

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Za „Vreme“ iz Bujanovca
Albanci na jugu Srbije od 2002. organizovano proslavljaju ovaj praznik, na zgražavanje dežurnih lokalnih patriota i istih takvih, uglavnom beogradskih medija. Nikada do sada, pa ni ovog 27. novembra, nije bilo ozbiljnijih incidenata iako su, zbog izvesnih okolnosti, sada neki predviđali suprotno.
Tenzije su u regionu podignute desetak dana ranije, pošto su Albanci u centru Preševa, gde čine preko 90 odsto stanovništva, pred zgradom lokalne samouprave podigli spomenik u čast poginulih pripadnika Oslobodilačke vojske Preševa, Medveđe i Bujanovca (OVPMB), oružane formacije pobunjenih Albanaca, koja se krajem 2000, neposredno nakon promena 5. oktobra, sukobila sa državnim snagama bezbednosti. Ovaj sukob trajao je do juna naredne godine, a okončan je uz posredovanje međunarodne zajednice i NATO pakta.
Ivica Dačić, premijer i ministar policije, poručio je Albancima da uklone spomenik, ovi su mu uzvratili da, ako mu se ne sviđa, dođe da ga sam skloni, a Beljgzim Kamberi, novinar i predsednik Odbora za ljudska prava u Preševu, kazao je kako OVPMB predstavlja jedan od simbola borbe protiv Miloševićevog režima. Albanci podsećaju i da je država 2002. abolirala sve pripadnike OVPMB, da je tokom sukoba pregovarala sa njima, te da se pripadnici ove formacije, od kojih mnogi i danas zauzimaju važna mesta u lokalnim samoupravama Bujanovca i Preševa, imaju smatrati građanima koji nisu prekršili nikakav zakon i ne mogu se nazivati paravojskom.
U takvim okolnostima performans u Bujanovcu, koji je sav bio u znaku broja 100, protekao je ipak mirno, bez vidljivog prisustva policije, a glavnu rolu dobili su učenici škola koji nastavu pohađaju na albanskom jeziku.
Pred okupljeni narod kolona od tačno stotinu đaka odevena u crveno i crno, stigla je noseći u rukama zastavice sa brojevima od 1 do 100, i pevajući narodne junačke pesme. Neke od prisutnih ova scena vratila je u ne tako davnu prošlost, kada su Titovi pioniri isto tako složno odlazili na gradski stadion da dočekaju štafetu. Burno pozdravljeni od okupljene mase, klinci su zatim svojim telima formirali ponovo onu simboličnu cifru, da bi zatim u sali Doma kulture „Vuk Karadžić“ usledio, kako se to obično kaže, „bogat kulturno-umetnički program“, sa folklorom, pesmom i igrom.
Od političara, prisutni su bili jedino predstavnici albanske Demokratske partije, koja u Bujanovcu čini okosnicu vlasti sa nekoliko stranaka koje okupljaju Srbe.
Međutim, čini se da je svečanost kulminirala otvaranjem muzeja posvećenog Ridvanu Ćazimiju, jednom od komandanata OVPMB poznatijem kao Komandant Leši, u njegovom rodnom Velikom Trnovcu. Ćazimi, koji je u ime pobunjenih Albanaca vodio pregovore tokom sukoba, ubijen je 24. maja 2001. na brdu zvanom Guri gat (Crni kamen), nekoliko dana pošto je OVPMB predao oružje. Albanci tvrde da su ga ubile srpske snage dok se vraćao sa sastanka sa predstavnicima međunarodne zajednice. Krojač i vlasnik butika u civilstvu, posle smrti je kod sunarodnika stekao status totema i postao predmet obožavanja, a u Trnovcu nema kuće koja drži do svog identiteta i ponosa a da nema makar goblen ili kalendar sa njegovim likom iznad televizora u dnevnoj sobi.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve