

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Vozač


Kako je počeo: Kao klinac od jedanaest godina (rođen u Beogradu 8. decembra 1980) u proleće 1991. godine bio je sa roditeljima u Sava centru i dok su oni sedeli u kafiću, on je šetao po holu gde je na jednom stolu našao reklamu za iznajmljivanje kartinga na Adi Ciganliji. Zamolio je roditelje da ga tamo odvedu i…
Vozački koreni: Nema ih. Roditelji su u to vreme vozili „peglicu“ i nisu imali ama baš nikakve veze sa auto-sportom. U početku su bili protiv toga da se on bavi automobilizmom, ali kada je počeo da postiže dobre rezultate, potpuno su ga podržali. Kako sam kaže – „nisam imao učitelja u pravom smislu te reči, ali u svakoj kategoriji u kojoj sam vozio imao sam pored sebe u početku iskusne mehaničare, a kasnije inženjere od kojih sam puno naučio“.
Prva trka: Godine 1991. u Kruševcu, na trci za Prvenstvo Jugoslavije u kartingu. U to vreme uzor mu je bio Italijan Danilo Rosi, tada svetski prvak u kartingu. Već naredne godine postao je šampion u dve kategorije – N-60 i 100 Junior. Biva proglašen za vozača godine u Jugoslaviji.
Odlazak u inostranstvo: Godine 1993. pada odluka da se profesionalno bavi automobilizmom i s roditeljima odlazi u Italiju. „Bilo je vrlo teško“, govori za „Vreme“ Miloš Pavlović. „Italija je zemlja sa najrazvijenijim karting sportom na svetu i ko god hoće nešto ozbiljno da uradi u auto-sportu mora da prođe kroz italijansku školu kartinga. Konkurencija na svakoj trci ravna je skoro svetskom prvenstvu.“
Karting: U svojoj prvoj sezoni (1993) osvaja Regionalni šampionat Italije u kartingu. Sledeće godine osvaja drugo mesto na Evropskom i treće na Svetskom karting šampionatu u klasi 100 Junior. Godine 1996. osvaja Svetski kup Formule A, Trofej „Ajerton Sena“. Na odlučujućoj trci na kojoj je pobedio (staza Suzuka u Japanu, 30.000 gledalaca) ostavio je iza sebe tada aktuelnog svetskog prvaka Đorđa Pantana, a treće mesto zauzeo je sadašnji vozač tima Reno u Formuli 1 – Dženson Baton. Pavlović je tada pozvan na egzibicionu novogodišnju karting trku u Bersiju u Parizu na kojoj voze i najbolji piloti Formule 1.
Formula Voksal: „Ako vrediš, same te ekipe zovu“, kaže šampion. Godine 1997. odlazi u Englesku da vozi Formulu Voksal i na završnoj trci te sezone, na stazi u Doningtonu, postiže svoju prvu pobedu. U međuvremenu završava školu „Henri Morou“ za Formulu Ford i dobija priznanje za „izuzetan talenat“, a potom testira različite bolide i završava školu „Džim Rasel“ za Formulu Voksal. Na kraju druge sezone u tom takmičenju (1999) osvaja četvrto mesto u generalnom plasmanu (dve pol pozicije, dva prva i tri treća mesta). Šampionsku titulu gubi u poslednjoj trci sezone zbog kvara na menjaču.
Formula 3: Posle uspeha u Engleskoj stižu pozivi iz ekipa Formule 3. Prvi put je „probao“ bolid u jesen 1999. na stazi u Mađoneu i kaže: „Bio sam impresioniran njegovim kvalitetima.“ Već u prvoj sezoni (2000) osvaja sedmo mesto u Evropskom kupu i 11. mesto u Britanskom šampionatu. Naredne godine ostaje bez sponzora i učestvuje na samo pet od 13 trka Britanskog šampionata, ali bez značajnijih plasmana. Muke se nastavljaju i ove sezone. „Za mene je ova godina bila vrlo teška o čemu najbolje govori činjenica da sam na svakoj trci imao drugog sponzora.“ Pa ipak, slično Mihaelu Šumaheru u Formuli 1, učinio je šampionat Formule 3 „dosadnim“ jer pobeđuje na pet od osam održanih trka, dva puta je bio drugi, a postigao je i šest pol pozicija.
Stil: Još dok je vozio karting, skrenuo je pažnju na sebe atraktivnim, gotovo spektakularnim načinom vožnje. Na pomenutoj trci u Suzuki obišao je svetskog šampiona u poslednjem krugu. Tadašnji šef Pavlovićeve ekipe, poznati preparator motora Mauricio Vila potom je rekao: „Najmlađi je od svih koji su startovali i sada je jasno kakva mu je budućnost.“ Posle mogo problema i osvajanja petog mesta na trci u Imoli (septembar 2002) italijanska štampa između ostalog piše: „Miloš nije pobedio, ali je svakako bio junak dana.“ Baš kao što su mu 1994. „prorekli“ novinari najpoznatijeg svetskog časopisa o kartingu „Vroom“, kada su posle njegove pobede u Portugalu napisali: „Na stazi u Bragi toliko su se pokazale njegove vrednosti da nagoveštavaju jednog Miloša Gloriosusa (Slavnog Miloša).“
Moto: „Pobeda!“
Ambicije, planovi: „Moj krajnji cilj je sigurno Formula 1“, kaže Miloš Pavlović. „Radim puno na tome i nadam se da će se u skoroj budućnosti nešto pozitivno u tom pravcu i dogoditi“.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve