Sva će raja otići na more

„Sva su raja otišla na more
meni babo nije dao pare
ost’o sam kod kuće
on otiš’o bez mene i stare.“

Predstavnici novog primitivizma uvijek su znali kako da slikovito, a nepretenciozno, saopšte suštinu, bila to istina o jednom gradu ili njegovom stanovniku, priča o buntu protiv nekog vremena ili svakodnevna muka. U tekstu pjesme „Sva su raja otišla na more“ Elvisa J. Kurtovića pronalaze se svi koji su bar jedno kompletno ljeto proveli boreći se sa beogradskom vrućinom ili vrućinom bilo kojeg nemorskog grada, a nismo imali „vremena“ ili vremena da otputujemo negdje gdje nam slana voda mozak i tijelo vraća na fabrička podešavanja i čini spremnim za narednu radnu godinu. Naravno, niko ne osporava nepregledni niz opcija koji Beograd nudi u borbi protiv banalne ljetne svakodnevice i nemogućnost da ti bude dosadno ukoliko to baš ne želiš, ali miris mora u takvoj situaciji nedostaje pa nedostaje. Na sve strane festivali, kulturni (a i nekulturni) događaji, te Dunav i Sava sa svojim plažama i ostrvcima, ali taj morski state of mind ne mogu da ponude. Čak i šareni internet portali razumiju muku pa obiluju manje-više korisnim tekstovima modernih naslova „Kako provesti leto u gradu“ ili „Top 10 saveta da izdržite leto u gradu“.

Iako poštujem „živinu i hijerarhiju“, koju imaju beogradska kupališta, te Adu, Lido ili Belu Stenu, nisam baš pobornica izjave „Ko nema Dunav, dobro mu je i more“. Ipak, za razliku od ovogodišnjeg osjećaja morskog neizdrža, posljednjih ljeta svjesno sam izbjegavala leškarenje na obali i svaki oblik ljetovanja koje bi se moglo nazvati konvencionalnim. Igrom slučaja, prethodnih godina ljetni odmori su se odigravali nigdje ili po planinama, nemorskim gradovima evropskih država, pa čak i jednom ostrvu okruženom morem skoro nikakvog saliniteta i temperature od svega nekoliko stepeni iznad nule što sam odlučila da ne računam u odmor na moru. Ne žalim se, svako od ovih putovanja bilo je savršeno i daleko prevazišlo početna očekivanja. Svako od njih podrazumijevalo je mnogo lica, nekada najpoznatijih na svijetu, a nekada i apsolutno nepoznatih. Vodila sam se idejom aktivnog odmora, jer što bih se samo izležavala, daj regate i festivale, daj kampovanja, daj sve moguće obilaske dok zadnji od nas desetoro ne padne sa nogu. Trenutno, ipak, želim da pripadam onoj masi ljudi koja se vraća mrka i osvježena iz raznih grčki, hrvatski, turski. Od prvih sunčanih dana, pretražujem opcije što po internetu što po sopstvenim mislima. Kao cilj za naredne mjesece određeno je izbjegavanje provođenja ljeta po baštama kafića rješavajući komplikovanu dilemu – limunada ili pivo, a pogotovo izbjegavanje ovih što na društvenim mrežama imaju potrebu da nas detaljno obavijeste o svim svojim morskim koracima i avanturama te da sve to potkrijepe relevantnim fotografijama. Razlog vrlo jednostavan – ljubomora.

Da bi navedeni cilj bio i ostvaren, korake pažljivo valja isplanirati, ma uraditi sve za deset dana na plaži kraj mora, a ne kraj jezera, rijeke ili potoka, pa ne ni kraj najljepšeg vodopada ukoliko procenat soli u njemu ne prelazi tri odsto. Iako je ljeto prilično odmaklo, a želja je velika, plan je još u nacrtu, ali optimizam ne popušta. Čak i samo planiranje nosi sa sobom dio uzbuđenja: provjeravanje jeftinih avionskih karata svako jutro uz vijesti i kafu (trenutke iščekivanje da se prikaže trenutna cijena karte trebalo bi uvrstiti u adrenalinski sport), kilometarske e-mail prepiske sa dogovorima o slobodnom mjestu za spavanje u stanu prijateljice koja je velikodušno u istom terminu odlučila ugostiti nas bar petoro, te upoređivanje kalendara kako bismo bili svi zajedno. Sve se čini kako bi na malu ostrvsku državu u Sredozemnom moru stigli i oni sa lijeve obale SAD, oni iz Zapadne Evrope, ali i mi iz „jugoistočne“, za koje će se ispostaviti da im je najteže doseći Maltu iako su joj lokacijski najbliži. Pogodite zbog čega!

U svakom slučaju, vazduh je u najavi već počeo da miriše malo ljepše, slanije i morskije. Čak i ovaj beogradski povremeno zamiriše. Rečeno nam je da se ne nadamo Jadranu, Grčkoj, Turskoj, već da mislimo na Liban i Jordan. Nisam sigurna kako bi to trebalo izgledati, ali mislim.

Ma nema šanse da ćemo dozvoliti da se opet pronađemo u tekstu pjesme sa početka:

„Kad se budim u subotu ujutro
volio bi’ pobjeći odavde
bilo gdje na more.“