajućim kućama u Srbiji, posebno u segmentu osiguranja stanovništva

Putopis

05.јун 2025. Marija Konatar

Visoka i bela, negde u Kini

Kad si jedina visoka, i još strankinja u gužvi Kineza, a tvoj spas je Google prevodilac i molitva da ne zakasniš

Numizmatika

05.јун 2025. Marijana Maksimović

Pet hiljada dinara od hiljadu evra

Možda u novčaniku imate novčanice koje nisu toliko stare niti retke, ali ih kolekcionari dosta cene. Neverovatno, ali sreću vam može doneti i Mlađan Dinkić

Rolan Garos

05.јун 2025. A.I.

Đoković u polufinalu Rolan Garosa: Kao u najboljim danima

Novak Đoković pobedio je deset godina mlađeg Aleksandra Zvereva sa 3:1 u setovima (4:6, 6:3, 6:2, 6:4) i plasirao se u polufinale Rolan Garosa. I to posle preokreta, nadmoćno, kao u najboljim danima

Komentar

Komentar

Sto studenata za Miloša Pavlovića

Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića

Jelena Jorgačević

Pregled nedelje

Da li je Srbija slobodarska zemlja

Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga

Filip Švarm

Komentar

Može se biti ćaci, ali to ima cenu

Miloš Pavlović je napadnut jer nije shvatio da u naprednjačkoj Srbiji učešće u javnom životu ima neformalnu cenu. I da nju sada plaćaju i ćaciji

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1796
Poslednje izdanje

Intervju: Tužiteljka Bojana Savović

Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati se
Lokalni izbori i Srbija

Ne veruj naprednjacima ni kad darove nose

Hoće li biti izbora i kada

Predsednikov strah od glasačke kutije

Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije

REM, laži i video-trake

70. Sterijino pozorje

Paradoksi našeg pozorišta

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1796 04.06 2025.
Vreme 1795 28.05 2025.
Vreme 1794 21.05 2025.
Vreme 1793 15.05 2025.
Vreme 1792 07.05 2025.
Vreme 1790-1791 23.04 2025.
Vreme 1789 16.04 2025.
Vreme 1788 10.04 2025.
Vreme 1787 03.04 2025.
Vreme 1786 26.03 2025.
Vreme 1785 20.03 2025.
Vreme 1784 12.03 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure