Svake noći između dva i pola tri ispod mog kreveta prođe voz.
Nekad energično, skoro protutnji, a nekad umorno, starački, nikad da prođe. To traje od četiri do devet sekundi, brojala sam više puta.
Ništa se ne zatrese, samo naiđe nešto kao potisak. Koji je veliki, nekad i silan, ali će da prođe. I čuje se daleki brum odozdo, iz zemlje. Ništa od toga ne pređe na ovu stranu, na površinu, ali je tu.
Stanujem na Čuburi više od pedeset godina, a da spavam iznad pruge otkrio mi je naš glavni urednik Žare pre desetak godina, onako uzgred.
Ispod moje kuće je Vračarski tunel, kroz njega prolazi voz sa zapaljivom materijom. Ako se nešto desi, na primer nesreća, bilo kakva, može da ode u vazduh pola Beograda, rekao je.
Da li sam mu poverovala? Jesam, jer to je ipak Žare, ali malo i nisam.
Jer, u blizini moje kuće su Hram Svetog Save, Narodna biblioteka, zgrada Suda, škola, razno svašta, koji ludak bi tuda prevozio zapaljiv teret i rizikovao da sve to nestane? O ljudima da ne pričam.
Komšije se spakovale
A onda je 2021. godine BIRN objavio istraživanje „Vračarski tunel: Poigravanje bezbednošću u centru Beograda“ u čijem podnaslovu piše da dokumenta pokazuju brojne propuste u protivpožarnoj zaštiti tunela ispod centra grada.
Svi normalni mediji su preneli ovo istraživanje.
Sećam se da nekoliko dana nisam smela da zaspim. I da sam prve noći pre odlaska u krevet u lagan ranac spakovala dokumenta i kartice, vodu, krekere, flastere, zavoj, alkohol i nekoliko uspomena.
Sećam se i da su me tih dana zvale drugarice i pitale „pa šta ćeš sad“, i da je komšinica iz zgrade preko puta, tada buduća mama, odmah preselila muža i pola stana na neko bezbedno mesto. Da su prodavci na Kalenić pijaci između sebe razmišljali „pobeći odavde ili ostati“.
I da je moja ćerka rekla „Jeeee! Čubura će da postane vatromet!“, a da sam ja pomislila kako bi to bio dobar naslov za tekst o katastrofi. Samo bez onog „jeee“. I u prošlom vremenu.
Iz BIRN-ovog teksta sam saznala da je Uprava za vanredne situacije MUP-a još 2018. utvrdila da treba zabraniti prevoz robe i putnika kroz Vračarski tunel zato što nema upotrebnu dozvolu u vezi zaštite od požara. Pozvali su se na Zakon o zaštiti od požara. I – ništa.
Zato što to nije odgovaralo Beogradu na vodi.
Zaglavljeni u mraku
Naime, zbog Beograda na vodi, samo dva meseca nakon pomenutog MUP-ovog izveštaja, zatvorena je Glavna železnička stanica u Beogradu i pruga oko Kalemegdana, a onda je 1. februara 2019, zatvorena i pruga Beograd-Novi Sad, zbog izgradnje brze pruge.
Tako je Vračarski tunel ostao jedino mesto kroz koje vozovi i opasni teret mogu da prolaze.
Voz koji je ovog 9. septembra krenuo iz Pančeva zaglavio se u blizini stanice Vukov spomenik. Prevozio je putnike.
Nije bilo požara. Samo su ljudi tri sata bili zaglavljeni u mraku. U izveštajima režimskih medija akcenat je bio na reči „samo“. Jer bitan je jedino Beograd na vodi.
Kad s jeseni dođe vreme da se spava pored zatvorenog prozora, pomislim – evo zašto je dobro da nismo ugradili one starinske, koji više odgovaraju ovoj zgradi zidanoj pre više od sto godina, kao što sam htela.
Jer ovi moderni prozori su otporni na zvuk, pa sve do proleća neću čuti brum voza koji prolazi ispod mog kreveta. Makar nešto.
Moram da kažem još samo ovo: dosta mi je toga „makar nešto“. I hoću već jednom da spavam k’o čovek.
BLACK WEEK: Dvadeset odsto popusta na sve pretplate do kraja novembra! Pretplatite se na digitalno izdanje, štampano „Vreme“, bolji njuzleter Međuvreme plus ili podržite naš podkast bilo kojom sumom