Sagovornik „Vremena“ dr Dušan Kecmanović je profesor Sarajevskog univerziteta, gostujući profesor na Beogradskom univerzitetu i član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Poslednjih dvadeset godina živi i radi u Sidneju u Australiji. Autor je više knjiga i naučnih radova u oblasti psihijatrije.
Podsećajući da je peto izdanje Dijagostičkog i statističkog priručnika Američke psihijatrijske asocijacije (DSM-5), koje bi trebalo da izađe u maju 2013, najavljeno je kao značajan epistemološki pomak u dijagnostici duševnih poremećaja, dr Kecmanović dodaje da se „pri tome mislilo na uvođenje dimenzionalnih umjesto kategorijalnih dijagnoza koje se nalaze u trećem i četvrtom izdanju. Prema dimenzionalnom konceptu, nema jasnih granica između pojedinih duševnih poremećaja. Poremećaje bi trebalo razlikovati na osnovu stepena izraženosti dimenzija pojedinih psihičkih simptoma ili sindroma. Prema kategorijalnom načinu definisanja duševnih poremećaja, potonji postoje kao odvojene, nezavisne veličine. Mada kategorijalni koncept ima mnoge nedostatke, primjena dimenzionalnog modela u svakodnevnoj psihijatrijskoj praksi je krajnje nepraktična. Sudeći prema nacrtu petog izdanja, ono ne donosi nikakav epistemološki pomak. Čini se da će dimenzionalni princip biti uveden u dijagnostici samo malog broja patoloških stanja, na primjer anksioznosti i depresije, i to samo kao dopuna kategorijalnom modelu. Ništa, dakle, od epistemološkog pomaka. Uz malo pretjerivanja, rekao bih: tresla se gora, rodio se miš.“
„VREME„: Koje su po vama najvažnije posledice koje bi mogle uslediti nakon prihvatanja predloženih promena u klasifikaciji?
DUŠAN KECMANOVIĆ: Objava DSM-5 neće ishoditi značajnim promjenama načina na koji psihijatri dijagnostikuju duševne poremećaje. Mislim prije svega na svakodnevnu kliničku praksu. Ima dosta istraživanja koja pokazuju da se psihijatri, osim u istraživačkom radu, ne drže slova četvrtog izdanja. Isti će slučaj biti i sa petim izdanjem. Druga je stvar sa sudovima, osiguravajućim agencijama i proizvođačima lijekova. Njima je potrebno da se slijepo drže jednog sistema, bez obzira na njegove više nego očigledne nedostatke. Tako je bilo sa četvrtim, tako će biti i sa petim izdanjem.
Kako komentarišete nameru da se tugovanje zbog smrti bliske osobe uvrsti među kriterijume za dijagnozu depresije?
Tugovanje zbog smrti bliske osobe je reaktivno stanje. Prema deklarisanoj filozofiji četvrtog izdanja Dijagnostičko-statističkog priručnika – a nema naznaka da se ona u tom pogledu neće promijeniti u petom izdanju – u ovom sistemu nema mjesta reaktivnim stanjima. Pa ipak u četvrtom izdanju se iznevjerio ovaj princip u slučaju posttraumatskog poremećaja, akutnog stresnog poremećaja i poremećaja prilagođavanja. Reaktivna stanja se mogu samo arbitrarno definisati. I dužina i jačina žalovanja zbog smrti bliske osobe je različita u različitim kulturama. Smiješno je kada se kaže da ste duševno poremetili ako ste veoma, veoma tužni i nakon šest mjeseci od gubitka bliske osobe.
Često se u javnosti spominje kao problematično to što postoji namera da se neka, do sada nepatološka ponašanja, uvrste u klasifikaciju: internet zavisnost, neposlušnost kod dece, stidljivost. Kako vi to vidite?
Dva su razloga najavljenog proglašavanja poremećajem i takvih stanja. Prvo, psihijatri su i do sada pružali pomoć osobama koje su pokazivale simptome zavisnog ponašanja, ali nisu mogle da naplate svoje usluge. Naime, osiguravajuća društva priznaju samo one poremećaje koji se nalaze u zvaničnoj klasifikaciji. Nakon objave petog izdanja psihijatri ne bi trebalo da imaju navedenih teškoća oko naplate usluga. Drugo, proizvođači lijekova priželjkuju da blago devijantni a veoma rašireni oblici ponašanja budu proglašeni bolestima. Oni se uveliko spremaju da neki od već postojećih lijekova, lijekova za sasvim druge psihičke smetnje proglase jedinim pravim lijekom za „novonastale“ poremećaje. Ne može se precijeniti uticaj velikih farmaceutskih kuća na članove odbora i pododbora u kojima se donose odluke šta će u narednom izdanju biti proglašeno bolešću.
Na internetu postoji peticija psihologa protiv predložene revizije koju je potpisalo preko 11.000 osoba. Smatrate li da postoji mogućnost da se kritike prihvate?
Na sajtu koji pominjete svako može da iznese svoje kritike i sugestije. Naravno, posebnu težinu ima prijedlog ili kritika koju potpiše više hiljada stručnjaka. Zvuči neobično, ali na sastancima odbora koji rade na pripremi novog izdanja glasanjem članova se odlučuje da li će jedan oblik ponašanja biti skinut sa liste poremećaja, ili neki drugi proglašen poremećajem. Mislim da je lobiranje pojedinih članova, a posebno predsjednika ili potpredsjednika mnogo važnije od snage argumenata onih koji spolja kritikuju ili predlažu ovo ili ono. Tako je barem do sada bio slučaj.
Koliko uticaja DSM klasifikacija ima van SAD, odnosno koliki je njen uticaj na praksu u zemljama u kojima se primenjuju druge klasifikacije (kao i u Srbiji)?
Treće i četvrto izdanje imali su značajnog uticaja na psihijatriju širom svijeta. Pored američke, postoji Međunarodna klasifikacija bolesti, na osnovu koje se šifriraju poremećaji u zemljama članicama Svjetske zdravstvene organizacije, pa i u Srbiji. Nema ništa od najavljenog približavanja ove dvije dijagnostičke klasifikacije, ili njihovog spajanja u jednu. Zašto? Iz političkih razloga. Amerikancima je veoma stalo da se održi američki psihijatrijski imperijalizam. I iz finansijskih razloga. Američka psihijatrijska asocijacija je silno zaradila od prodaje dva posljednja izdanja dijagnostičko-klasifikacijskog sistema. Ona su proglašena Biblijom psihijatrije. Kao što znate, pored kuvara, najbolje se prodaju svete knjige.
