Pravosudni predmeti u rukama majstora pripovedanja Tibora Varadija pretvaraju se u uzbudljive, često komične, ponekad tragične, ali uvek literarno dragocene priče koje mogu da se čitaju i kao roman
Prašnjavi, jedva čitljivi papiri stari više decenija, neki čak više od jednog veka, parnice zbog zaključanog špajza, bračnog kreveta, psovki i kleveta, mnoštvo banalnih pravnih slučajeva u rukama majstora pripovedanja kakav je Tibor Varadi postaju uzbudljive, često komične, ponekad tragične, ali uvek literarno dragocene priče.
Spaja ih narator, koji je i sam pravnik, tako da mogu da se čitaju i kao roman. Kao ekvilibrista koji se igra sa mnogim loptama on baca u vis parnične slučajeve, pusti ih da se zavrte, ali nikad da padnu na zemlju nezanimljivi. Novom knjigom, ponovo na osnovu arhive svog dede i oca, pod naslovom „Tragom rezervne istorije“ (izdavač Akademska knjiga) još smelije i originalnije nego u ranijim delima sa istom bazom Varadi uvodi svoje lične uspomene, upoređuje ovdašnje parnice sa nekim američkim ne manje neverovatnim i apsurdnim, a na kraju novim zaletom odlazi u neku vrstu naučne fantastike, dovodi u baštu bečkerečkog (zrenjaninskog) hotela „Roža“ Tita, Gebelsa, filozofa Jaspersa, književnika Milana Kunderu, pesnika Brehta i junakinju jedne njegove drame Majku Hrabrost da svečano ručaju sa junacima ove svoje knjige.
Lažni razvodi brakova
Po ulasku nemačkih okupacionih snaga u Banat došlo je do niza brakorazvodnih parnica kad bi se „arijevske“, znači nemačke ili mađarske supruge, razvodile od svojih jevrejskih bračnih drugova da bi spasli decu od logora i sigurne smrti. Ti su razvodi formalnopravno bili važeći, ali znalo se da su lažni, i muževi i žene su nameravali da nastave zajednički život ako prežive rat i Hitlera. I meni je poznat jedan takav slučaj.
Varadi je uporedio „lažne razvode“ sa jednim slučajem „lažne smrti“ u Americi. Izvesni Benjamin Šrajber osuđen je na doživotnu robiju zbog ubistva bez prava pomilovanja. Imao je problema sa bubrezima, neuspešno lečen u zatvorskoj bolnici proglašen je mrtvim, bio je po američkom zakonu u jednom trenutku legally dead. Međutim, lekari su uspeli da ga ipak nekako povrate u život i on je sad krenuo da dokazuje da je odslužio celu doživotnu kaznu – sve do legalne smrti – te da treba da ga puste na slobodu. Pored lažnih parnica sa tragičnim ishodom Varadi složi ovakav američki apsurdni, gotovo komični proces. Knjiga sadrži niz takvih neočekivanih primera, čudnih obrta.
Slučajevi „kurvi mađarskih“ i „kurvi srpskih“
Ima podosta stranica o parnicama zbog toga što je neko neku žensku osobu nazvao „kurvom mađarskom“ ili obrnuto „kurvom srpskom“. Posle oslobođenja, konstatuje Varadi, toga više nije bilo, bilo je naziva „kurvo belosvetska“ ili „kurvo zrenjaninska“, ali po nacionalnoj osnovi više nije. Bilo je “kurvi bečkerečkih”, ali ne “kurvi petrovgradskih”.
I na osnovu masnih psovki stranice ove rezervne istorije vrve humorom, komičnim dosetkama.
Slučaj bračnog kreveta i odlaska u partizane
Dugačko je poglavlje koje se odnosi na slučaj vezan za partizansku brigadu „Petefi“ sastavljenu od vojvođanskih Mađara. Šandor, momak iz Zrenjanina, koji joj se bio priključio junački je poginuo. Nakon njegove smrti pokrenuta je parnica ko nasleđuje bračni krevet – otac ili udovica, sa kojom se rastavljao pred odlazak u partizane? Odluka sudije je zavisila od tačnog datuma njegova smrt, što se nije znalo, kao što nije jasno ni zašto se priključio partizanima – zbog iskrene želje da se bori protiv fašizma ili zbog nesrećne ljubavi.
Kroz ovu priču Varadi ispituje i motiv odlazaka u narodnooslobodikačku borbu u poslednjem trenutku, kad je ishod rata već bio izvestan.
Zanimljivo je što je u ovoj parnici oko kreveta jednu stranku branio Tiborov otac, a drugu njegov teča. U to vreme stanovali su u istoj kući i tu borbu pred sudom jedan protiv drugog shvatili kao teniski meč. Činjenica je da su advokati suprotstavljenih stranaka, tužioci, čak i sudije, često dobri poznanici, ponekad čak i prijatelji, ali da su tako bliski rođaci je retkost.
U knjizi Tibor Varadi to ilustruje fotografijom tate i teče za trpezarijskim stolom.
Trojezičnost
Moram da priznam da knjige Tibora Varadija ne čitam samo kao sugrađanin – rođeni smo u istom gradu Velikom Bečkereku, kasnije Petrovgradu, za vreme okupacije Grossbecskereku, danas Zrenjaninu, ali vezuje nas i više od toga. Tiborov deda je ponešto radio za mog dedu, njegov otac za mog oca, njegov brat za mene i moju sestru, ali posebno sam zapamtio da je moja baba, kad bi htela da naglasi da je nešto stopostotno sigurno, dodavala: „Pa to je Varadi rekao!“ To je za nju značilo da je nešto neosporno kao da stoji u bibliji.
Citati iz parničnih spiskova su na mađarskom, srpskom i nemačkom, katkad se jezici mešaju u istom pasusu, iako je uvek sve prevedeno i na srpski jezik, pa su čak objašnjene i nijanse iste reči na raznim jezicima po učestalosti, težini, mogućnosti asocijacija, u prednosti je čitalac koji zna bar dva, ako ne sva tri jezika.
Tibor Varadi, umirovljeni profesor međunarodnog prava, doskora predavač na američkim univerzitetima, bivši ministar, predstavnik Srbije u međunarodnim sporovima, član srpske Akademije nauke i umetnosti, u mladosti je pisao beletristiku, uređivao književne časopise u Novom Sadu. Možda se sada okuša i u naučnoj fantastici, kao što nagoveštava poslednje poglavlje njegove nove knjige.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zgrada Narodnog pozorišta u Subotici, čija rekontrukcija je trajala dve decenije, poredila se sa „Skadrom na Bojani”. Završena je nakon sedamnaest godina, a plaćena je pola milijarde dinara više nego što je predviđeno
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!