

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




"Nije lako privoleti ljude da to urade jer u Srbiji, kad god donesete neki pravilnik, to se teško sprovodi. Ono što u Srbiji mora da počne da funkcioniše jeste kontrola sa sve kaznama za one koji ne sprovode takve stvari. Pravilnici će biti do leta gotovi i u tom smislu će postojati standardi, a sa druge strane moraće da postoji efikasna kontrola. Ako toga nema, onda nam džaba svi zakoni, podzakonska akta i pravilnici"
Grejna sezona je na izmaku i sada se već zna da će sledeća biti bitno drugačija: struja će da poskupi koliko sledećeg meseca, tarifni sistem se menja tako da će struja biti još skuplja za one koji se na nju greju, najavljena je reorganizacija Elektroprivrede Srbije i Srbijagasa, u skupštinskoj proceduri je Predlog zakona o efikasnom korišćenju energije koji će dobrano, kad počne da se primenjuje, promeniti navike, kako u proizvodnji i distribuciji energije tako i u potrošnji. Energetsku tranziciju država će finansijski pomoći što iz budžeta, što od donacija, ali samo „velike“: van fokusa su i dalje svi oni koji se greju individualno, što je 75 odsto domaćinstava.
Odmah nakon promene rukovodstva u Elektroprivredi Srbije, koje je po običaju usledilo čim je vlada promenjena, stanje u ovom javnom preduzeću, ujedno i najvećoj srpskoj kompaniji, ocenjeno je kao „jako teško“ i da je jedini spas od bankrota novo zaduživanje od čak 500 miliona evra. Ta ideja nije prošla kod koalicionih partnera u Vladi, te se pristupilo planu B: naplati dugovanja za preuzetu električnu energiju, što privrede, što građana, što budžetskih korisnika od (čak) milijardu evra.
„Nema tu plana A, a ni plana B, postoji samo jedan plan za EPS i to je naplata dugovanja“, kaže ministarka energetike, razvoja i zaštite životne sredine Zorana Mihajlović. „Novo rukovodstvo EPS-a, nova vlada, susrela se sa velikim finansijskim problemima. Sva javna preduzeća imaju slične probleme, o lokalnim javno-komunalnim preduzećima da i ne govorimo – to je tek teška priča. Ono što je Vlada odmah uradila jeste da je napravila polazne osnove za korporativizaciju javnih preduzeća, u prevodu – polazne osnove za reformisanje EPS-a. Suština je kako da Elektroprivredu Srbije i svako drugo javno preduzeće osposobimo da bude konkurentno, da kad se sutra pojavi konkurencija taj EPS ne bude istisnut sa tržišta. To za početak podrazumeva formiranje posebnog privrednog društva za javno snabdevanje koje je između ostalog odgovorno za cenu energije, sa druge strane da se EPS finansijski konsoliduje – da vidimo šta ćemo sa tim dugom od milijardu evra, s tim da to nisu samo dugovi građana i privrede: među dužnicima su i budžetski korisnici – zdravstvo, školstvo… Dogovorili smo se sa Ministarstvom finansija da se to prevede u javni dug, da se iščiste bilansi Elektroprivrede, ali sa obavezom da angažuje svoje unutrašnje rezerve, da racionalizuje troškove. Stvari se pokreću, mada treba imati na umu da nije moguće da preduzeće koje godinama nije naplaćivalo robu koju prodaje, koje ništa nije investiralo, koje ništa nije izgradilo, za šest meseci reši sve probleme.“
(…)
Ceo tekst možete pročitati u novom broju nedeljnika Vreme koji je u prodaji od 14. marta 2013. Pretplatnici na internet izdanje nastavak mogu pročitati sa ovog linka. (Pretplatnici: prvo se ulogovati pa onda kliknuti.)


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve