Cela Srbija je išarana parolama da su studenti ustaše (vidi slike) ili da je to rektor beogradskog univerziteta Vladan Đokić. Funkcioneri vlasti rutinski koriste ovu reč, čak i najviši, poput gradonačelnika Niša ili brojnih odbornika SNS-a širom Srbije. Kako je režim slabio i sve više ulazio u poziciju ranjene zveri sabijene u ćošak, tako su se i planovi pretvarali u stihiju. Radikalski jurišnici, inače ne baš poznati po inteligenciji i obrazovanju, preuzeli su inicijativu, delom iz straha za sopstvene pozicije, delom iz želje da se umile gazdi
Ustaški pokret ostao je upisan u istoriji kao apsolutno najgora i najmračnija pojava na ovim prostorima. Nastao je 1929. kao ekstremna politička organizacija hrvatskih fašista sa Antom Pavelićem na čelu. Hranili su se represijom režima Karađorđevića nad Hrvatima, koju su koristili da raspiruju mržnju prema Srbima i da na toj mržnji grade sopstveni politički kapital. Nikada nisu stekli veću popularnost među građanima, ali su iskoristili Drugi svetski rat i splet istorijskih okolnosti da postanu Hitlerov oslonac na Balkanu.
Hitlerovom odlukom napravili su svoju kvazi-državu, koja nikada nije funkcionisala u punom smislu te reči jer je – pre svega – bila zasnovana na teroru i nasilju koje je, sasvim logično, proizvelo ogroman otpor i ustanak velikog dela stanovništva, kako srpskog tako i hrvatskog.
U same temelje ustaškog pokreta ugrađena je mržnja prema Srbima, Jevrejima i Romima, koja će proizvesti pokušaj uništenja ove tri grupe tokom rata kroz holokaust i genocid. Pritom, radikalni ekstremizam ustaškog pokreta privlačio je najgore što je hrvatsko društvo moglo da izrodi, pa su psihopatske ličnosti dobile priliku unutar tog pokreta da iskažu svoj puni potencijal, oslobođeni straha od sankcija. Zato su zločini ustaša ušli u anale kao posebno okrutna zverstva, kojih su se grozili čak i njihovih nemački gospodari.
Naravno, nije to bilo dovoljno Hitlerovoj Nemačkoj da ih zaustavi, njihovo zgražavanje licemerno se zaustavljalo kod metoda, pošto su mitteleuropski prepotentno smatrali da je gušenje ljudi u kamionima civilizovanije od balkanskih ubistava kamom i maljem. Desetine hiljada Srba, Jevreja, Roma, ali i Hrvata i Muslimana koji su se suprotstavili ustaškom pokretu, ubijeno je od strane ustaša, koji su za tu svrhu organizovali i svoj sistem logora smrti poput Jasenovca ili Jadovna.
O nepodeljeno negativnoj percepciji ustaša svedoči i podatak da su ih partizani streljali obično odmah po zarobljavanju. Četnici i domobrani bili su često građani mobilisani od strane onih koji su se predstavljali kao legitimne vlade – izbegličke u Londonu ili Pavelićeve u Zagrebu – pa su, u slučaju da ne postoje optužbe za zločine, najčešće bili puštani kući nakon što ih partizani zarobe.
Ustaše su, međutim, imale drugi tretman. Važila je pretpostavka da je već pristupanjem takvom pokretu osoba odbacila sopstvenu ljudskost, pa su takvi zarobljenici nemilosrdno streljani. Pretpostavlja se da je i dobar deo zarobljenih domobrana koje su partizani streljali 1945. nastradao zato što su na sebi imali ustaške uniforme.
foto: marija janković…
STUDENTI KAO “SRPSKE USTAŠE”
Ovu, s pravom stečenu mračnu etiketu ustaša, srpski nacionalisti su onda dodatno pojačavali izmišljajući fantastične brojeve ustaških žrtava ili još beskrupuloznije metode ubijanja. Bila je to kampanja koju su od 1980-ih vodili prvo nacionalisti u okviru crkvenih, kulturnih i naučnih krugova, a onda i Miloševićev režim kada je odlučio da uđe u brak sa ideologijom nacionalizma i iskoristi je za sopstvene svrhe. Ustaše su postale pogrdna reč za sve Hrvate i sredstvo širenja mržnje i osvetničkog raspoloženja, što će biti pogonsko gorivo za ratove 1990-ih. Već to je bilo relativizacija stvarnog zla ustaškog pokreta. Međutim, nastavljači Miloševićeve politike koji su 2012. preuzeli vlast u Srbiji otišli su, kao i u svemu drugom, mnogo dublje u tom pravcu, kopajući još nekoliko slojeva ispod onog za šta smo mislili da je nedostižno dno.
Mitropolit David iz kruševačke eparhije SPC objavio je na svom zvaničnom sajtu tekst 25. februara 2025, u kom je studente nazvao “srpske ustaše”. Bilo je to ubrzo posle posete predsednika Aleksandra Vučića. Od tada pa do danas, ovu retoriku u potpunosti je preuzeo Vučićev režim plasirajući je bez prestanka preko medija koje drži pod kontrolom. Dakle, preko gotovo svih elektronskih i ogromne većine štampanih medija. Tekst mitropolita Davida izazvao je u tom trenutku prilično žestoke reakcije jer se činio preteranim čak i za standardno otrovan radikalski rečnik. I šest vladika SPC-a javno je reagovalo osuđujući ovu izjavu.
Danas, situacija je drastično promenjena. Ne samo da na izjave o studentima kao ustašama niko ne reaguje, već su one postale standardni deo političkog repertoara. Prvi put u svojoj istoriji, Srbija je dobila “ustaše”.
Nazivati studente, opoziciju ili bilo koga u Srbiji ustašama trebalo bi da bude toliko besmisleno da spada u red bizarnih incidenata na koje slabo ko obraća pažnju. Međutim, cela Srbija išarana je parolama da su studenti ustaše ili da je to rektor beogradskog univerziteta Vladan Đokić. Funkcioneri vlasti rutinski koriste ovu reč, čak i najviši poput gradonačelnika Niša ili brojnih odbornika SNS-a širom Srbije.
Retorika je toliko normalizovana da je odbornica SNS-a u gradskoj skupštini Novog Sada nedavno opoziciji poručila: “Dosta ste vi klali Srbe!”. Stepen nenormalnosti ove rečenice teško je opisati čak i iz Vučićeve perspektive, duboko zatrovane i vrednosno poremećene zemlje. Ali, ona je tu – i rečenica i njena ponosna vlasnica. I neće joj faliti dlaka s glave za ovakvu uvredu, što znači da je žena samo ispravno izvela do kraja parolu kako su kritičari režima ustaše. Ako su ustaše, onda je logično i da kolju Srbe.
ULOGA HRVATSKE U VUČIĆEVOJ POLITICI
Psiholog Žarko Korać, govoreći o svemu ovome, ocenio je da treba da budeš “Vučićev fanatik da bi poverovao u takvu besmislicu”.
Međutim, vlast kampanju ne samo da nastavlja, već je i pojačava. Što znači da je neko u Vučićevom timu procenio da se isplati do kraja zaoštriti društvene podele dovodeći nas u situaciju u kojoj nasilje postaje svakodnevno, bilo da ga primenjuju vlastima odani kriminalci u civilu ili oni u policijskim i drugim službenim uniformama. Vredi analizirati zašto je to tako i kakve su posledice po sve nas. Vučićev režim, kao i svaki autokratski režim na svetu, počiva na širenju straha.
Autokrate svoje građane plaše stalnom pretnjom koja dolazi spolja, neposrednom ratnom opasnošću ili već kakvom katastrofom koja bi navela ljude da zaborave sopstvene životne brige i okrenu se snažnom lideru. Takav lider nudi ljudima bazičnu sigurnost – on je taj koji sprečava podele unutar društva, a koje se u autokratiji povezuju sa slabošću; on je taj koji brani zemlju od spoljnih pretnji jer ga se drugi plaše ili ga poštuju i samim tim odvraća imaginarne protivnike od napada; on je taj koji ima ulogu oca, brižnog gospodara koji je iznad političkih podela i koji brine o svima, ukratko – strog ali pravedan.
Sve su ovo fraze koje u normalnim okolnostima teže prolaze, jer ih, pre svega, zrela demokratska društva prepoznaju i raskrinkavaju, manje ili više uspešno. U trenucima krize i neizvesnosti, situacija se menja čak i u demokratskim društvima. U tranzicionim, pretpolitičkim društvima kakvo je naše, situacija je još gora, a posao autokrati je olakšan. Tako je i Vučić imao priliku da godinama plaši ljude. Sa naslovnih stranica tabloida neprestano se govorilo o ratu koji samo što nije počeo. Svaka kriza u svetu iskorišćena je da se predstavi kao početak apokalipse. Neretko uz dodatak da je Srbija jedna od retkih koja ima šansu da se izvuče. Pogađate – zbog mudre politike gospodara.
Ako nije bilo svetske, onda je bila izmišljena regionalna kriza. Ne mogu se prebrojati naslovne stranice i televizijski udarni dnevnici u kojima Hrvatska samo što nije napala Srbiju. Hrvati kupuju rakete, koje, sudeći po stručnjacima iz Vučićevih tabloida, mogu da dosegnu Niš. Hrvati prave vojni savez sa Kosovom i Albanijom, a takav savez može služiti samo jednoj svrsi. Hrvati se naoružavaju, povećavaju vojsku, lobiraju kod tradicionalnih srpskih neprijatelja po svetu, šalju svoje špijune…
Nije Hrvatska jedina koja, u ovom izmaštanom svetu Aleksandra Vučića, preti Srbiji. Tu su i Albanci, Crnogorci, Bošnjaci, a i Bugari uvek mogu da zabiju poslovični nož u leđa.
Ipak, Hrvati su najpogodniji za propagandne svrhe. Ovi drugi su nekako suviše slabi i navikli smo da ih gledamo sa visine, čak uz dozu rasizma, bar kada su Albanci u pitanju. Nisu to neprijatelji dostojni jedne Srbije iz nacionalističkog imaginarijuma, čak ni kada imaju podršku svojih “tradicionalnih” nalogodavaca iz važnih svetskih prestonica.
Hrvati su nacija sa kojom se često porede srpski nacionalisti. Članica su NATO i EU, oduvek su standardni deo zavereničkog repertoara “Kominterne i Vatikana”, a postoji i opterećujuće istorijsko nasleđe koje se može neograničeno eksploatisati u vidu već pomenutih ustaša. Zato je Hrvatska od strane režima izabrana kao očigledna meta i proglašena mračnom silom koja stoji iza svake pobune protiv korumpiranog srpskog režima.
foto: marija janković…
DRUŠTVO PRED PUCANJEM
Studentska i građanska pobuna protiv sistema koji je Vučić izgradio u Srbiji, sistema koji ostavlja svoje krvave tragove na sve strane, u propagandi režima uklopljena je u ovaj narativ. Pošto su neprijatelji i do sada navodno pretili, sada su preduzeli korak ka ostvarenju pretnji organizujući sve što vredi u Srbiji da se pobuni protiv režima. Tako su protesti postali deo međunarodne zavere da se oslabi Vučić, koji je u tom narativu jednako Srbija, a Hrvati udarna pesnica koja te proteste organizuje, obučava i finansira.
Funkcioneri i botovi vladajućih stranaka počeli su onda na sve strane da vide Hrvate, vozila sa hrvatskim tablicama na protestima, pa i hrvatske zastave. Retorika se s vremenom produbljivala i dostizala sve besmislenije razmere. Kako je režim slabio i sve više ulazio u poziciju ranjene zveri sabijene u ćošak, tako su se i planovi pretvarali u stihiju. Radikalski jurišnici, inače ne baš poznati po inteligenciji i obrazovanju, preuzeli su inicijativu, delom iz straha za sopstvene pozicije, delom iz želje da se umile gazdi. Kao što su previše revnosni jurišnici režima razbili glavu studentkinji u Novom Sadu i time prouzrokovali pad vlade Miloša Vučevića, tako su i naprednjaci širom zemlje počeli da dopuštaju sebi višak kreativnosti u sprovođenju Vučićeve politike. Tome se može pripisati ova, sada već potpuno suluda retorika uključujući i poruku nesrećne novosadske odbornice. U njihovom glavama – kritičari režima su zaista postali ustaše, jer je verovatno neophodno prvo sebe ubediti u nešto toliko besmisleno da bi mogao javno takvu ideju da zastupaš.
Očigledne su posledice ovakve retorike. Društvo je pred pucanjem, a od političkih protivnika napravljeni su neprijatelji i to takvi da je na njih u redu i pucati. Razbijene glave, pozivi na etničko čišćenje, izgovaranje rečenica od kojih je ljude sramota čak i kad im se otmu uz pivo ispred zadruge – sve je to danas realnost Vučićeve Srbije. Ali ima još jedna posledica, važna svima koji iz istorije pokušavaju nešto da nauče. Olakom upotrebom reči ustaše za sve i svakoga, taj je pojam toliko bagatelisan da više nema gotovo nikakvu težinu. Ako su ustaše svi koji nešto vrede – od rektora, profesora, studenata, pa do kulturnih radnika, civilnog društva, novinara i kritički orijentisanih političara – onda to verovatno i nije nešto mnogo strašno. Pravo značenje reči ustaša polako počinje da bledi i nestaje, pogotovu među mlađim generacijama. Ovo je proces koji je započeo još 1980-ih označavanjem svih Hrvata kao ustaša. Danas, kada im se u “ustašluku” pridružila i većina građana Srbije, pojam je skroz izgubio težinu. Tako su radikali, ne prvi put, osakatili i istoriju.
BITKA PROTIV ZDRAVOG RAZUMA
Spoj inercije koja je od priče o Hrvatskoj kao neprijatelju logično dovela do studenata ustaša i radikalske neodgovornosti koja je dodatno radikalizovala već bolesnu političku poziciju, rezultirao je ovim što imamo danas. A imamo društvo toliko podeljeno, besno i nabijeno tenzijama da više nije ni vest da je nekome razbijena glava. Pretvaranje društva u vučji brlog, gde vlada zakon jačeg i gde nema osnovnih vrednosti koje jednu zajednicu drže na okupu – poput solidarnosti i empatije – zadatak je koji Vučićev režim pokušava da dovede do samog kraja. Rat je objavljen čitavim oblastima od kojih režim očekuje bilo kakav otpor poput obrazovanja, kulture, profesionalnih medija ili civilnog društva. U tom poretku, studenti i svi kritičari režima su neprijatelji, čak do nivoa ustaša.
Deo pristalica Vučićevog režima ubedio je sebe da je sve to istina, pre svega zato što pokušavaju da zaštite ono što su otimali godinama. Oni trenutno žive sopstveni san i to onaj koji se nisu usuđivali ni da sanjaju. Uprkos sopstvenim, vrlo ograničenim sposobnostima i odsustvu znanja i obrazovanja, postali su bogati i moćni, uživaju privilegije vladajuće kaste. Takvi sigurno imaju šta da brane. Priča o navodnim ustašama pomaže im u tome. Koliko god čovek bio beskrupulozan, mora da nađe neko opravdanje za sopstvene nemoralne postupke. Vlast koja im je pružila priliku da otmu tuđe i žive svoj san, pružila im je i odgovarajuće opravdanje za odbranu takve pozicije. Zato takva priča opstaje uprkos zdravom razumu.
Uostalom, i Vučić vlada uprkos zdravom razumu. Društvo treba da se što bolje organizuje i povrati razum, sklanjajući sistem koji ga dovodi na ivicu opstanka. Studentski pokret je pokrenuo zemlju u tom pravcu. Bilo bi dobro da svi pomognemo, koliko je u našoj moći. I da vratimo ustaše tamo gde pripadaju – u istorijske udžbenike i akademske radove.
Autor je istoričar
Samo u avgustu: Uštedite tri hiljade dinara na godišnjoj pretplati na digitalno izdanje „Vremena“! _Iskoristite popust ovdei podržite nezavisno novinarstvo.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Poremećena prirodna ravnoteža pokazuje širom Evrope svoje opako lice. O čemu se sve radi? Šta se, zbog niskog vodostaja, događa u neposrednom komšiluku? Kako sve učestaliji pakleni talasi utiču na ljudske živote, kako na ekonomiju? I šta je pokazao u Srbiji slučaj Peščare – tog neobičnog mesta, pustinje koju je čovek pošumio da bude divlja i prirodna, a koja često žestoko gori zbog nemara nekih ljudi, da bi je, zatim, drugi ljudi srčano branili i neumorno iznova pošumljavali
Kada izbori i formalno budu raspisani, studenti objašnjavaju da se neće promeniti suština, već obim kampanje. “Kampanja će ostati bazirana na onome što studentski pokret jeste već dve godine, ali očekujemo da tokom kampanje bude masovnije nego što je ikada bilo, jer veliki broj ljudi odgovara na naše pozive da se priključe opštinskim timovima”, objašnjava student Filip Kovačić za “Vreme”
Održavanje uverenja u nepobedivost na izborima služi tome da se sopstveni birači odvrate od promene strane, a opozicioni – demobilišu. Zato je uložen vanserijski napor da se diskredituje istraživanje koje je predstavila Crta. Većina napada nije se ni bavila sadržajem, već je bila usmerena na Crtu kao organizaciju, a deo na metodologiju. U oba slučaja radilo se o upornom ponavljanju lako proverivih neistina, na primer, tvrdnje da je uzorak bio 558, a ne 2.324 ispitanika. Sve to govori koliko im je bilo stalo da nalaz koji je imao najviše odjeka u javnosti zatrpaju lažnim narativima
U času kada je generacijski pokret mladih ljudi premostio duboke razlike obnavljajući u atomizovanom, apatičnom i podeljenom društvu političku zajednicu utemeljenu na idejama slobode, pravde i antikorupcije, nastao je nužni i dovoljni uslov za promene u Srbiji
Znaju i Vučić i Dodik da tamo gde su sada hodili ima manje stanovnika nego kada je rat završen, a samim tim i manje perspektive. Ova dvojica “srpskih lidera” kao da nisu naučila poruke prošlosti, bar kada je politika u pitanju: nije Srbija napredovala kada su bosanski Srbi gledali u Beograd, kako kaže Vučić, nego kada je Srbija bila Pijemont celog Balkana, pa su svi hteli s njom
Ako se studentski pokret bude više bavio „bezbednosnim procenama“ nego pravom predizbornom kampanjom, izgubiće ono što ga je krasilo na početku i što je uzdrmalo naprednjačku Srbiju – osećanje nade koja postoji i koja je stvarna
Naš veliki glumac Svetozar Cvetković je u intervjuu za „Vreme“ rekao ono što se u našoj čaršiji ne kaže – da je bolje da ima Bitefa, Festa i drugih festivala nego da ih nema. To se mnogima neće svideti jer se vode logikom „što gore to bolje“
Desničarske partije nikako da podrže studentski pokret, uprkos kosovskom zavetu studenata i svoj onoj ikonografiji po principu „Kosovo je srce Srbije“. Jer desničarsko poimanje sveta je partikularno, a studenti čvrsto stoje na univerzalnosti republikanskog tla
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.