Teologija

Poslovične srednjovjekovne teologe jako je mučilo pitanje koliko tačno anđela možda da stane na vrh igle. To je pitanje, znamo, kasnije varirano uglavnom u ironičnom kontekstu, ali nije nezanimljivo koliko teologija, po definiciji apstraktna nauka, ima potrebu da na svoja pitanja dobije konkretne odgovore.

Među pitanjima koja su nekoć mučila teologe, a koja se u današnjem sekularnom svijetu uglavnom smatraju prevaziđenim jesu i pitanja lokacije pakla i raja. Po najtradicionalističkije nastrojenim teolozima, pakao se zapravo nalazi u središtu Zemlje. Nagovještaje za to pojedini su teolozi pronašli u Jevanđelju po Luki. Po drugima, opet, lokacija pakla je negdje daleko u svemiru. Oni koji su u dvadesetom vijeku pokušali da združe starinsku religiju sa modernom naukom znali su da ustvrde kako se pakao nalazi u nekoj od crnih rupa. Znalci Otkrovenja skloni su da kažu kako je pakao zapravo „jezero vatre“, ali nisu baš voljni da pokušaju barem približno da odrede njegovu lokaciju.

Pitanje lokacije raja je takođe interesantno i ponešto kompleksnije. Da li je raj mjesto na kome su nekoć bili Adam i Eva? Da li će poslije sudnjeg dana dostojne „mrtve duše“ biti naseljene negdje uz izvore Tigrisa, Eufrata ili Nila? Da li je raj negdje na nebesima, negdje u svemiru, pošto se duše ka raju uzdižu? Ili je raj ipak nematerijalno mjesto?

Teologija je, kažu, pokleknula pred naukom u vrijeme humanizma i renesanse. Ima i oko toga zgodna anegdota. Kao, u nekom manastiru matori monasi su se satima raspravljali oko toga koliko konj ima zuba. Potezali su se citati ovi, autoriteti oni, argumentacija, retorika, sve u šesnaest. U nekom trenutku, jedan mladi iskušenik se usudio da uzme riječ pa je tiho kazao: „Eno jednog konja u dvorištu, a da mu otvorimo usta pa prebrojimo?!“ Monasi su ga, kaže priča, ismijali, a vijekovima kasnije ovo je postala amblematska skaska o mraku srednjeg vijeka koji je okončan u periodu kad su ljudi shvatili vrijednost iskustva i eksperimenta.

I da, može se reći da se teologija nije baš najbolje snašla u epohi apoteoze iskustva i eksperimenta. Nije da teologija postavlja pogrešna pitanja, nego previše spekuliše u odgovorima, umjesto da se osloni na ljudsko iskustvo. Ako je neko u stanju da prebroji anđele na vrhu igle, to nije nebitna i trivijalna informacija. To još više važi za mogućnost da neko utvrdi tačne lokacije raja i pakla.

Kad je o potonjem pitanju riječ, moram da priznam da me čudi kako se nijedan teolog nije oslonio na otkriće s kraja marta mjeseca 1992. godine. To otkriće nije precizno utvrdilo lokaciju raja i pakla, ali je budućim istraživačima dalo podatak koji se u svim narednim razmatranjima tog pitanja mora uzeti u obzir.

Bio je posljednji dan posljednjeg mirnodopskog mjeseca u Bosni i Hercegovini, a Brus Springstin je objavio dva albuma. Ne jedan dupli, nego baš dva. Jedan se zvao Ljudski dodir, a drugi Srećni grad. Ovaj potonji se otvarao pjesmom pod naslovom Bolji dani. U toj je pjesmi otkriće koje nas zanima.

Ovako, dakle, kaže lirski subjekt. Citirajmo prvo original, poezija je, grehota je da se ne čuje: „Every fool’s got a reason for feelin’ sorry for himself/ And turning his heart to stone/ Tonight this fool’s halfway to heaven and just a mile outta hell/ And I feel like I’m comin’ home.“

Ovako bi to otprilike izgledalo u prevodu: „Svaka budala ima razloga da se samosažaljeva/ samo što će mu onda kamen u srce ući/ ova budala je noćas na pola puta od raja i kilometar i po van pakla/ I čini mi se da dolazim kući.“

Do kakvog je, dakle, otkrića svojim iskustvom došao lirski subjekt? U trenutku kad je bio na pola puta do raja, istovremeno je bio tek milju izvan pakla. Da se sad ne zajebavamo sa anglosaksonskim mjerama, milja je kilometar koma šest, otprilike kilometar i po. Ako je tačka koja je na milju daleko od pakla, istovremeno na pola puta do raja, to bi značilo da je razdaljina između raja i pakla otprilike tri kilometra, ili ako ćemo insistirati na tačnosti, tri kilometra i dvjesto metara. Nešto kao od Vukovog spomenika do Trga Republike.

Eto tako, nekom poštenom teologu sada će da bude lakše. Ako nađe jedno, našao je i drugo. Uzme lijepo šestar i pretraži najbližu okolinu. Mislim, stvarno, kako im to ranije nije palo na pamet. Jasno je da su raj i pakao blizu. Pjesnici su to odavno naslutili. Ali niko prije posljednjeg dana marta mjeseca 1992. godine nije ipak uspio da izračuna, ama tačno u centimetar, koliko su zaista blizu pakao i raj.