Zapis(nic)i pasionirane čitateljice

Tatjana Gromača (rođena u Sisku 1971), danas je jedna od najinteresantnijih, ali i najprovokativnijih spisateljica suvremene hrvatske, ali i regionalne, pa i srednjoeuropske književne scene. Do sada je objavila desetak knjiga različitog žanra (romani, poezija, eseji, prozni zapisi, reportaže, putopisi…), djela joj se prevode na europske jezike, a za svoje stvaralaštvo pobrala je nekoliko uglednih domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja. Pisala je i piše novinske kolumne, redovita je suradnica Trećeg programa Hrvatskog radija, a već godinama objavljuje priloge, uglavnom kritičke prikaze značajnih književnih, ali i filozofskih, povijesnih, socioloških, publicističkih i inih sličnih djela, za razne portale (“Autograf”, “Prometej”, “Moderna vremena”). Upravo je njezina posljednja knjiga Osvajanje čitalačkog prostora, ispisana na više od 600 stranica gustog, ali pitkog štiva, posvećena knjigama koje su imale stanovitog utjecaja i na njezino duhovno, intelektualno profiliranje, ali i ljudsko sazrijevanje. Radi se o svojevrsnom intimnom dnevniku pasionirane čitateljice, kojim je i sama kao spisateljica pokušavala prodrijeti do onoga što je smatra “tajnom biti nekog teksta”, do onoga “što pojedino djelo izdiže iznad drugih, čineći ga samosvojnim, umjetnički uspjelim”.

...

PISAC O PISCIMA

U izbor djela Gromača nije uvrstila samo “kanonska” već i široj kulturnoj javnosti manje poznata, ali djela koja su (od)igrala značajnu ulogu u “oblikovanju moderne proze” i s pravom se smatraju važnim, sastavnim dijelovima povijesti svjetske književnosti. Presudni kriterijumi bili su “stil, jezik i rečenica kao temelj oblikovanja naracije, kao bazični materijal kojim se radi unutar književnog posla, ili još preciznije kojim se služi pri oblikovanju takozvane lijepe književnosti”. Na taj način Gromača niže autore, a spomenuti ću, po mome skromnom sudu, samo desetak onih (Isak Babelj, Hermann Broch, Italo Calvino, Italo Svevo, Danilo Kiš, Yukio Mishima, Andre Gide, Péter Esterházy, Marguerite Yourcenar, Agota Kristof, Jon Fosse, Marguerite Duras, Dezsö Kosztolány, Ernesto Sabato) kojima je uz “znani povijesno poetički okvir” dala i svoju osebujnu interpretaciju, ili ih prikazala u meni do tada nepoznatom i drukčijem svijetlu. Ili, kako je to lucidno primijetio Predrag Finci u predgovoru (naslovljenom “Odgovornost čitanja”) Gromačine knjige: “Kada jedan dobar pisac čita drugog, uvijek je u pitanju zanimljivo štivo. Bude zanimljivih opaski, bude i neke posebne brige, posebno lijepog razumijevanja drugih pisaca.”

ODGOVORNOST

Na početku, kao i na kraju, uvijek se radi o odgovornosti, jer umjetnost, kao i svako plemstvo duha, obvezuje, traži pozornost i u najvećoj mogućoj mjeri kritičarsku objektivnost pri prosuđivanju književnog, uopće umjetničkog djela. Ali Finci s pravom upozorava kako “sustavno pisati književne kritike ujedno znači i legitimirati samog sebe”, odnosno otvarati se drugima, te stoga “živjeti za knjigu i s knjigama” znači oblikovati i vlastiti biografiju kroz koju će čitateljska, kao i šira kulturna javnost upozna(va)ti autore prezentiranih djela, ali i lik kritičara koji se njime bavi, odnosno koji nas svojim tekstom, onim što Finci naziva “artističkom didaktikom”, želi uvjeriti zašto određenu knjigu drži važnom, “kompleksnim umjetničkim fenomenom” s kojim se vrijedi suočiti i upoznati. Time i sam kritičar otkriva vlastite afinitete, narav, pa i temperament, i upravo stoga su vremenom velika kritičarska pera (Igor Mandić, Veselko Tenžera, Milan Vlajčić, ili pak recimo Marcel Reich Ranicki u Njemačkoj, poznat i kao Literaturpapst), bez ogleda što su često i sami bili mete žestokih osporavanja, posta(ja)li institucije kojima se vjerovalo. Danas je to gotovo nemoguća misija, iz nekoliko razloga, a prije svega jer je kultura kao takva posvema marginalizirana, dominacijom politike i političkog (zlo)duha “oduzeti” su joj svaki relevantni društveni značaj i legitimitet, na koncu čak i sam sadržaj, ali naravno da uvijek ima izuzetaka. Jedan takav bio je nažalost i prerano preminuli Teofil Pančić. A Tatjana Gromača, koja i sama već godinama kuša gorki kritičarski kruh i na tom putu uspješno, usprkos svemu tomu, istrajava, te je nedvojbeno da u našoj i regionalnoj kulturnoj javnosti, ali i na civilnoj, alternativnoj sceni, stječe ugled i povjerenje koji će knjigom Osvajanje čitalačkog prostora samo dodatno biti ojačani.

TRADICIJA

Na najbolji se mogući način Gromača naslanja na tradiciju spomenutih prethodnika, jasno pokazujući i dokazujući da za njima ni malo ne zaostaje. Niti znanjem, a niti spisateljskom vještinom i imaginacijom, pa kada je potrebno i oštrinom rukopisa. Za razliku od pisca vrsnog i sugestivnog predgovora za Osvajanje čitalačkog prostora, koji smatra da se Gromača u svojim kritičarskim “poslima” naglašeno služi deskriptivno-analitičkom metodologijom, te s primjerenim filozofskim referencama svaku prikazanu knjigu postavlja u jedan širi kontekst, mišljenja sam kako ona zapravo ipak (naj)više slijedi tragove književnog pisma M. Yourcenar, najupečatljivije iskazane u Hadrijanovim memoarima, jer je za nju književno stvaralaštvo primarno “vrlina kao čvrsta odluka biti koristan”, dakle najbolji način, ili jedan od boljih načina osvjetljavanja i spoznavanje svekolike kompleksnosti zbilje našega svijeta.

A svaka književna kritika koja razotkriva srž i sukus svoje epohe, koja je (na)pisana tako da bez predrasuda i bez kompromisa demifisticira laži, banalnosti i stereotipe “bespuća povijesne zbiljnosti” (koja se ogleda u gluposti, zlu, nepravdi i samozadovoljstvu) i sama postaje umjetničko djelo koje u sebi sabira vrline humanističkog obrazovanja i delanja. Taj u svakom slučaju trnovit, nimalo lak put u svom kritičarskom “zanatu” slijedi Tatjana Gromača, i upravo stoga svojim sjajnim tekstovima budi pozornost svih onih kojima je stalo do lijepe, ali nadasve poštene i iskrene riječi. U njezinom se rukopisu susreću i isprepliću, u najboljem smislu te riječi, dva (staro)grčka termina: krinein, “prosuđivanje” i sterezis, “ono što čovjeku nužno pripada” a čega nema, što mu vječno, suštinski nedostaje, ali da bi se na tom tragu moglo relevantno govoriti/pisati, potrebni su ne samo mudrost, znanje, vještina već prije i iznad svega hrabrost do kraja otvorenog suočavanja sa svijetom izvan i unutar sebe. A Gromača, to se vidi i iz ove knjige, upravo i sama na tomu inzistira. Ilustrativan je primjer esej o mađarskoj spisateljici (sa švicarskom adresom) Agoti Kristof, u kojem se osvrnula na njezin roman Velika bilježnica iz 1986. godine (zajedno sa djelima Dokaz iz 1988. i Treća laž iz 1991. čini romanesknu trilogiju), a koji ju je privukao zarad “specifičnog, autonomnog, inovativnog jezičnog pristupa u obradi traumatičnih tema suvremene europske povijesti, tema obilježenih prisutnošću zla, donesenog strahotama rata, fašizma ili totalitarnih vladavina… koje izopačuju lica humaniteta gotovo do groteskne neprepoznatljivosti, u grimase nakaznosti, koje ipak, tu i tamo, iznenade bljeskovima suosjećajnosti, pravednosti, ispravnosti…”

Cilj joj nije “p(r)obuditi” ganutljivost, već svoje čitatelje, kombinacijom “oprosta i ironije”, podsjetiti na grubost i nemilosrdnost ljudskog života. Citirajući tekst Agote Kristof, zapravo je iznjedrila i credo vlastitog pisma: “ Da bismo odlučili je li (nešto, neko) dobro ili loše, primjenjujemo vrlo jednostavno pravilo: sastav mora biti istinit. Moramo napisati ono što jest… Riječi kojima se izriču osjećaji vrlo su neodređene, bolje je izbjegavati ih i držati se opisa predmeta, ljudskih bića i sebe, to jest vjernog opisa činjenica”.

Osvajanje čitalačkog prostora sastavljeno je od eseja i kritika, (na)pisanih za Treći program Hrvatskog radija, sarajevski internetski časopis “Prometej”, za “Moderna vremena”, zagrebački portal o knjigama i kulturi čitanja, splitski tjednik “Feral Tribune” i riječke dnevne novine “Novi list”, i najbolji je dokaz sa koliko čitateljske strasti i radosti Tatjana Gromača i dalje uporno i vrijedno skreće pozornost na beskrajne prostore novih ali i starih, pomalo zaboravljenih ili svojedobno nedovoljno valoriziranih knjiga.