Tiket

Prođe ponekad umalo cijeli vikend a da se ne sjetiš kladionice. To su obično oni vikendi kad ti je lijepo, kad radiš nešto smisleno ili kad ništa ne radiš, a baš to je – dolce far niente – smisleno. I onda, kad padne noć, kad već počneš psihički da se pripremaš za ponedjeljak, sjetiš se bogate vikend kladioničke ponude i bude ti malo krivo što nisi okušao sreću. Ipak, još uvijek nije kasno za tiket, onaj očajnički daj šta daš tiket, onaj from the scratch, onaj najslađi.

Nedjelja je, skoro osam uveče, i znaš da na ponudi više nema bogzna čega. Po jedna utakmica iz belgijske, francuske, rumunske, španske i talijanske lige, eventualno neki nacionalni kup. Ima i južnoameričkih liga, ali to izbjegavaš. Ne pratiš tamošnji klupski fudbal, a draž kladionice u odnosu na lutriju, loto i slične igre na sreću i jest zapravo u iluziji da nešto zavisi od tebe, od tvog znanja, od procjene, a ne od puke fortune. Bukovski, koji je najbolje dane straćio kladeći se na konje, uvijek je govorio da ne razumije one koji igraju loto, da ne razumije ljude koji nalaze zadovoljstvo ufajući se u puki slučaj, bez loženja na sopstvene procjene koeficijenata, kvazistručne cost–benefit analize je li neko precijenjen ili potcijenjen, zadovoljstva koje kod eventualnog dobitka nije samo novčano, nego nosi i momenat samopotvrde.

I to malo utakmica što je ostalo u ponudi je slabo. Uglavnom ziceri gdje je kvota na favorita premala, a iznenađenje nikako nije izgledno. Jedino što ti odmah privlači pažnju jest meč Inter – Napoli. Po kladioničarima, Inter je blagi favorit. Tebi je, međutim, Napoli draži tim, a i misliš da su bolji. Biće to tvrdo, misliš, na poluvremenu nula-nula, a onda će pred kraj meča, u nekoj osamdeset petoj minuti, Iguain zabit neku frljoku. To je, znači, iz iksa u dvojku, solidna kvota, pet i po. Daj još nešto, misliš si, da pojačaš ovaj jedan par. Ko ovo igra u portugalskom kupu, Setubal protiv Aruke, uzeće Setubal ladno, a koeficijent na čist kec veći od dva. Kad se pomnoži biće jedanaest i po – to je to.

Slijedi pitanje, koliko para da se uloži. Kod ovakvih brzinskih tiketa imaš jednostavno pravilo, ulažeš sve što u novčaniku imaš sitnije od novčanice koja je najpribližnija vrijednosti od 5 evra. U Crnoj Gori, je li, to je 5 evra, u Bosni 10 maraka, u Hrvatskoj 50 kuna, a u Srbiji 500 dinara. Potrefilo se da imaš 310, ako prođeš dobićeš oko tri i po hiljade, nije neka para, ali veseli čovjeka. Dvanaest je minuta do osam. U osam počinju Portugalci, a Talijani u petnaest do devet.

Iduća dva sata zaboravljaš na tiket. A u deset do deset provjeravaš prolazno vrijeme. Dotad su Portugalci završili, a kod Talijana je odigrano prvo poluvrijeme. Ako je Setubal dobio i ako je Inter – Napoli na poluvremenu neriješeno, to znači da si u igri. Tako i jest, Setubal dobio Aruku jedan-nula, na Meaci trenutno nula-nula, odlično. Sad već vrijedi pratiti drugo poluvrijeme.

Ako nemaš TV u blizini, a ne traži ti se neki live stream na internetu, najbolje je mobilnim se prikopčat na neki od onih sajtova gdje se prati tok igre iz minuta u minut. Kao, radiš svoje, a svako malo baciš pogled na displej. Ide drugo poluvrijeme, izgleda podosadna utakmica, ali tebe baš briga, dovoljno je da Iguain jednom bljesne i to je to. I bolje da ga što kasnije zabije, da Inter nema vremena da izjednači.

I evo ga! Sedamdeset deveta minuta: nije Iguain, nego Kaljehon, ali nema veze, jedan-nula je za Napoli. Računaš, još deset minuta, plus dvije-tri sudijske nadoknade, nema šanse da ga Inter zabije. Odlučiš, onako protiv uroka, da idućih pet minuta ne gledaš u displej. Ne izdržiš, baciš pogled poslije tri minute, a ono Inter već izjednačio.

E, jebiga! A taman si mislio, to je to. Nisu tri i po hiljade neke pare, ali je slatko kad ti ih na pultu onako izbroje. Dobro, misliš si, ima još pet-šest minuta, daće Napoli još jedan, bljesnuće taj Iguain.

I evo ga! Osamdeset deveta minuta, nije Iguain, nego Kaljehon, ali nema veze, dva-jedan je za Napoli. Računaš, još dvije-tri minuta sudijske nadoknade, nema šanse da ga Inter zabije. Odlučiš, onako protiv uroka, da tih par minuta netremice zuriš u displej.

I jebiga, kad neće – neće. Prva minuta sudijske nadoknade – idioti iz Intera još jedanput izjednače. Sada već znaš da je gotovo.

Pa se tješiš, nisu tri i po hiljade neke pare. Pa se tješiš, dobro si se zabavio za trista dindži. Pa se tješiš, ne igra se zbog dobitka, nego zbog gubitka. Kad bi Bukovski izgubio na klađenju, obično bi sjeo da napiše pjesmu. Možeš i ti barem tekst napisat.