Šta predstavlja Vučićevo priznanje da povraća posle dijaloga sa neistomišljenicima? Zašto hvali nasilničko “junaštvo i čojstvo”? Zbog čega djeluje da mu je Šešelj osmislio kampanju? Kako je rehabilitovao Crvene beretke, to samo srce tame jugoslavenskih ratova i prvih postpetoktobarskih godina? I – u tom pravcu – kakve snove sanja
Predsjedniku Srbije nije lako. Posao mu je i da vodi dijalog. Poslije se, kako kaže, mora ispovraćati. Time je želio reći da mu ljudi s druge strane stola izazivaju teško gađenje.
Ali s kim to Vučić vodi bilo kakav dijalog? Sigurno je – ne sa neistomišljenicima u zemlji. Možda misli na predstavnike Evropske unije? Ili zvaničnike iz regiona?
Poslije priznanja o bacanju pegle, vjerojatno je svakom neistomišljeniku teško zamisliti razgovor s Vučićem. Sjede tako njih dvojica, a šefu države i cijelog Ćacilenda okreće se želudac dok gleda i sluša ovog drugog.
Ovim i sličnim pričama Vučić potom uveseljava istomišljenike… Nema što, kultura dijaloga.
TAKO JE GOVORIO PREDSJEDNIK REPUBLIKE
Mađarski fašisti su 1942. pobili više od 3000 ljudi u Bačkoj i Novom Sadu, te mnoge od njih bacili u Dunav. Ovo predsjedniku Srbije nije bio povod da na Dan pobjede u jednoj rečenici spoji drugu rijeku po dužini u Evropi i glavni grad Vojvodine.
Naprotiv, Vučić se tada pohvalio kako su dvojica neistomišljenika molila njegove istomišljenike u Novom Sadu da ih ne bace u Dunav. Zašto? Zato što im je palo na pamet – kaže on – da sa Žeželjevog mosta skinu zastavu “Srbija pobeđuje”. Poslije je dodao da nisu završili u Dunavu – “srećom”. Ali poruka je jasna.
Vučić je ovim istupom zvučao kao vođe navijačko-huliganskih kopova. Vjerojatno ih je gledao na društvenim mrežama kada istim tonom evociraju nasilničko “junaštvo i čojstvo”. Također se pohvalio da policija naprednjacima više nije potrebna – od njih ona sada čuva studente i druge neistomišljenike.
Tako je govorio u sremskom okrugu predsjednik Republike u čijem je djelokrugu posla čuvanje ustavnosti i zakonitosti. Također i čovjek koji je prije svega nekoliko dana pozivao sve političke aktere na spuštanje tenzija.
POLITIČKA ŠKOLA DR VOJISLAV ŠEŠELJ
Ne zna se kada će parlamentarni izbori, ali Vučić je naveliko u kampanji. Ovu kao da mu je osmislio i poveo Vojislav Šešelj. To će reći red uvreda i prijetnji, red bahaćenja, srbovanja i opaučivanja mrskog Zapada, red provokacija, incidenata i nasilja, red praznih obećanja i mlaćenja prazne slame…
Kao politički otac, Šešelj zaista ima rašta biti ponosan na svog političkog sina Vučića.
U tom kontekstu su iz režimske baruštine izronile Crvene beretke, jednako prljave i odiozne kao i prije više decenija. Prvi ih je u javnom prostoru 2024. legitimizirao Miloš Vučević kao ministar odbrane posjetom štanda veterana ove jedinice na Novosadskom sajmu. Tada im je krenulo: paradirali su Ćacilendom 2025. uoči same godišnjice atentata na Zorana Đinđića, slikali se sa ministarkom Milicom Zavetnicom, išli po naprednjačkim skupovima – veseli, debeli i uniformirani.
Prema analizi Dojče velea, udruženje veterana Crvenih beretki iz budžeta Srbije je u posljednje dvije godine dobilo 23.000 evra. Kad se pogleda na što sve režim arči narodne pare i nije neki iznos. Ali oprez – Jedinica se nikad nije financirala na iole normalan način. Teško je povjerovati da je i sada drugačije.
Uglavnom, kakve to tradicije Crvenih beretki plaća Republika Srbija? Atentate na Vuka Draškovića, Ivana Stambolića i Zorana Đinđića, a vjerojatno i neke druge ljude koje su izvršili pripadnici ove jedinice Državne bezbjednosti? Ili zastrašivanja, premlaćivanja, otmice i nestanke po Krajini i Republici Srpskoj onih Srba koji tokom ratova nisu bili istomišljenici Slobodana Miloševića? A moguće je – i tradiciju brutalnog odnosa Crvenih beretki prema nesrpskom stanovništvu u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu.
Zajedno sa Jedinicom uvijek je marširao strah. Dovoljno je bilo da dođu na Pale 1994. i da se načelnik Državne bezbjednosti predstavi stranim novinarima – “My name is Jovica, Jovica Stanišić” – pa da Karadžiću i Mladiću spadnu gaće i oslobode taoce iz mirovnih snaga. Ova dvojica su i te kako znala s kim imaju posla. Zna i Vučić.
STATIV I KALAŠNJIKOV
U govoru na trideset i petu godišnjicu njenog osnivanja, pukovnik-veteran Crvenih beretki Vasilije Mijović zahvalio se Vučiću što je po njegovom dolasku na vlast “vraćena slava” ovoj jedinici. Zato uvijek može računati na nju. Na istom skupu, “kolegijum” Crvenih beretki dodijelio je predsjedniku Srbije počasni pseudonim “Aleksandar Veliki.”
Hm, Vučić je na Palama 1992. držao stativ. Kad se zna da je dijelio Šešeljevu viziju Srbije čije su granice Karlobag – Karlovac – Virovitica, mogao je nositi kalašnjikov i crvenu beretku, bio je za to u najboljim godinama. A zahvaljujući štelama svog političkog oca, sigurno bi u Jedinici izuzetno brzo postao i oficir. I to pukovnik poput Mijovića ili predsjednika veteranskog udruženja Žike Ivanovića. Tada bi dobio i stvarni, a ne samo počasni pseudonim. Ima ih svakakvih – Zmija, Legija, Kobac, Crnogorac, Gumar…
Ipak, Vučić se sa Šešeljem odlučio da bude dobrovoljni davalac tuđe krvi kroz teško ratno huškanje. A radikali ionako nikada nisu bili daleko od Crvenih beretki, šaljući, između ostalog i svoje četnike u Hrvatsku i Bosnu. Ta rabota je nezamisliva bez Državne bezbjednosti. Dakle – i njene tajne jedinice za najcrnje operacije.
Poput svih građana Srbije, Vučić je slušao i čitao Šešeljeve najave atentata na Đinđića. Nikad se nije ogradio od njih. Kao generalni sekretar SRS-a i treći čovjek partije morao je nešto znati o sastancima svog lidera sa Legijom i Dušanom Spasojevićem. Konačno, vodio je pobjedničku kampanju Tome Nikolića 2012, kada je radikalski vrh – i tada i nešto kasnije – dovodio u pitanje presude Legiji i drugim osuđenim pripadnicima Crvenih beretki. No, to je bilo i prošlo. Zašto li je u ovoj situaciji Vučić opet potegao Jedinicu, to samo srce tame jugoslavenskih ratova i prvih postpetoktobarskih godina?
OBRAĆANJE IZ ĆACILENDA
Razloga je više. Prvi je učvršćivanje najtvrđeg naprednjačko-radikalsko biračkog tijela. Ono se već decenijama indoktrinira da je Đinđić najveći izdajnik i zlo u istoriji zemlje, a inače je “sigurno” da Čeda Jovanović na volšeban način i danas vedri i oblači po Srbiji.
Drugi razlog je zastrašivanje građana, neistomišljenika od kojih mu se povraća. Batinaše i druge paravojne naprednjačke grupe Vučić ipak ne može u potpunosti legalizirati, slikati, javno obilaziti njihove počasne strojeve, organizirati im parade… Međutim, kada ih na istom mjestu stavi rame uz rame sa Crvenim beretkama, poruka je jasna – ljudi dolaze i odlaze, metode ostaju. Na taj način pokazuje da i on, poput Miloševića, ima ekipu spremnu na sve, ali baš sve.
Treće. Kao svaki autokrata, Vučić ima nesavladivu potrebu da prekraja istoriju ne bi li ispalo da je on uvijek bio u pravu. U tom kontekstu mu služi “vraćanje slave” Crvenim beretkama. Jer ako je to normalno, što nije? Njegovo “Sto Muslimana za jednog Srbina” izrečeno za skupštinskom govornicom djeluje poput dječje brojalice u odnosu na djelovanje Jedinice.
Pod četiri. Moguće je i da Vučić preko Žike Ivanovića i Vasilija Mijovića na svoj tipično nemušt način pokušava uplašiti Evropsku uniju. Nakon Banjske, niko više nije siguran da neka srpska paravojna grupa neće ponoviti nešto slično u okruženju. Drugim riječima – ako Vučića ozbiljno pritisnu, Srbija ponovo može biti problem, djelomično nalik na onaj iz devedesetih.
I, na kraju, peti razlog. Nije teško zamisliti Vučića kako sanja da u Ćacilendu kaže “My name is Veliki, Aleksandar Veliki”, a svi studenti i cjelokupno pobunjeno društvo zanijeme i razbježe se na sve strane – brže, jače i bolje nego od zvučnog topa.
Uvijek je veoma bolno buđenje poslije ovakvih snova. Pogotovo ako u njima učestvuju Crvene beretke i njihovi nasljednici. Kao što je Legija obećavao vječitu vjernost Miloševiću, tako se i ovi danas zaklinju Vučiću. A koliko vrijedi njihova riječ – poznato je.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Poremećena prirodna ravnoteža pokazuje širom Evrope svoje opako lice. O čemu se sve radi? Šta se, zbog niskog vodostaja, događa u neposrednom komšiluku? Kako sve učestaliji pakleni talasi utiču na ljudske živote, kako na ekonomiju? I šta je pokazao u Srbiji slučaj Peščare – tog neobičnog mesta, pustinje koju je čovek pošumio da bude divlja i prirodna, a koja često žestoko gori zbog nemara nekih ljudi, da bi je, zatim, drugi ljudi srčano branili i neumorno iznova pošumljavali
Kada izbori i formalno budu raspisani, studenti objašnjavaju da se neće promeniti suština, već obim kampanje. “Kampanja će ostati bazirana na onome što studentski pokret jeste već dve godine, ali očekujemo da tokom kampanje bude masovnije nego što je ikada bilo, jer veliki broj ljudi odgovara na naše pozive da se priključe opštinskim timovima”, objašnjava student Filip Kovačić za “Vreme”
Održavanje uverenja u nepobedivost na izborima služi tome da se sopstveni birači odvrate od promene strane, a opozicioni – demobilišu. Zato je uložen vanserijski napor da se diskredituje istraživanje koje je predstavila Crta. Većina napada nije se ni bavila sadržajem, već je bila usmerena na Crtu kao organizaciju, a deo na metodologiju. U oba slučaja radilo se o upornom ponavljanju lako proverivih neistina, na primer, tvrdnje da je uzorak bio 558, a ne 2.324 ispitanika. Sve to govori koliko im je bilo stalo da nalaz koji je imao najviše odjeka u javnosti zatrpaju lažnim narativima
U času kada je generacijski pokret mladih ljudi premostio duboke razlike obnavljajući u atomizovanom, apatičnom i podeljenom društvu političku zajednicu utemeljenu na idejama slobode, pravde i antikorupcije, nastao je nužni i dovoljni uslov za promene u Srbiji
Znaju i Vučić i Dodik da tamo gde su sada hodili ima manje stanovnika nego kada je rat završen, a samim tim i manje perspektive. Ova dvojica “srpskih lidera” kao da nisu naučila poruke prošlosti, bar kada je politika u pitanju: nije Srbija napredovala kada su bosanski Srbi gledali u Beograd, kako kaže Vučić, nego kada je Srbija bila Pijemont celog Balkana, pa su svi hteli s njom
Desničarske partije nikako da podrže studentski pokret, uprkos kosovskom zavetu studenata i svoj onoj ikonografiji po principu „Kosovo je srce Srbije“. Jer desničarsko poimanje sveta je partikularno, a studenti čvrsto stoje na univerzalnosti republikanskog tla
Političke partije i organizacije koje su protiv režima Aleksandera Vučića sve drže u svojim rukama. Ako na izborima, kad god da budu bili, budu poražene, biće same krive
Hoće li će Veslin Milić biti proglašen u tabloidima za „blokadera“? Da li je njegova krivična prijava protiv Marka Krička poruka za Aleksandra Vučića? I, ako jeste, mogu li se očekivati nove kamare prljavog veša iz MUP-a?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.