Komad skrivene istorije

Prošlih godina, najbolja djela o našoj kulturnoj historiji uvijek su i redom bila ona koja su, umjesto lakšeg puta – prepoznavanja, potvrde ili proširivanja manje ili više znanog – uspijevala u tome da stvari vidimo odjednom iz kuta iz kojega dotada nikada nismo. Djela koja su imala tajni ključ za vrata što su, jednom otključana, otvorila prolaz koji se dotad činio nepostojećim, čak nezamislivim, ključ koji je otvarao motive i pitanja što su nam, začudnošću i uzbuđenjem nad pronađenim i neočekivanim, mijenjala čitav pogled na stvari. Nekad s namjerom, a nekad slučajno, zaobilazno i diskretno.

Reizdanje dugo godina piratskog albuma Majlsa Dejvisa Another Bitches Brew – Two Concerts in Belgrade, snimljenog na dva koncerta, davnih 1971. i 1973. u Domu sindikata u Beogradu – takav je jedan ključ.

I misterija ujedno. I kao svaka prava misterija, obavijen je velom mnogih pitanja, uglavnom neodgovorivih. Nekih „praktičnih“ – na primjer, kako su masteri snimaka s Radio-televizije Beograd došli do Evrope i Amerike, njihov put od početka pa do urednika ovoga izdanja? – do drugih pitanja, mnogo kompliciranijih.

IZDAJNIK U BEOGRADU: Prvo, u najkraćoj skici historijskog i vremenskog konteksta: Majls dolazi u Beograd na Belgrade Newport Jazz (festival i pojava, bez obzira na marljivost Vojislava Pantića, još uvijek ni blizu obrađeni), u periodu poslije Bitches Brew albuma, njegovog provokativnog raskida s džez tradicijom, ploče što je od njega napravila milionera i omrznutu ličnost džeza, „izdajnika“ ni manje ni više.

Dolazi prvi puta i, ujedno, s električnim bendom – svojim najvećim „izdajstvom“. Zvuk je izlomljen, bučan, amplificiran, skoro kakofoničan na momente. Majls, superiorni liričar čije su promjene stila stvar džez kanona, otišao je u suprotnom smjeru od svega što je dotad stvorio u svom potpuno čistom i originalnom stilu – sada svira trubu s gitarskom wah–wah pedalom, distorzirano, s tek proplamsajima melodioznosti i mekoće preko nanosa i naslaga perkusija – dva udaraljkaša plus bubnjar ne staju ni trena. Sve je napeto, pod tenzijom i neprirodno ubrzano, što nije pitanje „samo“ muzičkog izbora – Majls ulazi upravo u treću deceniju ovisnosti o kokainu (uzgred, uvijek sam se pitao kako su strani muzičari unosili svoje „specijalne smjese“ u Jugoslaviju – to je motiv za čitavu knjigu). Neprestani, beskrajni groove bez melodije i bez akordske progresije koji kao da ide u svim pravcima, držan je na okupu često samo jednim rifom, kao neka golema slikarska kompozicija što se razvija u dužini, horizontalno, bez kraja i pravog početka.

Naravno, budući je Majls u pitanju, muzika uvijek „svinga“, ali i traži mnogo od slušatelja, jako mnogo.

I, evo, tu ulazi misterija, ona mjesta na kojim se svira, i jedno od ključnih pitanja, najočitijeg jer ga nitko ne postavlja, a najviše zbunjujućeg – publika, ti ljudi u Domu sindikata, u Beogradu i Jugoslaviji 1971, šta su mislili, što su osjećali dok su slušali, suočeni ovako sa suprotnim od svega očekivanog? Kako bi fantastično bilo sada zaviriti u glave i duše da se to oslušne.

Na koncert su, pretpostaviti je, stigli stariji (već tada!), iskusni džez ljubitelji, možda čak i neki preživjeli muzički pionir još od prije „onog rata“, pa doajeni iz četrdesetih i pedesetih godina, redom „tradicionalisti“, zaljubljeni čisto i iskreno u diksilend, sving, u Glena Milera i Harija Džejmsa, pa kasnije u bibap, kako se stil širio i zaoštravao tonski i idejno. Tamo su, uza sva nužna kašnjenja (koja nisu bila samo jugoslavenska, nipošto!) spram svijeta, naspram čiste veličine svijeta tadašnjeg, još ogromnog, drugačijeg, neopasanog mrežama instantnih informacija. Uz prvu generaciju i onu poslije nje, došla je i najnovija, tada treća – jugoslavenski bejbibumeri. Svi zajedno – pred čime su se našli ovdje?

Ostalo je nešto malo svjedočanstava kasnije, o nekim negativnim reakcijama (čak, što je najljepše, dokumentirano i vani, u centru, kao u recentnoj knjizi Džona Sveda o Majlsu). Ovo nekako spada u očekivano. Ali, u publici su bili i neki drugi. Neki kojima je čudom, srećom, nesporazumom, višim silama – štogod bilo – ova muzika bila namijenjena, do kojih je ona doprla, kojim god neshvatljivim putem probijajući se kroz milion zapreka, ličnih i objektivnih. Do grupe ljudi, još uvijek netematizirane, svakako neispisane, čija je prisutnost obilježila Beograd u naponu, i iz toga, lančano, čitavu zemlju, dodajući velikoj slici nijansu farbe koja se ne vidi na prvi pogled, no koje svakako ima u spektru kojim je ona islikavana kroz decenije.

MISTERIJA APLAUZA: Zašto su oni uopće važni? Zato što su uzrok gotovo neobjašnjivog momenta što se odjednom ukazuje oko sredine snimke prvog koncerta. Možda je dio publike poznavao novi Majlsov pravac i materijal, ali sumnjam da je to vrijedilo za većinu. U tom harmonski nepokretnom, nemilosrdno repetitivnom gruvu skupljenog oko basa Majkla Hendersona kao kičme benda, u broju What I Say, nakon višeminutne postkoltrejnovske vrišteće disonancije i arpeđa kao mazga tvrdoglavog sopransakosfonista Gerija Barca, začuje se – aplauz.

Ljudi su, dakle, u toj mutnoj, na sve strane razlivenoj delti amplificiranog zvuka bili kadri da pronađu nešto nalik strukturi sola, i onda da ga isprate i nagrade. Kakva je to koncentracija bila, kakva usredsređenost? I ozbiljnost, rješenost da se uhvati u koštac s ovakvom beštijom od zvuka, umjesto uobičajene orkestarske organizacije gdje sve teče lako i beskonfliktno.

Danas, toliko godina i katastrofa kasnije, ono što pak teče dok se sluša – nesnimljeni je film, fragmenti koji se odmotavaju i montiraju jedino u glavi i, evo srećom, na papiru, film o drugačijoj, potpuno neosvjetljenoj slici grada i zemlje. Slažu se kadrovi, kao u paralelnoj montaži, i naprijed i nazad, u nelinearnim skokovima – o tome što je tek mnogo kasnije uslovila ova muzika.

Jer, pustiti Turnaroundphrase, surovi „džeming“ koji otvara drugi disk, s koncerta iz 1973, znači čuti u detalj, tonski, ritmički i u teksturi, muziku nastalu deset i više godina kasnije. Znači prepoznati sasvim jasno Koju i Disciplinu kičme, kao prve, i svaki „podzemni fank“ iz osamdesetih. Vidjeti pred sobom fragmente predstava SKC-a, „Železni džez“, podsjetiti se na konceptualnost, bilo promišljenu umjetničku ili „konceptualu žurki“. Osjetiti likovnost, dizajn i ritam filmske režije, kontraste 35-milimetarske ali i vhs trake. Uopće, naslutiti čitavu jednu gradsku, doslovnu i prenesenu tonalnost. I vrijeme, naravno, iz kojega je kao fusnota, a u stvari najljepša šifra, ostalo samo ime beogradske grupe Inamorata – što je naslov baš Majlsove kompozicije upravo iz ovog, najradikalnijeg perioda. Vrijeme također, i kao test za današnje refleksno podsmijevanje cinika, kad je kulturna klima dozvoljavala da se kao normalno i lijepo uzme to da jedan beogradski džez i rok basista kćeri da ime – Nirvana.

Zasade svega toga kao da leže u ta Majlsova dva koncerta s početka prošle decenije, kao formula koja se raširila nesvjesno i zapalila mnoge ležeće i nefokusirane energije ljudi što će poslije, kroz dugi period, stvoriti bogat i tragičan skriveni narativ. Zbog njegove modernosti, nedodvoravanja i odbijanja da se dopadne – za razliku od onog komunikativnijeg, popularnog – danas ga neće uspjeti tako lako potrošiti, izarčiti kao što su gladna i konfuzna pamet i neosjetljivo oko uspjeli obesmisliti gotovo sve ostalo iz naše kulturne povijesti. Ovo im je van domašaja. Kao i sve uostalom što je Majls dodirnuo i inspirirao, bilo to u Americi ili u jednom balkanskom glavnom gradu koji je, kako je njegov traged pjevao, „nekada bacao svetlost daleko“. Ta je svjetlost dijelom bila ona samoga grada, a dijelom je uvijek dolazila od drugdje da bi se, reflektirana, kao u prizmi, vraćala promijenjena, oplemenjena i čista u smjeru odakle je jednom došla.

Majls Dejvis foto: guy le querrec