Šesnaestogodišnji A. R. iz Amerike izvršio je samoubistvo, a njegovi roditelji za to krive ChatGPT. Ovaj tinejdžer razmenio je više od 3.000 poruka sa četbotom, prema navodima roditelja.
U tužbi koju su podneli protiv kompanije OpenAI i njenog izvršnog direktora Sema Altmana navodi se da uprkos tome što je ova mašina registrovala da on želi da se ubije, te njegovu izjavu da će „to učiniti jednog od ovih dana”, ChatGPT nije prekinuo razgovor, niti je pokrenuo bilo kakav hitan protokol.
Internet o ovom slučaju bruji. Međutim, da li su deca svesna da komuniciraju sa veštačkom inteligencijom, a ne čovekom i na koji način roditelji mogu da utiču i preveniraju ovakve tragedije?
Ana Mirković, psihološkinja za „Vreme“ kaže da je ključna uloga roditelja.
„Kada dete ima neki problem o kome kao tinejdžer ne želi da priča sa svojim roditeljima, onda za roditelje nastane dodatna komplikacija u porodičnim odnosima, a to je da prepoznaju ono što se ne izgovara, da vide šta se gura pod tepih. Dete se u tinejdžerskom uzrastu menja, ali niko bolje od roditelja ne zna kada detetu nije dobro”, pojašnjava Mirković.
Dodaje da je najvažnije da se zapravo nađu modeli podrške za dete.
A, pošto dete vrlo često ne želi u tom dobu da razgovara sa roditeljima jer želi da pokida sve konekcije, da bi izgradili sopstveni identitet, onda se inspirišu prijatelji da pitaju, naglašava Mirković.
„Roditelji ne bi trebalo da razgovaraju u onom trenutku za koji oni misle da je važan po svaku cenu. Već, da čekaju taj pravi trenutak, da kada uhvate pogled deteta pitaju: ‘Kako si, šta se dešava?’. Roditelji treba da budu ta prva linija podrške i niko bolje od roditelja ne može da primeti bilo kakvu promenu u ponašanju svog deteta, a na osnovu promene u ponašanju mi onda sudimo i da postoji neka emocionalna promena”, ukazuje naša sagovornica.
Razgovor sa robotom
Na pitanje da li tinejdžeri imaju svest sa kime razgovaraju, Mirković kaže da oni suštinski bolje razumeju tehnologiju od starijih, ali da u nekom trenutku zaborave na to.
„To je kao u onom filmu ‘Her’. On kreće da razgovara sa robotom, ali u nekom trenutku zapravo to pređe granicu i on se zaljubljuje u robota. Dakle, sve češće veštačka inteligencija razgovara tonom čoveka, nudi teme koje su vrlo povezane sa tom najličnijom ljudskom potrebom, prirodom i komunikacijom i verujem da dete koje nije zrelo, a koje je usamljeno može lakše izbrisati granicu između mašine i svesti o tome da to nije čovek i da bi trebalo na to stalno ukazivati”, objašnjava Mirković.
Ipak, napominje da usamljenost ne sme do takve mere da poraste jer postavlja se pitanje – gde je bila porodica? „Nije se promena u njegovom ponašanju desila samo u odnosu na veštačku inteligenciju, nego u odnosu na život. Sve ostalo je ignorisano, sad se samo stavlja akcenat na veštačku inteligenciju.”
Škole i veštačka inteligencija
Mirković je do sada održala više radionica širom Srbije gde je sa roditeljima i decom u školama razgovarala na temu bezbednosti dece u digitalnom svetu sa fokusom na društvene mreže. Ona za „Vreme“ kaže da će od jeseni početi novi krug edukacije i da će veštačka inteligencija biti glavna tema.
„Generacija alfa rođena je od 2010. godine i potpuno je obojena veštačkom inteligencijom. Ona je svakodnevni alat u odrastanju te dece i svakako da se mora stavljati fokus na osvešćivanje dece da se ne radi o osobi”, ukazuje Mirković.
Naša sagovornica zaključuje: „Ovo dete koje je izvršilo suicid je očigledno bilo vrlo usamljeno, dete bez kontakata, jer kada neko ima tu vrstu patnje, dovoljno je da ima jednog čoveka da ga podrži, a očigledno da to dete nije imalo nijednu osobu koja bi bila podrška ‘na prvoj liniji’”.
„To je sve jako kompleksno, ali svakako da priča o veštačkoj inteligenciji, adekvatnoj upotrebi, izgradnji svesti o njenim limitima i ograničenjima i o tome da ona jeste ogroman servis i resurs da brzo dođemo do informacije, pa vrlo često i saveta, ne znači da to može da nas negde podrži ako je isključivanje iz realnog sveta i asocijalnost posledica toga”, zaključuje Mirković.