“Na prvi pogled individualni čin ekstremnog nasilja – kada državni službenik preti devojci silovanjem – može izgledati kao izolovan ispad”, kaže za “Vreme” profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, Zoran Pavlović. “Ali to nije stvar samo njegove privatne ‘patologije’ – čak i da jeste, to i dalje nije samo njegov problem – nego simptom sistema u kojem se takvo ponašanje toleriše, pa i ohrabruje”
Svi znamo šta je nasilje, svi vidimo nasilje, osećamo ga čak i ako nismo dobili pendrek ili bejzbol palicu po bubrezima ili glavi, niti nam se baklja zarila u lice, ali kada nas neko pita “šta je nasilje?”, nađemo se u škripcu jer u stanju smo da ga prepoznamo i ukažemo na njega, ali ne i da ga artikulišemo. Zbog toga odmah u samo srce stvari: nasilje je ne-moć. Doslovno nemoć.
Kako drugačije razumeti prizor u kojem petnaestak policajaca, u punoj ratnoj opremi, krvnički tuče mladiće na tlu? Da li bismo rekli da oni ispoljavaju moć? Teško. Pre ćemo pomisliti da svako od njih ponaosob, a potom i svi zajedno, kao grupa, imaju težak problem sa sobom i okolinom. Kako drugačije razumeti kada oklopljeni policajac udara nenasilnog demonstranta i lomi mu lice, da satima potom momak ne dobije lekarsku pomoć? Moć? Teško. Nasilje – da. Kako drugačije razumeti kada vidite mlade, nenasilne ljude postrojene uza zid, glava spuštenih kao da su u Gvantanamu ili u nekoj sibriskoj pustari, dok iza svakog od njih stoji policajac? Kako razumeti kada psihopata u policijskoj uniformi najpre razvali od batina momka koji mu ne pruža otpor, potom (junački) šamara devojku i udara joj glavom o zid, da bi joj zapretio silovanjem pred svima?
Pri čemu se svako od tih uniformisanih ljudi – ne računajući presvučene kriminalce – zakleo da će štititi red, poredak i slobodu građana, a sada se otvoreno stavlja u službu državnog kriminala i proizvođenja haosa, dakle suprotno od onoga zbog čega je u policiju ušao. I to vrlo dobro zna. Da li je to moć? Da li je to ispoljavanje moći? Nipošto. To je ne-moć. To je nasilje.
ŠTA JE MOĆ?
Nastojeći da odgovorimo na pitanje šta je nasilje, došli smo do toga da razlikujemo nasilje i moć. Jer moć počiva na odnosima: moć je uvek okrenuta drugoj moći da bi uopšte bila moć. Ovaj filozofski zaplet nije toliko komplikovan koliko se može učiniti. Republike, recimo, počivaju na odnosima moći između različitih činilaca koji su često suprotstavljeni jedni drugima: zakonodavna, izvršna i sudska moć u takvim su odnosima da kontrolišu jedna drugu. One su zavisne jedna od druge. Zato i paze šta rade. Samo tamo gde nema odnosa moći, jer odnosi su ukinuti – recimo, kao u Srbiji ili Rusiji – sve grane vlasti rade za jedan centar, za diktatora (a ne u korist građana). Diktator teži apsolutu, dakle odvezanosti od bilo kakve zakonske ili faktičke stege: latinsko ab–solvere znači odrešiti se, odvezati se, osloboditi se bilo kakvog odnosa (apsolutnom se suprotstavlja relativno; apsolutno je ono bez odnosa, bez relacija, bez relativnosti). Moć je, zbog toga, relativna. Apsolut je, zbog toga, nasilje.
Danas u Srbiji živimo fizičko nasilje nad ljudima, nasilje nad zakonom, nasilje nad Ustavom, nasilje nad smislom, nasilje nad prošlošću i nasilje nad budućnošću, medijsko nasilje, nasilje nad arhitekturom, nasilje nad gradom, nasilje nad prirodom, nasilje nad institucijama i nasilje nad državom, nasilje nad smislom… Spisak je zastrašujuće dug. Šta to znači? To znači – da ponudimo najčistije primere – da je država izgubila moć (ne komunicira s građanima) i odala se nasilju nad građanima; da je policija izgubila moć jer ne služi slobodi već obračunu s onima koji se ne sviđaju diktatoru. Koliko god bila užasna, svaka diktatura počiva na ne-moći. Svaka diktatura počiva na nasilju.
NORMALIZACIJA NASILJA
foto: vladan bašić…
Na pitanje da li je nasilje lični čin bolesnog čoveka, psihopate, ili je reč o osobi koju je izopačilo društvo, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, psiholog Zoran Pavlović, kaže: “Na prvi pogled individualni čin ekstremnog nasilja – kada državni službenik preti devojci silovanjem – može izgledati kao izolovan ispad; ali to nije stvar samo njegove privatne ‘patologije’ (čak i da jeste, to i dalje nije samo njegov problem), nego simptom sistema u kojem se takvo ponašanje toleriše, pa i ohrabruje. Kada grupa nasilnika pretuče novinara ili aktivistu, to nije ‘tuča huligana’, već signal da iza njih stoji politička zaštita. I kada vlast danima prebacuje odgovornost na one koji trpe nasilje, to nije samo retorika, već sistemska strategija delegitimacije svakog oblika otpora. Drugim rečima, u našoj svakodnevici prepoznajemo dobro poznate psihološke mehanizme olakšavanja i podsticanja nasilja.”
Pa ipak, koliko god da ga oblikuje grupa kojoj pripada (policija na primer), svako od onih koji potežu pendrek na nenasilne građane koji mirno izražavaju svoje nezadovoljstvo na ulicama (jer, u nedostatku institucija moći, nemaju gde drugde), u nekom trenutku ostaje sam sa sobom, ili sa svojom porodicom. Šta se tada dešava u njegovoj glavi? pitamo profesora Pavlovića.
“Teško da postoji iko među nama ko se nije zapitao kako je moguće da ljudi izađu na kraj sami sa sobom u svim ovim situacijama koje svakodnevno gledamo na ulicama”, kaže sagovornik “Vremena”. “Kako dođu kući svojoj deci doslovce umazani krvlju nečije tuđe dece koju su neki sat pre toga prebijali na ulici? Ako ih već ne brinu zakonske ili socijalne sankcije za takva dela (jer znaju da ih neće biti), trebalo bi da ih ‘žulja’ moral, ali i on se, kako to psihologija pokazuje, može staviti po strani. Umesto da se suoče s osećajem krivice, oni nalaze načine da ‘isključe’ sopstvene moralne norme: nasilje proglašavaju nužnim radi ‘višeg cilja’ (‘brane državu’), ublažavaju ga eufemizmima (nije prebijen, nego ‘priveden’, nije prebijanje i tortura, već ‘zavođenje javnog reda i mira’), prebacuju odgovornost na autoritet ili grupu (‘samo sam izvršavao naređenja’), ili pak tvrde da je žrtva sama kriva (‘ne bi bili u problemu da nisu protiv države’)”, kaže Pavlović.
Međutim, taj “argument” da su građani sami krivi što su izašli na ulice sličan je argumentu silovatelja koji se brani na taj način što kaže da ga je žena u kratkoj suknji izazvala (pa kako je ne bi silovao kad je to sama tražila), ili ga je “znakovito pogledala”, što je on protumačio kao dozvolu za napad, a što mu je ona, u međuvremenu, rekla “ne”, to, je l’, obuzet seksualnom pomamom, nije čuo.
“Ključni kanal kroz koji se mehanizmi ovog ‘moralnog izvdajanja’ šire u Srbiji jesu provladini mediji”, kaže profesor Pavlović. “Tabloidi i televizije sa nacionalnom frekvencijom svakodnevno proizvode narativ u kojem se nasilje premešta sa počinioca na žrtvu: opozicija se optužuje da ‘sama izaziva sukobe’, nezavisni novinari da ‘napadaju državu’, a građanski aktivisti da ‘rade za strane interese’. Takva propaganda služi dvostrukoj svrsi – s jedne strane opravdava represiju, a s druge strane mobilizuje pristalice režima stvaranjem slike da je svaka kritika vlasti zapravo napad na zajednicu, a zajednica, to smo mi, ‘naši’, te smo mi oni koji su zapravo ugroženi, moramo se braniti.”
To je način na koji se nasilje normalizuje i učvršćuje, dodaje Pavlović, kao sastavni deo političkog života. “Sve što od predstavnika režima trenutno čujemo jesu očajnički pokušaju da još jednom ‘prodaju priču’ koja je analogna odbrani silovatelja – ‘ona me je izazvala’ – samo što ovde režim tvrdi da su novinari, opozicija ili demonstranti ‘sami krivi’ za pretnje i batine. Takvo etiketiranje omogućava da se nasilje nad njima ne doživljava kao teško kršenje njihovih prava, već kao legitimna ‘odbrana naroda’ (pri čemu oni koje prebijamo na ulici nisu taj narod koji branimo, nego neki drugi narod). Kada se žrtve unapred dehumanizuju i stigmatizuju, svaki čin represije postaje lakše opravdan, a društvo se navikava na to da političko nasilje posmatra kao normalan deo javnog života”, kaže profesor Pavlović.
INFRASTRUKTURA NEKAŽNJIVOSTI
Ima li kraja nasilju? pitamo Zorana Pavlovića.
“Reklo bi se da nema dalje u ovom političkom hororu. I sve to, da nikako ne zaboravimo, zato što sada većinska Srbija traži da neko snosi odgovornost za pad na korupciji napravljene nadstrešnice… Nasilje se ne sprečava i ne kažnjava; naprotiv, ono se s vrha podstiče, organizuje i nagrađuje (oprostom ‘grehova’, funkcijama, nameštenim tenderima, ‘rasprodatim’ koncertima, milionima, kvadratima…).
A, usput, isti ti grehovi, funkcije, milioni i kvadrati i ostala čudesa nasiljem se najlakše i najbrže brane i otplaćuju unutar političkog sistema koji je patentirao svojevrsnu infrastruktura nekažnjivosti.”
