Kako

KAKO UKRASTI PRIČU

Lako.

Samo kopiraš primljeno pismo. Sa Cetinja. Od Željka Dapčevića. Prijatelja. Dobrog i dragog.

Uzalud se odupireš, priča je jača.

“Evo ugrabih malo vremena pa rekoh da ti se javim. Mi smo dobro i zdravo što i vama želimo. Nadam se da će te ovo pismo zateći u dobrom zdravlju i raspoloženju…

Kako su dobra bila ona vremena kad su pisma počinjala tako. Kad plava koverta nije značila mito nego kontakt sa dragim ljudima. Ta pisma u plavim kovertama su bila nekako topla, usporena, nježna. Drugo su telegrami. Oni su agresivni. Bilo da su nosili lijepe želje ili tužne vijesti, bili su nekako brzi, oštri, prodorni. Čak su i poštari koji su ih donosili imali drugačiji glas i držanje. Zvanično.

A pisma? Pisma su bila kao djelići mekih pamučnih čaršafa, kojima smo se mogli pokriti i prikriti. Naravno, ne čitavi i zadugo, ali je isto bilo toplo i ušuškano. Uvijek sam sa strahom otvarao pismo bojeći se da cijepajući kovertu ne pocijepam i ne povrijedim bijelo pismo u njenoj utrobi. A onda bi se pismo čitalo i čitalo. Koliko god je puta bilo potrebno. Spremalo se u knjige, sveske, pod jastuk… Pa opet vadilo i čitalo. Danas ova e-mailirana pisma niko ne čita dvaput. Mašina ih sama sortira i pamti. Postaju njena svojina. Nestane struje – nema pisama. Nema poruka. Nema prijateljstva. Kad crkne memorija, crkne i pola mozga. Odu sjećanja. Riječi. Misli. Fotografije. Sve ode. Čovjek je počeo da živi dvostruki život. Jedan u svom mozgu, drugi u svom kompjuteru. A kompjuteri postaju sve moćniji i sve lakše crkavaju. Uzimaju u sebe i odnose sa sobom sve više našeg života.

A zašto ja ovo pišem? Htio sam samo da te pitam da li su virusi napokon odustali i izgubili bitku sa tobom. Bicikletaš li? Riječ bicikletati me uvijek asocira na rode (Bog mili zna zašto). Tako da nijesam daleko od slike.

Ti na vrhu nekog kućnog dimnjaka od cigle, usred velikog busena grančica i trave, spokojno vrtiš pedale bicikla i ljubopitljivo posmatraš svijet. Ima u toj slici još ko zna šta. I rijeka, i kuće, i topole, i obavezni oblaci i klinci u blatu na ulici, razgrajani…

Evo kakvog ti druga imaš.

A htio sam samo da te pitam – Kako si ti, boga ti?”

KAKO SAM KUPILA SAMA SEBE

Lako.

Ima raznih oglasa. Usmenih, pismenih, ispisanih na ceduljama u prozorima, priheftanih na bandere, štampanih u raznim novinama, štampanih u “Oglasima”, a najviše ima onih elektronskih, na internetu.

I izroni u jednom elektronskom i moje ime. Radoznalo zavirim.

Prodaje se dvanaest knjiga za 299 dinara. Među njima i Odraz, moja knjiga pesama, meni zaista potrebna, jer nemam više nijedan primerak za darivanje.

Odmah sam kupila.

Odmah i dobila. Poštom. Prodavca nisam videla.

A u dobrom sam društvu. Jesenjin, Majakovski, Desanka i osmoro Somboraca. Prve stranice, sa posvetama, iskidane.

U Odrazu – ne.

Gleda me moja posveta.

Posvećena poznatom somborskom novinaru.

Pošteno, da poštenije ne može biti.

Red je da kupac zna ko je prodavac, a i red je da saznam kome sam to “s poverenjem”, baš tako sam napisala – darovala knjigu.

KAKO ŠETAJU SLIKE

Lako i bešumno.

Neobično. Noću dok mirno spavam. Ne znam zašto.

Samo slutim.

Iako su tik jedna uz drugu, a ima ih mnogo, različitih veličina, pa one manje, kao da žele da se ušuškaju, ugreju i bokom pokušavaju da se približe onim većim, neke kao da se kočopere, pa gornjim ramom pokušavaju da odgurnu sliku iznad, neke kao da se uplaše, pa uglom-ramenom pokušavaju da se skriju u pazuho susedne, a neke gordo miruju…

Njihove pokrete ne čujem, ne osetim, niti ih odmah primetim.

Nikada me nisu probudile.

Obično danju, sasvim slučajno, vidim da su sve slike iskrivljene, pa ne znam da li su stvarno šetale i da li bi i kuda skroz odšetale da ih ekser čvrsto ne drži.

Samo u avgustu: Uštedite tri hiljade dinara na godišnjoj pretplati na digitalno izdanje „Vremena“! _Iskoristite popust ovde i podržite nezavisno novinarstvo.