Žalosno je da su se hapšenjem optuženih za ratne zločine u Republici Srpskoj političari i institucije počeli baviti tek iz pragmatičnih razloga – kad se pojavila opasnost od "ukidanja"
PREBACIVANJE LOPTICE: Dragan Čavić
Političko rukovodstvo Republike Srpske odavno nije bilo nervoznije. Aktualni premijer ovog bosansko-hercegovačkog entiteta čak strahuje da bi nehapšenje optuženih za ratne zločine do 9. decembra, kada se održava novi samit NATO-a, moglo „institucije RS ozbiljno dovesti u pitanje“. Predsjednik RS Dragan Čavić smatra da, na osnovu ranijih iskustava, međunarodna zajednica ima namjeru da preduzme neke sankcije prema institucijama ili pojedincima u RS nakon izvještaja Karle del Ponte. „Iako sankcije ne doprinose poboljšanju stanja, već u pravilu proizvode krizu institucija i političku krizu, izvjesno je da dio međunarodne zajednice tako ne misli“, rekao je Dragan Čavić.
U ovdašnjoj javnosti se ozbiljno spekuliše sa novim spiskovima na kojima rade SAD, OHR i Evropska unija, i na kojim bi se moglo naći više osoba nego je to bio slučaj sa prvim personalnim kaznama Pedija Ešdauna, kada je iz javnog i političkog života RS uklonjeno 60 osoba. Izvjesno je da će se međunarodni pritisak još više intenzivirati. Sa sankcijama ozbiljno računa veći dio predstavnika političkog života RS – za Adila Osmanovića, potpredsjednika RS, „najveću odgovornost snosi Vlada RS, odnosno MUP RS, koji nije zadovoljio očekivanja koja su pred njega postavljena“. Krstan Simić iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata uvjeren je da će „uslijediti određene sankcije, jer je izostala ključna saradnja RS sa Haškim tribunalom“. Jedino potpredsjednik Srpske demokratske stranke Boško Šiljegović ne očekuje sankcije, budući da je „glavni tužitelj upozorila da je saradnja sa Hagom nedovoljna, ali ne i da je nema“. Za Sulejmana Tihića, člana Predsjedništva BiH nema više dileme „oko toga da svi poslovi bezbjednosti i policije moraju biti preneseni u nadležnost države, bez ikakve uloge entiteta“. Većina ovdašnje javnosti također je ubijeđena da će nesposobnost MUP-a RS u hapšenju optuženih za ratne zločine poslužiti međunarodnoj zajednici kao dobar argument za ukidanje ove institucije, jer slijede reforma i stvaranje jedinstvene policije na nivou države.
Za mnoge je ovaj Ešdaunov korak značio izvjesno olakšanje, jer ionako preplašeni političari RS, računali su sa prvim kaznama poslije izvještaja Del Ponteove. Sam Ešdaun najavio je uoči saopštavanja odluke o poništavanju Zakona o pomilovanju da će „objaviti mjere u cilju sprječavanja bh političara da ugrožavaju vladavinu prava“.
Ambasador Sjedinjenih Američkih Država Pjer Rišar-Prosper je rekao da „SAD razmatraju pitanja sankcija prema RS, jer ona nije uhapsila nijednog optuženika“. O detaljima nije govorio. Del Ponteova je bila još jasnija u intervjuu „Glasu Amerike“ u kojem je rekla da je „RS, a ne BiH, dio koji ne sarađuje sa Tribunalom, iako veći dio stanovništva tog entiteta upućuje izvinjenje za ono što se dogodilo“. Istina je, međutim, da još uvijek znatan dio srpskog stanovništva u ovom bh-entitetu Karadžića i Mladića diže na pijedestal heroja. Čak je Čavićevo izvinjenje zbog zločina u Srebrenici iz različitih razloga osuđeno u dobrom dijelu ovdašnje javnosti. Iako je pažnja cjelokupne međunarodne zajednice usmjerena na hapšenje Karadžića i Mladića, njihovi posteri, majice sa likovima, mogu nesmetano da se kupe u samom centru Banjaluke. U toj srpskoj ikonografiji u posljednje vrijeme im se pridružio i Draža Mihajilović.
Dobar dio ovdašnje političke javnosti oštru zamjerku za nehapšenje optuženih upućuje i predstavnicima međunarodne zajednice. Čak je dio izvještaja Karle del Ponte koji se odnosi na snage SFOR-a našao uporište u Republici Srpskoj. Glavna tužiteljica je isfrustrirana činjenicom da „SFOR treba da ode dok je Radovan Karadžić još uvijek na slobodi, posebno stoga što su joj svi komandanti SFOR-a obećavali da će ga uhapsiti tokom svog mandata“.
I u opštoj nervozi oko mogućih kazni visokog predstavnika za neispunjenje obaveze hapšenja optuženih za ratne zločine, Dragan Čavić je napravio dva važna iskoraka, barem na verbalnoj razini i prebacio lopticu dijelom na Srbiju, dijelom na institucije zajedničke države BiH. Najprije je u javnosti Milorad Dodik izjavio kako je Dragan Čavić dostavio devet adresa u Srbiji na kojima se kriju haški optuženici i to lično srbijanskom premijeru, pri čemu je Vojislav Koštunica bio rezervisan da bi potom Čavić negirao da je dostavio te adrese, a Koštunica tvrdio da je riječ o pogrešnim adresama. Druga prozvana institucija bila je Obavještajno-bezbjednosna agencija BiH. „Obavještajni rad, obavještajna pitanja, isključivo su u nadležnosti predsjedavajućeg Savjeta ministara i direktora te agencije. Šta oni rade? Da li postoji odgovornost kod njih u prikupljanju obavještajno-bezbjednosnih podataka kad su ova pitanja na redu“, upitao se predsjednik RS dodavši kako upravo „oni treba da odgovore gdje i na kojoj lokaciji se nalaze lica optužena za ratne zločine, bez obzira na to kojem narodu pripadaju.“
Čavićev odlazak kod predsjednika Srbije i Crne Gore Borisa Tadića također je predstavljao svojevrsno iznenađenje i to iz više razloga. Prije svega, zbog tradicionalno dobrih odnosa stranke koju Čavić predstavlja sa Koštunicom, koji je ipak druga „ideološka matrica“ od Tadića. Osim toga odlasci ovdašnjih političara na kanabet kod srbijanskih po mišljenje ovdje više nisu baš prihvaćeni sa velikim oduševljenjem, valjda zbog sjećanja sličnih sa Miloševićem.
Osim zbijanja srpskih redova u saradnji sa Haškim tribunalom, stvarnoj ili deklarativnoj, sve učestaliji su pozivi političkog establišmenta u RS na dobrovoljnu predaju optuženih. Isti kazuju da je dio ovdašnjih političkih aktera svjestan nemoći institucija kad je riječ o privođenju Karadžića i Mladića. Sama Karla del Ponte ukazala je na postojanje sistemskih rupa u bezbjednosnim strukturama RS u saradnji sa Hagom, što je Vlada RS oštro opovrgla. Ministar unutrašnji poslova Darko Matijašević nema informacije da su haški bjegunci u RS, ali „lično nije sretan zbog hapšenja“, iako to radi zbog budućnosti RS. Sve više je onih koji se pitaju kad će narod u Republici Srpskoj prestati da bude talac optuženih za ratne zločine. Žalosno je da se hapšenjem optuženih za ratne zločine u ovom entitetu počelo baviti tek iz pragmatičnih razloga – kad se pojavila opasnost što od ukidanja institucija, što iz straha od ukidanja same RS, a ne zarad moralnog otrežnjenja čitavog jednog naroda.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Poremećena prirodna ravnoteža pokazuje širom Evrope svoje opako lice. O čemu se sve radi? Šta se, zbog niskog vodostaja, događa u neposrednom komšiluku? Kako sve učestaliji pakleni talasi utiču na ljudske živote, kako na ekonomiju? I šta je pokazao u Srbiji slučaj Peščare – tog neobičnog mesta, pustinje koju je čovek pošumio da bude divlja i prirodna, a koja često žestoko gori zbog nemara nekih ljudi, da bi je, zatim, drugi ljudi srčano branili i neumorno iznova pošumljavali
Kada izbori i formalno budu raspisani, studenti objašnjavaju da se neće promeniti suština, već obim kampanje. “Kampanja će ostati bazirana na onome što studentski pokret jeste već dve godine, ali očekujemo da tokom kampanje bude masovnije nego što je ikada bilo, jer veliki broj ljudi odgovara na naše pozive da se priključe opštinskim timovima”, objašnjava student Filip Kovačić za “Vreme”
Održavanje uverenja u nepobedivost na izborima služi tome da se sopstveni birači odvrate od promene strane, a opozicioni – demobilišu. Zato je uložen vanserijski napor da se diskredituje istraživanje koje je predstavila Crta. Većina napada nije se ni bavila sadržajem, već je bila usmerena na Crtu kao organizaciju, a deo na metodologiju. U oba slučaja radilo se o upornom ponavljanju lako proverivih neistina, na primer, tvrdnje da je uzorak bio 558, a ne 2.324 ispitanika. Sve to govori koliko im je bilo stalo da nalaz koji je imao najviše odjeka u javnosti zatrpaju lažnim narativima
U času kada je generacijski pokret mladih ljudi premostio duboke razlike obnavljajući u atomizovanom, apatičnom i podeljenom društvu političku zajednicu utemeljenu na idejama slobode, pravde i antikorupcije, nastao je nužni i dovoljni uslov za promene u Srbiji
Znaju i Vučić i Dodik da tamo gde su sada hodili ima manje stanovnika nego kada je rat završen, a samim tim i manje perspektive. Ova dvojica “srpskih lidera” kao da nisu naučila poruke prošlosti, bar kada je politika u pitanju: nije Srbija napredovala kada su bosanski Srbi gledali u Beograd, kako kaže Vučić, nego kada je Srbija bila Pijemont celog Balkana, pa su svi hteli s njom
Ako se studentski pokret bude više bavio „bezbednosnim procenama“ nego pravom predizbornom kampanjom, izgubiće ono što ga je krasilo na početku i što je uzdrmalo naprednjačku Srbiju – osećanje nade koja postoji i koja je stvarna
Naš veliki glumac Svetozar Cvetković je u intervjuu za „Vreme“ rekao ono što se u našoj čaršiji ne kaže – da je bolje da ima Bitefa, Festa i drugih festivala nego da ih nema. To se mnogima neće svideti jer se vode logikom „što gore to bolje“
Desničarske partije nikako da podrže studentski pokret, uprkos kosovskom zavetu studenata i svoj onoj ikonografiji po principu „Kosovo je srce Srbije“. Jer desničarsko poimanje sveta je partikularno, a studenti čvrsto stoje na univerzalnosti republikanskog tla
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