Čini se, dakle, da je reč o svojevrsnom fenomenu spojenih sudova: jedan oblik nasilja uvezuje se s drugim oblicima i uzajamno se “hrane”.
“Kada se ovi obrasci posmatraju zajedno – politička polarizacija, moralno isključivanje i medijska propaganda – dobija se okvir koji veoma podseća na ono što je jedan poljski psihijatar nazivao patokratijom”, kaže Pavlović. “To je sistem u kojem osobe sa patološkim osobinama – bez empatije, sklone manipulaciji i nasilju – oblikuju institucije i društvene norme prema sopstvenim obrascima psihološkog funkcionisanja. U logici patokratije nasilje nije samo sredstvo politike – ono jeste politika. Ništa do nekrofilne i na destrukciji zasnovane politike takve osobe niti razumeju niti mogu da ponude. U takvom režimu nasilje više nije incident, već praksa.”
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zašto je svako ko se bavio upotrebom neutvrđenog tipa akustičnog oružja na studentskom protestu 15. marta postao neprijatelj države, terorista i atentator na Vučića? Zbog čega bi i Berija pozavidio Biji na ovoj operaciji? Kako režim u Beogradu 2026. nastoji stvoriti atmosferu nalik na onu iz Moskve 1937
Podaci Vrhovnog javnog tužilaštva pokazuju da poslednjih godina raste broj zahteva koje tužioci upućuju policiji radi prikupljanja potrebnih obaveštenja, ali da odgovori na te zahteve sve češće izostaju. Reč je o prvoj i jednoj od najvažnijih radnji u predistražnom postupku, bez koje tužilaštvo u mnogim slučajevima ne može da nastavi istragu
Zašto su se na meti režima, pored studenata, našli verbalni delinkventi – analitičari, stručnjaci i novinari? Kako je Više javno tužilaštvo u svom saopštenju donelo presudu da su studenti sami sebe streljali zvučnim topom? I kako je Vučić tvrdio da Srbija uopšte nema zvučne topove, a ispostavilo se da ih ima, kao što je odmah posle pada novosadske nadstrešnice tvrdio da “jedino ona nije renovirana”, pa se brzinom svetlosti na društvenim mrežama utvrdilo da to nije istina? Na koji je način aktivirana medijska bomba u režimskim medijima sa unapred spremljenim spiskovima ljudi koji su učestvovali u “zaveri” i koje treba utući? I da li je reč o pokušaju zabrane studentskog pokreta
Pošto tužilac u Srbiji ne može da optuži osobu koja se kolima zaleće u građane, gledaoci RTS-a mogu videti kako se pred kamerama obesmišljava ta pravna institucija
Srbija će sačuvati mir, lokalni funkcioneri moraju da razgovaraju sa narodom ili će biti smenjeni, ekonomija raste brzo, žele da nas sruše jer Srbija grabi napred, nema više straha od “blokadera”, predsednik je žrtva, biće veće plate i penzije. Na osnovu iskustva, po svoj prilici ovako će izgledati Vučićeve poruke na predstojećem mitingu
Manje je važno šta će pisati u službenim beleškama sa saslušanja Aleksandra Radića. Mnogo je važnije šta će večeras prolaziti kroz glave hiljada ljudi koji su o „zvučnom topu" govorili, pisali, svedočili ili tražili pomoć. Ako je odgovor: „Bože, samo da ne dođu i po mene", onda je cilj postignut
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Pretnje silovanjem i prebijanje usledilo je kada su se posle još jednog protesta u nizu demonstranti uputili kućama. Prema svedočenjima žrtava torture, studenti i građani su otimani sa centralnih beogradskih ulica, odvođeni u zgradu Vlade Srbije – sedište izvršne vlasti – gde su mučeni ili bili primorani da slušaju i gledaju batinanje drugih
Pored Andreja Vučića, mesto na kormilu batinaša zauzeli su Vlada Mandić i Ljuba Jovanović, nekadašnji sportisti koji, očevidno, imaju kontrolu nad izvesnim grupama “mladića”. To se posebno se odnosi na one iz Republike Srpske jer je Mandić sa njima i tamo bio aktivan. Pored njih, angažovani su i oni iz javnog sektora “koji znaju da se biju”, kao što je bio slučaj sa Lukom Petrovićem, gradskim sekretarom za investicije
Režim protiv naroda: Sve što ste želeli znati o policiji
Dok “običan” policajac bez fakulteta radi za oko 80.000 dinara, njegov kolega u Žandarmeriji ima najmanje tri puta veću platu. MUP Srbije broji oko 46.000 od kojih 21.000 radi u administraciji. Ovlašćenih službenih lica, a to su policajci u uniformi ili civilu, kriminalistička, saobraćajna i granička policija, te posebne jedinice ima oko 15.000 u Srbiji. Ipak, ni svi oni ne mogu se zateći na protestima po Srbiji, jer mnogi od njih vrše druge poslove iz svoje nadležnosti