Božo Koprivica, dramaturg i pisac, preminuo je 20. marta u 76. godini u Beogradu.
foto: stanislav milojković…
Božo Koprivica nosio je cipele rašnirane. Zbog Maradone: El Pibe, Čupko, zagrevao se pred utakmice žonglirajući rašniranih kopački, ne dopuštajući lopti da padne na zemlju. Zašniranih kopački igrao je utakmice, jer je takav red, tako to mora, tako nalaže sudija i poredak stvari. Božo nije mario za građanski red i poredak, pa ni za državni, voleo je zemlje, ljude, države, ne i poretke, bio je anarhista srca koji poznaje, voli, uvažava nasleđe, koji se nasleđem koristi. Ali – nezašniranih cipela. Zašnirati cipele značilo je stegnuti korak. Božo je imao svoj korak, svoj tempo. Svoj ritam, bio je to ritam srca. Kad je ritam prestao, Božo, anarhista srca, ateista-mnogobožac, izašao je iz utakmice, otmeno i lako. Nije se utakmica završila, niti je dobio crveni karton. Izašao je sam, onda kad je tekma izgubila smisao. Koji nikad nije bio u takmičenju i pobedi, nego u lepoti. Svet bez lepote nije više Božin svet. Dok je mogao da ga učini lepšim, činio je to zdušno, gerilski, partizanski, Partizan je moje estetsko opredeljenje.
Nezašniranih cipela, izvrsnih, uvek besprekorno pendžetiranih, od najbolje kože, jer dodir s tlom mora biti potpun i lak, Božo je nasleđe, tradiciju, prošlo, sticao. Jer tradicija se ne nasleđuje nego stiče, kao što to znahu T. S. Eliot i Božo Koprivica. Građanstvu to nije bilo jasno. Kako je to znati prošlost, ali joj ne dopuštati da postane sadašnjost? Božo je to znao: to se čini driblingom, osmehom tela, to je stvar kvantne mehanike mikrosveta u vreme-prostoru opštesvetske specijalne teorije relativnosti, to je Bruno Šulc kontra Homeru, ne kao suprotnik, nego kao tumač-nastavljač. Zašnirati cipele, to bi imalo biti pristajanjem na red malomešćanske usukanosti. Čvrsto osećati tlo, pa ipak lebdeti onoliko koliko se hoće iznad, to je taj slide po vratu gitare Rya Coodera u Paris, Texas, to je taj glisando Listove Desete mađarske rapsodije, u kojem se nahode i iz kog ishode svi tonovi jedne egzistencije i jednog sveta tu dole, ali tek malo iznad površine, u sferama na koje let ima uticaja, ali je ipak let – i pad je let, pevao je Pjevač stih Duška Trifunovića, a Božo je Pjevača voleo kao i Mirzu.
Građanstvo beše zapanjeno rašniranim izvrsnim cipelama. Ako je iole toplo, Božo je išao bez čarapa. To je zbog Omara Sivorija, koji je nosio spuštene štucne u utakmicama, tad je to moglo, a nosio je i crno-beli dres, Juventusov, baš u ono doba kad su, posle jedne prijateljske utakmice, Bianconeri darovali Partizanu svoje dresove. Omar Sivori bio je majstor tunela, majstor da centarhalfu provuče loptu kroz noge, da oslobodi veliki prostor i da ide dalje, do kraja. To nije bilo ponižavanje, to je bio minimalizam. Jedan potez koji čini prostor većim. I slobodnim. Božo je u svemu tražio, prepoznavao i slavio majstorstvo, a majstorstvo je u potezu. I slobodi. Zato idemo u pozorište, zato se pozorištem, književnošću, muzikom, filmom, likovnošću, bavimo, zato gledamo fudbal. Zbog Poteza. Koji je Sloboda. Potez, onda kad je utemljen u nasleđu, lak u izvedbi, prozračan, dejstven, lišen mogućnosti da ga se unapred sagleda, nenadan, nov, friškog oka kao tek ulovljen cipol, svež kao večernji povetarac nad zelenom livadom stadiona, taj Potez, zvao se on dribling ili uzdah, zvao se oksford, peta, lambretta, zvao se on tačno pronađenim tonom ili gestusom, ubitačnom rečenicom ili čistotom preciznosti misli, to je ono u čemu je Božo Koprivica, rodom iz Makonda kod Nikšića, najbolji drug Andreasa Sama, bliski rođak Luke Meštrevića, na mah, u hipu, u nulu, prepoznavao majstorstvo, a kad se prepozna majstorstvo, to je onda umetnost. Književnost. Fudbal. Teatar. Glazba. Sazvučje.
Na početku bio je Volej i sluh. Kako se može, kako se sme tako pisati o književnosti? Tako, jedino tako: književnošću o književnosti. O igri. Ako nema igre, nema umetnosti, to je Božo vrlo dobro znao, to je baštinio, to je ispovedao, to je darivao.
Posle toga – Kiš, Borhes, Maradona: još dalje, još dublje u protivničku odbranu, u samo srce stvari, srce šesnaesterca, i još dalje, u peterac, u mrežu. Kad je lopta u mreži, to je onda nađeno sazvučje.
Između te dve stvari sam ga sreo. Ne smem reći upoznao, ma koliko odsedeo s njim po pozorišnim i inim kafeima. Previše je Bože bilo u Boži da bi se smelo reći: poznajem ga. Obilje. Obilje i rasap materije. Jednom smo se susreli pogledima, na jednoj trijumfalnoj izvedbi, među ushićenim građanstvom, opšteoduševljenim kako već građanstvo ume biti. Video je u mom lažnom foajerskom osmehu ono zbog čega će mi bez pozdrava prići, on jedini ozbiljna lica među ozarenim građanima: Čuvaj se nagomilavanja materijala. To je najvažnija lekcija iz mog zanata koju sam dobio. (Dakako, ne uvek uspevao i da je sledim.) Božina strogost bila je estetske, dakle: etičke, prirode; prema ljudima imao je, ako smem reći – i višak empatije. Opraštao je raznima štošta, ako je u njih bilo imalo dara. Dar je Božo – Boži-dar – prepoznavao pre nego je to uspevalo i onom koji ga ima. Znao je ko će biti veliki, ko dobar, kome nema pomoći. Potonjima je darivao nadu.
Božo je, ako je hladno, nosio različite čarape. Zbog uroka? Ne, nego zbog Walta Whitmana i Boba Dylana: pedeset prvo pevanje eponimne poeme –
Do I contradict myself? Very well, then, I contradict myself;
(I’m large, I contain multitudes.)
– i litanija sa poslednjeg studijskog albuma. Protivrečiti sebi jer sadržiš mnoštva, to je osnova za dribling koji je osmeh tela, prema definiciji Bože Koprivice.
Ovde valja stati. Valja se čuvati nagomilavanja materijala. Sve drugo Božo bi oprostio, to ne bi. Samo još: bio je sunčan dan, bilo je mnogo sveta, našeg sveta, svirala je odjavna špica Divlje horde, La Gondrolina, a potom Zafir, Санок седам Трено. Otišli smo kod Điđe, u Monks.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Srbi će morati da odgovore na pitanje na koje su morali i Mađari – da li prihvataju da su ono što jesu, ni manje ni više… To u intervjuu za novi dvobroj „Vremena“ kaže istoričar Stefano Botoni koji poredi političku situaciju u Srbiji i Mađarskoj
Sve naprednjačke kampanje: Pevaj i kad ti se plače
Šatre sa džigera-muzikom, prasetinom i alkoholisanjem pojavljivale su se u nekom obliku tokom cele radikalsko-naprednjačke karijere, a u ovoj predizbornoj kampanji, bar se tako sada čini, postaju njen najvažniji element. Nije sramota biti siromašan i neobrazovan, glavna je poruka te kampanje. Kada pevaju i plešu pod šatrama, naprednjaci poručuju da su i oni slični raji. Imaju nešto malo više para, ali mani to. A oni drugi – studenti, obrazovani i ostali – bogata su đubrad koja čita nekakve opasne knjige, sluša narkomansku muziku i hoće da se dokopa vlasti kako bi raji oduzeli sve što ima. Kako bi se reklo – nismo imali ništa, a onda su došli okupatori i uzeli nam sve
Cela Srbija je išarana parolama da su studenti ustaše (vidi slike) ili da je to rektor beogradskog univerziteta Vladan Đokić. Funkcioneri vlasti rutinski koriste ovu reč, čak i najviši, poput gradonačelnika Niša ili brojnih odbornika SNS-a širom Srbije. Kako je režim slabio i sve više ulazio u poziciju ranjene zveri sabijene u ćošak, tako su se i planovi pretvarali u stihiju. Radikalski jurišnici, inače ne baš poznati po inteligenciji i obrazovanju, preuzeli su inicijativu, delom iz straha za sopstvene pozicije, delom iz želje da se umile gazdi
Stoji činjenica da je, u celini gledano, protivnika ove vlasti u Srbiji nesumnjivo više od podržavalaca. I to čak za nekih desetak procenata. Uostalom, nezavisno od ovih stranačkih rejtinga, pogledajte na primer, rezultate odgovora na pitanje o Ekspu
“Nova vlast u Budimpešti je izuzetno besna na političke elite mađarske manjine u susednim zemljama. Poruka upućena Ištvanu Pastoru i Kelemenu Hunoru u Rumuniji bila je jasna: ‘Sada ćete da ućutite i slušate naređenja. Neće vam biti prijatno. Dobićete znatno manje novca pod neuporedivo oštrijim uslovima, jer ste od prvog minuta bili lojalni, entuzijastični saučesnici Orbana i ko zna kojih sve lokalnih diktatora u regionu.’… U današnjim okvirima, glas mađarske dijaspore u Berlinu će za Budimpeštu verovatno nositi veću političku težinu od glasa Mađara u Subotici. To jeste politički škakljivo, ali to je ideja nacionalnog identiteta konačno usidrena u 21. vek – svesno odvojena od toksične prošlosti koja nam je trovala društvo decenijama”
Političke partije i organizacije koje su protiv režima Aleksandera Vučića sve drže u svojim rukama. Ako na izborima, kad god da budu bili, budu poražene, biće same krive
Hoće li će Veslin Milić biti proglašen u tabloidima za „blokadera“? Da li je njegova krivična prijava protiv Marka Krička poruka za Aleksandra Vučića? I, ako jeste, mogu li se očekivati nove kamare prljavog veša iz MUP-a?
Predsednik Aleksandar Vučić opet kaže da će priznati poraz i čestitati jer će „blokaderi“ pobediti. On bi time da istera zeca iz šume, ali niko sa druge strane nije dužan da obeća Vučiću sličnu čestitku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
“Uvijek vjerujem u dobro, a ne u katastrofe, šize, kukanje. Napravimo makar taj napor, izađimo iz zgrade, iz kuće i glasajmo, pokažimo da smo građani. Kakva je to žrtva i kakva je to hrabrost? Jednog mogu da prebiju, ali desetoricu – ne. A šta ako izađe deset hiljada, sto hiljada, petsto hiljada? Šta će onda? Ne treba ništa drugo da radimo, samo da izađemo. Moramo da budemo prisutni i da kad izađemo na te izbore, znamo šta radimo”