Manje može biti više

KotorArt je jedinstvena priča sa mogućom širokom poukom: pokrenut iz čistog entuzijazma, razumevanja svetskih kulturnih tokova i ljubavi prema rodnom gradu, s vremenom se pretvorio u najznačajniji letnji događaj u oblasti klasične muzike na istočnim prostorima nekadašnje Jugoslavije. Modelovan je po principu boutique festivala, u kome se koncertna dešavanja prepliću tokom dana i noći u istorijski potpuno jedinstvenom ambijentu, što nudi danas tako retku mogućnost intimnog uživljavanja u vrhunska muzička ostvarenja i intrepretacije briljantnih savremenih umetnika, naročito mlađe generacije. Koncipiran oko Kotora kao grada-festivala, on predstavlja najnoviji primer sa ovih prostora kako beskompromisna posvećenost ponekad ipak daje rezultate koji se nadaleko prepoznaju kao svojevrstan artistički trijumf.

Sa osnivačem i direktorom, pijanistom i univerzitetskim profesorom Ratimirom Martinovićem, razgovaramo o uobičajenim balkanskim problemima: kulturi između kruzera i klanova, kako od kafića napraviti saveznike, te na koji način zvezde klasične muzike dovesti u malo mesto na morskoj obali, pustiti ih da plivaju, a potom ih inspirisati da održe najbolji mogući nastup u nesvakidašnjem ambijentu neke stare crkve, zabačenog ostrva ili vrha planine.

„VREME„: Najpre, kako ste i zašto uopšte odlučili da pokrenete festival KotorArt 2002. godine?

RATIMIR MARTINOVIĆ: Ja sam rođeni Kotoranin. Tu sam se prvih trinaest godina života nadahnjivao svime što su mi porodica i Boka nudile. A toga je zaista mnogo. Stasavao sam u Starom gradu, okružen nevjerovatnom arhitekturom i duhom grada koji vjekovima ne zna za razlike zvona katoličkih i pravoslavnih hramova. Ni danas se ne trudim da ih razaznajem, i mislim da je to za ove naše balkanske prostore, koliko god na prvu loptu čisto auditivno iskustvo, važan dio ukupne slike jednog harmoničnog života. Pored bezbrižnosti, koju je moje djetinjstvo sobom nosilo, imao sam sreću da se takva slika ideala života utisne duboko u meni. U međuvremenu sam, kako to i priliči Bokeljima, od najranijih dana putovao svijetom, iako u mom slučaju drugim povodima – zbog klavira i muzike, i shvatio da je to što sam imao u mom gradu bila čista privilegija koju ničim osim pukom srećom nisam zaslužio, kao što nisam nikada platio cent poreza za sveprožimajuće ljepote koje su me tih godina formirale. Kada sam malo odrastao, osjetio sam potrebu da se za sve navedeno i neuporedivo više toga neizrecivog na neki način odužim, a podršku sam, sa današnje distance mogu zaključiti – dirljivu, u tome imao od svestranog, čudesnog i jedinstvenog don Branka Sbutege. I eto, sa 24 godine života sam otpočeo festival, čuvajući do dana današnjeg zahvalnost za sve što me je oblikovalo.

Na koji je način KotorArt isprva bio koncipiran, da li se ta originalna zamisao menjala tokom ovih njegovih 18 izdanja? Kakva je današnja programska ideja, koja određuje sve impresivniji izbor umetnika što će nastupati?

Misao vodilja je svih godina ista – ponuditi kvalitetan umjetnički sadržaj koji Kotor traži i zaslužuje. Nekada grad pomoraca, plemićkih porodica i velikog bogatstva, on danas bije bitke sa nesnosnim saobraćajnim gužvama i svim drugim pratećim efektima masovnog kruzing turizma koji opterećuju i slične gradove na Mediteranu, poput Dubrovnika ili Venecije. Da ne otvaram ovdje temu posljednje linije odbrane od pretjerane gradnje, za koju zahvalnost dugujemo prije svega statusu na UNESCO-voj listi kulturne i prirodne baštine svijeta. Naša je želja bila da se kroz programe KotorArta Grad postupno vraća sebi. Don Branko Sbutega je često citirao izreku kako je „mnogo lakše saditi oaze u pustinjama nego vraćati sjaj bašti, nekada raskošnoj, a tokom vremena zapuštenoj i zarasloj u korov“. To je naš posao. Sa druge strane, koncepti, programske odrednice pa čak i pravni okviri su neminovno bili i jesu podložni propitivanjima i promjenama. I to je prirodno. Na počecima festivala oslanjali smo se isključivo na regionalne muzičke snage, i to na ugledne profesore koji su držali kurseve okupljajući brojne učenike i studente muzike. Tokom godina je taj edukativni sadržaj postupno ustupio mjesto čisto izvođačkim umjetnostima. Od 2002. godine, na festivalu je izvedeno više stotina koncerata, a hiljade umjetnika su svirali neke od najznačajnijih dijela muzičke literature. Baš su Kotor i pjaca Katedrale Sv. Tripuna bili prostori gdje su se prvi put u Crnoj Gori čula djela kao što su Mocartov Rekvijem (izveden povodom smrti don Branka Sbutege) ili Betovenova 9. simfonija, sa himnom Evropske unije na Šilerove stihove, koju balkanski narodi kao neku mantru na dnevnoj bazi trebaju ponavljati. Na otoku Gospe od Škrpjela još 2005. godine slušali smo združene orkestre iz Srbije, Hrvatske i Crne Gore izvodeći Hendlovu Muziku na vodi i Muziku za vatromet, kao slavlje makar muzički obnovljenog zajedništva. Kotor je ugostio čitavu plejadu zaista svjetski afirmisanih muzičara: od Miše Majskog, Leonidasa Kavakosa, Martina Grubingera, Denisa Matsueva, Borisa Berezovskog, Nareka Hahnazarjana, Jung Čang Čoa, Nikolaja Luganskog do Juđe Vang, Valentine Lisice, Andreasa Otenzamera i brojnih drugih. Da ne preskočim naše, a međunarodno afirmisane muzičare kao što su Kemal Gekić, Saša Madžar, Ivo Pogorelić, Nemanja Radulović, Simon Trpčeski, Stefan Milenković, Roman Simović ili simfonijske orkestre Zagreba, Crne Gore, Dubrovnika, Vojvodine, Češke, Budimpešte, te brojne kamerne orkestre i sastave…

Koji su bili, ili još uvek jesu, glavni problemi u vezi sa održavanjem festivala?

Da citiram Njegoševog igumana Stefana: „Što god dođe, ja sam mu naredan.“ Ne treba biti preveliki vizionar pa izmaštati ovakav festival u gradu kakav je Kotor. Ali treba biti rudar najdubljih iskopa da tu ideju sprovedete u djelo. Jedno bez drugoga ne ide. To mu dođe kao neki rudarski let. Svi oni skorojevići koji su do osvojenih vrhova stizali tatinim, maminim ili pak maćehinskim vezama, da bi se slikali za svoje Instagram profile, ne znaju o čemu govorim. Svi vi drugi – znate. I nije to nikakva „cijena“ ili „žrtva“, kako se nekada imenuje. To je prosto posvećenost, koja podrazumijeva nepokolebljivu riješenost. Posvetiti, negdje upravo to i doslovno znači – predmet svog interesovanja i ljubavi uznijeti do nivoa na kom ga činite obožavanim, svetim. I zato oni koji pokušavaju da uspore rast ili svojim političkim kontaktima čak i okrnje festival, ne razumiju da se naš uspjeh ne temelji na političkim vezama ili nekakvoj protekciji. Prethodnih turbulentnih godina smo pokazali da su, upravo obrnuto – kultura i umjetnost naša politika.

Iako klasični muzički programi KotorArta nisu osmišljeni za masovnu posetu i brutalno visok komercijalni „prinos„, zvezde vrhunskog ranga svejedno rado dolaze da nastupe na njemu, a primetna je i zainteresovanost direktora svetski uglednih festivala – poput Šangajskog art festivala ili onog u Verbijeu – da oslušnu o čemu se tu radi.

Drago mi je da ste to primijetili. Mislim da je naš dugogodišnji trud da napravimo festival po receptu „manje je slađe“, u kombinaciji sa strateškim opredjeljenjima Crne Gore kako u političkom tako i u turističkom i kulturološkom smislu, učinio da mnogi ugledni pojedinci požele da i sami iskuse i dožive ono o čemu se u evropskim i sve više kineskim krugovima već priča o našoj zemlji i festivalu. Masovni događaji privlače drugačiji profil publike to jest turista i idu uz neke druge prostore. Istovremeno, masovni turizam će, vjerujem, brzo biti iza nas, a održivi, komercijalni turizam kakvom Crna Gora teži podrazumijeva i sadržaje kakve KotorArt producira. Posljedice loših aspekata masovnog turizma osjeća i Kotor kroz kruzere koji zagađuju Boku i njeno podmorje, kroz nesnosne gužve, dok uobičajeni život grada čine doslovno nemogućim. Održivi razvoj u svim sferama je ključna odrednica napretka. Na to ćemo, što prije to bolje, morati doći. Manje može biti više. Dokaza ima pregršt.

Šta to po vama KotorArt čini autentičnim i izdvaja ga iz mnoštva sličnih u Crnoj Gori, regionu, na Jadranu, u Sredozemlju…?

Iako je konkurencija među festivalima, od kojih su neki sa višedecenijskim stažom, velika, pored kvaliteta, koncepta i promišljenosti programa, pored visoke produkcije i kontinuiranog rasta, ono što posebno izdvaja KotorArt jeste sam grad. Toga smo vrlo svijesni i zato festival za nas nije tek događaj već jedan novi doživljaj ovog grada, dio mozaika njegovih pločnika. Kako reče jedan gospodin, „po tim pločnicima oni koji ga vole ne kroče, već ga ljube; to nisu koraci, to su poljupci“. Takođe, kada festival nazovete „KotorArt“, sasvim svjesno pravite očigledan pleonazam. Kotor je oduvijek bio evropski prozor Crne Gore. To je i danas. Zbog 60 odsto kulturnog blaga koje čuva i zbog vertikale koju možda najslikovitije opisuju zvonici naših crkava koji su rušeni pod udarima zemljotresa, ne topova. Ti zvonici lokalno stanovništvo podsjećaju, a mnogobrojne posjetioce dočekuju svojom muzikom vjere u dobro, u pomirenje, u ljubav. To je bio i ostaće Kotor, na koji se nadovezuje i naš festival.

Najzad, upravo ste okončali aktuelnu novu festivalsku avanturu, pod nazivom Wild Beauty Art na Žabljaku, sa sve koncertnim klavirom koji takoreći, kažu, visi na litici dok Kemal Gekić svira! Je li to onaj kulturni turizam od kojeg se ostaje bez daha ili, baš naprotiv, unikatno iskustvo doživljaja plemenitih vrednosti na neočekivanim mestima?

Upravo je Kemal bio prisutan, ima tome i desetak godina, kada mi se na Lovćenu, na uzanom putu od Mauzoleja, tog u svakom smislu, gorostasnog Njegoša, do vidikovca probudio strah od visine. I siguran sam da se to nije slučajno desilo baš tamo! Elem, ako ni zbog čega drugog, onda se zbog sopstvenog straha od litica ne bih poigravao takvim scenariom. Ovdje je ipak u pitanju voda – a kako drugačije! – obala Crnog jezera na kom smo od 19. do 23. avgusta imali zaista sjajne koncerte. Ja se i dalje ne mogu načuditi da smo prvi koji organizujemo ovakve događaje na Žabljaku. Ta prirodna scenografija koju pružaju prijeteće planine, mirna jezerska voda i gusta borova šuma, ali i druge lokacije na Durmitoru, od Savinog kuka do Mosta na Đurđevića Tari, na kojima smo održavali dnevne koncerte, za mene su ambijenti bogom dani za umjetničke doživljaje kakve smo priređivali. Wild Beauty Art festival se ove godine dešava prvi put, i u dogovoru sa Ministarstvom održivog razvoja i turizma odlučili smo se za Žabljak i Durmitor kao mjesta probijanja leda. Već od naredne godine planiramo širenje i na druge lokacije, koje su danas možda jednoznačno doživljene samo kao mjesta „divlje ljepote“. U kombinaciji sa plemenitom umjetnošću, ja zaista vjerujem da stvaramo ne samo još jedan događaj kakvih je danas i previše, već doživljaj osmišljenog koncepta, smisla i dubljeg poniranja u veze različitih aspekata. Vrijednost koja iz toga proizilazi ne odnosi se samo na novi doživljaj prostora prirodne ljepote, već i na širenje svijesti o potrebi za ovakvim sadržajima u želji za jasnijim mapiranjem i brendiranjem zemlje čije je strateško opredjeljenje kvalitetan održiv turizam; odnosi se i na podizanje svijesti domicilnog stanovništva o važnosti čuvanja i neupitnog valorizovanja resursa kojih često nismo dostojni. Reč je o počecima dugotrajnih procesa za koje smo opremljeni strpljenjem, iskustvom, znanjem i ljubavlju za ovo božanski lijepo parče Zemljine kugle.