Kajmakčalan, Dobro Polje, Dojransko jezero i ostala mesta Solunskog fronta ‒ istorija kao iz udžbenika. Imao sam sreće da na ovom putu naletim na oficire iz Srbije i Velike Britanije, na Staff Ride 2025
Veċina Srba svesno ili nesvesno planira posetu mestima gde su se odigrale čuvene bitke Solunskog fronta – Kajmakčalanu, Dobrom Polju i ostalim starim i novim toponimima gde su naši preci išli da oslobode okupiranu otadžbinu.
Ovo je moj putopis, a možda nekome praktični savetnik kako da poseti neka od zaboravljenih mesta koja su bila “karika koja nedostaje” u velikoj svetskoj prekretnici ljudske civilizacije.
Ako idete automobilom, doći ćete do severa Grčke u mesto Lutraki Požar, svejedno da li dolazite iz pravca Bitolja ili Ðevđelije. Mesto se nalazi ispod moćnog venca vulkanskih planina. To je razlog što je ovaj deo Grčke poznat po termalnim banjama i voćarskim plantažama.
Ova regija izgleda kao da je vreme stalo. Priroda podseća na rodno mesto glavnog junaka iz filma Gladijator Ridlija Skota. Žuta od sunca i jaka vegetacija sa šarenolikim starim selima u kojima neko doba dana imate osećaj da niko ne živi. Na jednom mestu video sam staru ručno farbanu reklamu za Pepsi koja je sigurno starija od pola veka. Regija je savršena baza za one koji žele da istraže istoriju i prirodu.
Možda je najorganizovanije da dođete sopstvenim prevozom do porodičnog hotela ”Irena Resort”. Vlasnici su Dimitris i Teodoros Zachariadisa, gde je gostoprimstvo izuzetno – osećate se kao kod kuće dok se pripremate za ozbiljnu istorijsku avanturu. Ovi ugostitelji su već navikli da su septembar i oktobar sezonski termini za srpske turiste koji posećuju mesta gde su se odigrale čuvene bitke iz Velikog rata.
Kajmakčalan, kao najinspirativnija destinacija je najposećeniji. Tu su i Dobro Polje, Dojransko jezero i ostala, neka od njih skoro otkrivena. Na svakoj lokaciji nailazite ne samo na spomenike i crkve, već i na vojnička groblja koja čuvaju sećanje na herojsku borbu. Nakon sat vožnje od Lutrakija uzdiže se Kajmakčalan, simbol proboja Solunskog fronta, koji je otvorio put ka oslobođenju Srbije. Uspon je zahtevan, ali panoramski pogled sa vrha i moćan unikatan osećaj istorije ostaju, prođu vam kroz celo telo uz smenu euforije i depresije.
Ako naleti oblak, a često nalete, promeni se godišnje doba. Zato, moj savet za one koji idu u avgustu ili septembru: krenite rano i ponesite udobnu obuću vodootpornu ako je moguće, vodu i nešto lagano za jelo. Ako imate sreće i naletite na neku grupu istoričara, uključite se ako vam dozvole. Ja sam imao sreće da naletim na oficire iz Srbije i Velike Britanije. Bili su u istorijskoj poseti tačkama bitaka koje su promenile tok istorije na Južnom frontu.
Staff Ride, ili “ratne studije na terenu”, britanska vojska primenjuje više od jednog veka. Nekada su oficiri na konjima obilazili bojišta i učili od starijih kolega. Danas studenti Komandno-štabnog kursa Vojske Srbije, zajedno sa britanskim oficirima, analiziraju događaje iz perioda 1914–1918, proučavajući taktike, strategiju i odluke komandanata. Zajedno razmatraju kako bi slične operacije vodili u modernom kontekstu, sa novim tehnologijama i promenjenim geopolitikama. Diskutuju o tadašnjoj taktici i kako bi se danas izveo neki od teških manevara saveznika na jako nepristupačnom i lepom terenu.
Vođa ovogodišnjeg programa je pukovnik u penziji Nikolas Nik Ilić, britanski oficir srpskog porekla i nekadašnji vojni ataše pri Ambasadi Ujedinjenog Kraljevstva u Beogradu. Njegova rečenica odjekuje dok stojite na padinama fronta: “Solunski front je simbol prijateljstva između Britanaca i Srba. Lekcije iz prošlosti moramo nositi i u 21. veku”.
Ko je Nik Ilić? Nikolas “Nik” Ilić je britanski pukovnik u penziji, rođen u Londonu u porodici srpskog porekla. Obrazovao se na Kraljevskoj vojnoj akademiji Sandherst i služio u više misija širom sveta. Bio je vojni ataše Ujedinjenog Kraljevstva u Srbiji. Danas aktivno učestvuje u projektima koji jačaju veze britanske i srpske vojske i neguje sećanje na savezničku borbu u Prvom svetskom ratu.
Naša ruta obuhvatala je ključne tačke:
Sitarija – mesto prvih kontakata sa frontom, gde se oseća težina istorije. Lep, možda i zaboravljeni spomenik odakle se vidi nepristupačni sektor srpske vojske;
Kella – Predivna pravoslavna crkva na vrhu planine, ispod se vidi jezero. Remek-delo prirode. Ispod je selo Kela, a u njemu jedina kafana gde se služi vrhunska jagnjetina;
Kajmakčalan – memorijalni kompleks i vrh sa pogledom koji oduzima dah od pešačenja i lepote;
Polikastro – lepo urađen ratni memorijal, slavi savezništvo i pobedu u Velikom ratu;
Doiran (GR) – vojna groblja i ostaci fronta. Jedan od najlepših ratnih spomenika iz Prvog svetskog rata, rad škotskog arhitekte sir Roberta Stodarta Lorimera.
Moj savet za posetioce: beleške i fotografije su obavezne. Obucite slojevitu odeću, jer planine znaju biti hladne i vetrovite. Planirajte najmanje tri dana – prvi za Lutrakija Požar i pripremu, drugi za front i uspon na Kajmakčalan, treći za Doiran i opuštanje u banjama. Nakon obilaska, lokalno voće i termalne banje pružaju zasluženi odmor i trenutak refleksije.
Solunski front nije samo istorijska lokacija. To je lekcija o prijateljstvu, hrabrosti i žrtvi. Svaka staza, svaki spomenik i svaka priča podsećaju da sloboda nije došla sama.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Onaj ko ostane zaglavljen u sferi traumatičnih doživljaja, ko stalno misli da, evo, dok razgovaramo o knjizi, nekom daju pogrešnu dijagnozu, nekog traljavo operišu, neko je na terapiji koja mu ne treba, nekom opada kosa, taj ima problem jer prestrašeno životarenje nije život, a psihoterapija je skupa stvar”
U potrazi za Tašanom premijera je Pozorišta “Bora Stanković” u Vranju, kojom 21. oktobra počinju “Borini dani”, u godini kad se obeležava 150 leta od rođenja pisca. U predstavi se prepliću Stankovićeva sudbina, njegova potraga za izgubljenom Tašanom, za dramom koju pokušava iznova da napiše, ali i za likom žene koja se iz lokalne vranjske mitologije preselila u literaturu. Tekst i režiju potpisuje Nebojša Bradić
Goran Bare, frontmen grupe Majke, preminuo je u Zagrebu 9. oktobra u 62. godini. Iza sebe je ostavio ne samo muzičko nasleđe od desetak albuma nego i, što je možda i važnije, pravoveran rokerski stav kao zalog budućim generacijama muzičara da mogu još uvek pevati i voleti i na našem jeziku
Željko Obradović vraća se u Beograd, ovog puta kao trener Panatinaikosa, u prvom susretu protiv Partizana od odlaska s klupe crno-belih. Arena je rasprodata, a večerašnji evroligaški duel donosi susret bivšeg trenera i kluba čiji je jedan od najznačajnijih ljudi u istoriji
Razgovarao je sa kamenom za kupus i fotografijom Ilije Srdanovića. Požar u Niškoj tvrđavi proglasio je za delo veštačke inteligencije. Pohvalio se da mu ne bi bilo prvi put da nekom otima pištolj iz ruku
Režim neće da otvori biračka mesta u inostranstvu i tera ljude da glasaju – noću! Odsecanjem velikog broja birača, izbori su već sada i zvanično neregularni
Predstavnici bivšeg predsednika Srbije u dosadašnje dve TV debate na N1 su se dokazivali u tome ko će biti dostojan proslavljenog naprednjačkog bukača Vladimira Orlića. Nisu došli da razgovaraju, nego na verbalnu šutku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Solunska đačka četa danas nema ni spomenik, ni obeležje, njeno ime ne nosi ni jedna ulica, ni škola. Neka ovaj tekst bude bar sećanje. Da i danas znamo šta sve mogu đaci