

Lični stav
Kome treba genocidni narod
Ispraćaj osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića uz vojne počasti logičan je epilog decenijske medijske i političke rehabilitacije


U reviziji istorije i gradnji mita o bezgrešnim Srbima nema mesta za zločine učinjene u ime Srbije i Srba, samo za žrtve i heroje. Pitam se čemu onda onaj odlazak u Srebrenicu, kada je isti ovaj Vučić želeo da se pokloni žrtvama koje su ubijene kada je srpskim jedinicama komandovao Ratko Mladić


Ovog ponedeljka u Srbiji smo imali dve sahrane – jednu pravu, jednu simboličnu.
Prvu je zvanično organizovala porodica generala Ratka Mladića, čiji su posmrtni ostaci posle opela sahranjeni na Topčiderskom groblju. Iako se radi o ratnom komandantu Vojske Republike Srpske, osuđenom u Haškom tribunalu zbog ratnih zločina, država je porodici pružila ne samo logističku pomoć, već je Mladić sahranjen uz sve državne počasti.
Istini za volju, među ožalošćenima nije bilo Predsednika Vučića – on je pronašao način da izbegne prisustvovanje sahrani, ali je ceo državni vrh bio prisutan. Uz prenos na nekoliko televizija mogli smo videti veliki broj ministara i najviših državnih zvaničnika, te kolonu koju su pratile vojničke počasti. Neke televizije su se danima pripremale ovaj medijski događaj, koji je očigledno iskorišćen u dnevnopolitičke svrhe. Poruka biračima je da je Vučić najveći Srbin, najveći patriota koji se neće saginjati pred Hagom, Zapadom ili EU. Vučićev režim prikazan je kao “branitelj Srpstva” koji se bori protiv istorijskih nepravdi koje nam je doneo Haški tribunal.


Naravno, Vučić nikada nije u pitanje doveo priznavanje ovog suda, njegovih odluka ili, ne daj bože, prekinuo saradnju sa Hagom i poništio njegove odluke. Umesto toga, decenijama on i radikali čine sve da Hag prikažu kao mesto na kojem se nepravedno sudi Srbima.
U ovoj reviziji istorije i gradnji mita o bezgrešnim Srbima, jedinim žrtvama, nema mesta za zločine učinjene u ime Srbije i Srba, samo za žrtve i heroje. Pitam se čemu onda onaj odlazak u Srebrenicu, kada je isti ovaj Vučić želeo da se pokloni žrtvama koje su ubijene kada je srpskim jedinicama komandovao Ratko Mladić.


Taj neprekidni šum dvostrukih poruka mogli smo osetiti tokom prenosa kretanja povorke sa kovčegom, koji su od crkve do groblja pratile hiljade ljudi. Mladić je, uprkos činjenici da je bio komunistički oficir, postao srpski heroj gotovo natprirodnih moći, a svoje izjave o njemu promenio je i Milorad Dodik, koji ga je ranije otvoreno kritikovao. Zaboravili smo i na višegodišnju potragu za Mladićem koji se krio, a kojeg je zapravo deo tajnih službi krio od onog dela koji ga je tražio.
Ovaj državni spektakl možda nije smetao Vučićevim biračima, ali nas je još više udaljio od okruženja – prvenstveno od BiH, koja je diplomatske veze sa Srbijom svela na istorijski minimum. Nije bila oduševljena ni Marta Kos, koja je odgodila posetu Srbiji, ali je zato super prošlo gostovanje predsednika Uzbekistana. Da se slično sličnom raduje, shvatićete ako se iole pažljivije informišete o stanju slobode medija i ljudskih prava u Uzbekistanu.
Ali tek što pokopaše Mladića, premijer Đuro Macut je objavio poziv predsedniku Vučiću da raspusti Skupštinu i raspiše nove izbore. Macut je zapravo izvršio politički harakiri samo dva meseca pošto je u Skupštini, na specijalnoj sednici o poverenju Vladi, zaključeno da je ovo istorijska Vlada koja je dobila najviše ocene, očuvala mir i stabilnost zemlje, smanjila tenzije i ujedinila zemlju i ne znam šta sve još super uradila. Macut je u kombiju obilazio sela i po vašarima, uz ministra Lončara, pregledao seljake koji ne znaju gde im je Dom zdravlja. U svakoj zemlji bi pad Vlade bio glavna vest, ali se Macut, čak ni ovom prilikom nije izborio za sličicu na naslovnim stranama novina, osim ponegde u veličini slike iz pasoša, uz koju uvek stoji ili Vučić ili Mladić, neuporedivo veći. Mi smo zapravo već znali da je Vučić na glavnom odboru SNS-a izabran za jedinog kandidata za premijera, da će Vlada umesto 30 i kusur imati samo 12 ministarstava, a da će Vučić raspisati izbore ili 9. ili 10. septembra.


Setio sam se kako je premijera Cvetkovića, iz vremena kada je Boris Tadić bio predsednik, karikaturista Marko Somborac prikazivao kao kafe kuvaricu. Taj već mali značaj je sa Đurom Macutom dodatno srozan ispod nivoa prepoznatljivosti. Za mene će ostati upamćena dva gafa, od kojih je jedan njegovo pogrešno napisano ime u dokumentu koji je objavila kancelarija Vlade Srbije, a koji je dostavljeno medijima. Drugi primer je kontramiting na Autokomandi, kada ga Vučićevo obezbeđenje nije prepoznalo pa ga je ćušnulo u stranu pred kamerama.
Vučić je javno predsedavao sednicama Vlade, brecao se na ministre, ponižavao ih, dok je Macut imao zadatak da otvori sednicu i da Vučiću reč. To je čovek koji je, navodno, bio na ručku u restoranu “27” dan nakon što je u njemu izvršeno ubistvo, a da li je bio namerno ili slučajno, nemamo pojma. Na ovo pitanje na koje se odgovara sa “da” ili “ne” u Skupštini nismo dobili odgovor. Zato imam utisak da se niko neće preterano dugo sećati premijera Macuta i njegovog istorijskog mandata. Čovek je uspeo da se ne izjasni ni o jednom važnom državnom pitanju.
U Srbiji je počelo prijavljivanje za famoznih 6000 dinara iz Državnog akcijskog fonda, a u najavi je isplata ovih para i za preminule akcionare. Kada se dele pare živima i mrtvima, to obično znači da će ubrzo izbori. Ako se sada Srbija ubaci u predizbornu groznicu i ako Vučić zaista raspiše izbore, mi ćemo izbore imati negde u vreme kada se Ratku Mladiću bude davalo četrdeset dana. Opet grobljanska politika.


Ispraćaj osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića uz vojne počasti logičan je epilog decenijske medijske i političke rehabilitacije


Dok god ne uspemo da otkrijemo čemu ćemo posvetiti svoje talente i snage, nema nikakvog načina da dostignemo unutrašnji mir i doživljaj zrelosti. Ovo može biti potpuno drugačije kod različitih ljudi – zaštita ugroženih, pomoć obolelima, kreativne aktivnosti, obrazovanje mladih, istaživački napori i mnogo toga drugog – ali ima neuporedivo jači efekat na naš osećaj blagostanja i zadovoljstva životom nego bilo koji “spoljni” faktor, poput položaja u društvu, obrazovanja ili bogatstva
U sistemu podele vlasti sudovi treba da se ponašaju kao sudovi i ne treba da odlučuju o svakom političkom neslaganju niti da budu mesto za rešavanje opštih društvenih i ideoloških rasprava. Njihova uloga je da zaštite konkretna prava i interese kada postoji stvarna povreda ili opasnost da će do nje doći. Zato pravo na pristup sudu nije potpuno neograničeno. Ovo pravilo postaje posebno važno kada šteta pogađa životnu sredinu, javni prostor ili kulturno dobro, kao vrednosti koje pripadaju svima, ali ne mogu same da se obrate sudu




Služba odavno više ne radi državne nego partijske poslove pa i prisluškuje studente. Istovremeno, ne smeta joj što je Srbije premrežena ruskim agenturama, piše „Vreme“ u novom broju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve