

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




„Preduzeće Eko Grocka, izvolite.“ „Dobar dan. Zovem vas povodom računa koji ste ostavili na kapiji moje vikendice, a koji sam dužna da platim za uslugu sakupljanja i odlaganja komunalnog otpada. Da vas obavestim, ja đubre sa svog placa sama odnosim, i to već pedeset godina!“
„Kako ga odnosite?“ „Lepo, strpam kese sa đubretom u auto i odvezem na Novi Beograd gde stanujem.“ „Bez obzira, vi ste dužni da našoj firmi plaćate vršenje usluge sakupljanja, transporta i odlaganja komunalnog otpada, shodno ugovoru koji smo potpisali sa opštinom Grocka.“ „A ko ste vi?“ „Mi smo privatno preduzeće.“
Ovaj telefonski razgovor je mogao da traje beskonačno. Ja uporno tvrdim: „Niste mi učinili nikakvu uslugu koju bi trebalo da vam plaćam“; službenik Eko Grocke ponavlja: „Bez obzira, mi imamo ekskluzivno pravo sakupljanja… itd.. komunalnog otpada i mi redovno i uredno obavljamo te usluge na celoj teritoriji GO Grocka“. Ja insistiram: „Ali niste mi odneli nijednu kesu s đubretom!“; oni ponavljaju: „Dužni smo da našim korisnicima ispostavljamo račune za izvršene usluge“; ja: „Ali nema usluge!“
AKO PROĐE, PROĐE
Nije bilo svrhe dalje voditi dijalog, pa sam odlučila da se obratim advokatu s pitanjem da li je moguće da neka firma – privatna ili javno preduzeće – naplaćuje nepostojeće usluge? Može, glasi odgovor, na osnovu Javnog ugovora (mada Javni ugovor nije dostupan) o poveravanju obavljanja komunalnih delatnosti sakupljanja, transporta i odlaganja komunalnog otpada. Članom 15 ovog ugovora predviđeno je da preduzeće, odnosno preduzetnik na zahtev korisnika (tj. mene) odveze i otpatke koji ne spadaju u kućno smeće i za tu uslugu plaća preduzeću, tj. preduzetniku utvrđenu cenu. Dakle, postoji osnov, ali problem je kada za uslugu „odnošenje smeća“ preduzeće ili preduzetnik nije stvorio uslove, odnosno, nije obezbedio kontejnere.
Sve ovo liči na kod nas prilično rasprostranjenu aljkavost, da preskočimo neke dosadne delove i odmah pređemo na kajmak. Nije važno što kontejnera nigde nema, važno je da se svima naplati, pa ako prođe, prođe!
Ova priča o đubretu će možda završiti na sudu, jer Eko Grocka traži da platim 22.000 dinara neizmirenog duga iz prethodnog perioda. Ne kaže koji je to period, koliko meseci ili godina, pošto nikada nije na kapiju moje vikendice zakačen nijedan jedini račun. Ovih dana stiglo mi je obaveštenje da dug izmirim u roku od osam dana, u suprotnom će pokrenuti postupak prinudne naplate.
Pre pola veka moji roditelji su, kao mladi penzioneri, kupili njivu kukuruza nedaleko od Beograda s jedne strane, a sa druge, u blizini šumarka u kome su živeli jeleni. Sve što je tu niklo, kuće i bašte, putevi i ulice, napravili su ljudi poput mojih roditelja. Takozvana infrastruktura uglavnom se razvijala u zavisnosti od toga da li se u kraj doselio neki lokalni ili gradski moćnik. Od toga zavisi i da li ćete u letnjim mesecima imati dovoljno vode, da li će vam ulica biti asfaltirana, pregorela sijalica na banderi zamenjena. Nema te opštine ili tih ljudi u opštinama koji bi svoje delovanje usmerili u opšte dobro i korist ljudi koji tu žive.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve