U vrtu knjiga

Iza velikih pisaca uvek stoje veliki urednici, bez razlike. Njihova imena, imena tih urednika, stoje negde na početku knjiga, gore levo, čitaoci ih uglavnom nikada ne pročitaju, oni koji to i urade obično ih odmah zaborave, a samo oni posvećeniji najpre pogledaju ko je knjigu uredio. Urednici su, zapravo, samozatajna jedna bića, samozatajnija i od inače samozatajih prevodilaca, pa će samo iskusni i radoznali čitaoci knjige umeti da biraju, između ostalog, i po tome ko ju je uredio ili preveo. Ako već niste čuli za pisca, a knjigu je uredio Kruno Lokotar, uzmite je odmah i bez oklevanja. I obratno: ako je reč o savremenom hrvatskom piscu koji je izašao na dobar glas u regionu ogromna je verovatnoća da je njegovu knjigu uredio upravo Kruno Lokotar.
Nedavno je Lokotar u sarajevskom Baybooku objavio Dnevnik koji je vodio godinu dana, od jula 2022. do jula 2023. Pored ostalih iznenađenja kojima nas je počastio u tom tekstu, pokazao je, samozatajnosti uprkos, da ume i da piše (i to jako dobro). Odjednom se pojavio na sceni pod punom svetlošću reflektora.

“VREME”: Šta je u stvari tvoj posao? Kako se taj posao dobija? Koje škole valja završiti da bi se postalo urednikom knjiga?

KRUNO LOKOTAR: Hvala ti na uvodu, dijelom se moram ograditi, nije sve što sam uredio zlato, ali da sam imao sreće s autorima – jesam, da sam pomogao koliko znam i umijem, također jesam.

Posao urednika je da bude, lijepo si to napisao u uvodu, siva eminencija, nevidljivi pokretač, ali ja u tome očito nisam sasvim uspio, inače ne bi bilo ovog razgovora. Smijemo reći da je posao urednika vrtlarski, kada je već pojam kulture iz poljoprivrede, da ne kažem agrikulture, ponikao. On tu malo popravi gredice, pazi koje bilje se gdje sadi, pazi na to koje se biljke ne podnose, plijevi i po potrebi zalijeva, procjenjuje nosi li vrt urod koji želimo i nosi li ga uopće i obavlja ostale poslove koji ga spajaju s proizvodnjom. Manimo li se tih georgika, urednik je osoba između čekića i nakovnja, između vlasnika firme pa bio to fond ili čovjek, i autora koji je za sada samo čovjek, ili više ljudi, uključujući digresije poput komercijale, pravnog sektora, marketinga, tako to barem u teoriji stoji. U praksi je potpuno drugačije, urednik je uvijek jednina, svaki jako ovisi o kontekstu u kojem radi i o područjima kojim se bavi, jer urednici uređuju prijevode i domaće knjige, enciklopedije i atlase, ljutu teoriju i publicistiku, poeziju i prozu, dječju literaturu, čak pomažu i self–help autorima. Simplificirano, urednik je filter koji svojom mrežom znanja odlučuje koji će rukopisi i kako biti objavljeni, često se pobrinuti i o usmjeravanju njihove recepcije, a između tih krajnosti postoji mnogo poteza koje obavlja, uglavnom po automatizmu.

Možda baš zbog te raznovrsnosti nema škole, čak ni puno priručnika za to kako postati urednik, kod nas svakako nema prevedenih ni domaćih. Ja sam samouk.

Započeo si u izdavakoj kući AGM…

Vrlo rano sam, već s 34 godine i dosta pogrešnom predodžbom o tome što ću zapravo raditi, postao glavni urednik u srednje velikoj izdavačkoj kući AGM-u, što će reći 30-ak naslova godišnje raznih rodova i žanrova. Naime, naivno sam vjerovao da ću većinu vremena u Botaničkom vrtu preko puta firme na klupici čitati rukopise uz ljupki pjev ptica koji će mi prošivati optimizam dok šaram, više primjedbe a manje pohvale, po marginama rukopisa. Unatoč toj groteskno-romantičnoj zabludi ispada da sam se dobro snašao.

foto: marko majstorović

Otkud ti uopšte ideja da postaneš urednik?

S neke 32 godine sam rekao tadašnjoj partnerici koja nije bila sigurna da može predvidjeti moju budućnost, da ću za nekih 10-ak godina završiti kao urednik, i dobro fulao. Jer me nazvao stanoviti direktor AGM-a Janislav Šaban, čovjek mlađi od mene, i pitao jesam li zainteresiran za posao urednika. On je pratio širu kulturnu scenu pa ga je zaintrigirao magazin Godine nove i FAK (Festival A književnosti), oboje je donijelo neke pomake i novitete, a ime koje je spajalo oboje bilo je moje. Kada sam mu još rekao da igram šah, a prešutio da sam dosta loš i sve gori, odlučio je da me zaposli. To je bilo mudro, jer urednik treba imati i analitičku inteligenciju, brojke mu moraju biti bliske, a meni jesu. Imao sam osim toga i institucionalnu podlogu, studij povijesti, komparativne književnosti i bibliotekarstva, praksa rada u knjižnici mi je puno pomogla u sagledavanju širine pojma knjige kao i oko sasvim naizgled nevažnih stvari, a to je da knjiga ne smije imati premalen font niti biti preteška.

Da li si i sam pisao?

Iza mene bilo je već svašta u to vrijeme, dugo pisanje kritika i eseja, neke kazališne skupine, pokretanje školskih časopisa, uglavnom pravljenja nereda i pomicanja granica. Poslije sam osvijestio da je to prekoračenje ključno, kako u strogo semiotičkom smislu po Juriju Lotmanu: prekoračenje granice semantičkog polja, tako i u praksi. U prijevodu: radi se o narušavanju poretka. Recimo: izazivajmo nerede!

Kako danas gledaš na FAK? Kada je reč o Srbiji bio je to prvi posleratni fizički susret hrvatskih i srpskih pisaca u Beogradu i Novom Sadu.

Periodizacija hrvatske književnosti se s razlogom dijeli na prije i poslije FAK-a. Bili smo mladi, zaneseni, žustri i rokerski raspoloženi, pa smo si osmislili kanal koji nas je zabavljao i istodobno promovirao cijelu scenu. Puno je toga uz FAK odrađeno, moglo se i više da ga egoizmi nisu raznijeli. Otada je prošlo četvrt stoljeća i nikada nisam zažalio što sam bio dosta istaknut dionik, ali uvijek valja imati na umu da je to bio kolektivan projekt. Osim povezivanja s britanskom scenom, za što je daleko najzaslužniji Borivoj Radaković, FAK se otvorio i regiji i, važnije od svega, vratio čitatelje domaćoj knjizi. Zbog gostovanja u Novom Sadu i Beogradu trpili smo neke kritike, SDP-ov Ministar kulture Antun Vujić nas je prozivao zbog tog gostovanja, jer da nisu vraćena neka opljačkana blaga iz Hrvatske, što je sigurno bila istina, ali isto tako je povrat toga bio njegov, a ne naš posao. FAK je bio katarzičan kao koncert, i za publiku i za izvođače, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji. Taj fenomen još čeka znanstvenu obradu. Nagovarali su me da priredim monografiju povodom 25 godina od prvog FAK-a, ali to sam odbio, jer to je posao za one koji nisu bili sudionici. Ja mogu samo ponuditi dosta materijala i sjećanja koja polako blčijede. Kada bi FAK trajao tri dana, ja bih smršavio oko kilogram i pol, eto toliko je to sve bilo intenzivno. Teretana, a užitak.

Šta te je najviše nagnalo da izađeš iz svoje uloge i pristaneš na vođenje Dnevnika?

Kada me je Semezdin Mehmedinović pozvao da napišem dnevnik za njegovu biblioteku, koja je stvarno prestižna, bio sam baš iznenađen. Zašto me pozvao nisam ga nikada pitao, evo ni to si ne mogu objasniti. Jer nismo mi neki velik i davni prijatelji ni suradnici, nego smo nekoliko puta piće popili, ja njega čitao, on mene pratio, a završio sam kao prvi ne-pisac u toj biblioteci.

Imam osobni problem s dnevnicima, nisam ih nikada pisao, jer u meni živi primitivna predrasuda da ljudi koji ih pišu smatraju da su važni, a kada netko smatra da je važan, meni odmah gubi na značaju, čisto ljudski. Krenemo li pak dalje samo u najsažetiju definiciju tog žanra koji stane pod “gdje sam bio i što sam radio” i “kako sam se osjećao i što sam mislio”, pa raščlanimo li te pojmove, eto nas u cijeloj hrestomatiji filozofije.

Ipak, pristao si…

Rezolutno sam Semu rekao da imam previše posla – tada sam bio freelancer, vrijeme je novac, novac je egzistencija, obiteljski prihodi skromnniji – pa da moram razmisliti. U sebi sam bio dosta načisto da mi se to čini kao luksuz, iako mi je poziv godio.

Ali ono najljepše što urednik daje jest vjera. Sem, a on meni nije bilo tko, iz nekoga je razloga meni dao svoje povjerenje. To se pamti i ne iznevjerava. Znam, ja sam onaj koji daje vjeru, ja sam urednik, kažem, do it – obično još i radikaliziram autorske zamisli ne bi li prešle granicu semantičkog polja – stojim iza tebe, ti to možeš, ajmo, ja ću nabaviti sredstva i pogon. Godina dana je dobar okvir, svi živimo kalendarski, ideološki po praznicima i blagdanima i onda kada ih ne obilježavamo, vivaldijevski jer imamo sreću da živimo u četiri godišnja doba, a tome treba dodati i osobno-obiteljske važne datume. Zapisi su povremeni, ali kontinuirani. Iduća godina bi bila dosta slična pa je jedna sasvim dovoljna za njih nekoliko. Time sam definirao i opseg dnevnika, jer dnevnik nema kraj, nego se naprosto prestane pisati.

foto: irena bosnić

Voliš da pišeš, ili ti je pisanje muka?

Uglavnom, nisam strahovao od toga da ću Sema razočarati svojim pisanjem, pišem lako i brzo samo mi se ne da, nakon što me dan išamara navečer se volim nagraditi umrtvljavanjem, blejanjem i psiho-disperzijom, a dnevnik se piše navečer, ili ujutro, ali tada inbox već vrišti i u mene se useli nervoza. Čak ni kada me je na prvi dan vođenja dnevnika osa iz čaše vode servirane uz espresso ubola u usnu – a da sam jače potegao možda bi u nepce, dušnik ili jednjak i tko zna bih li preživjeo – nisam tom “znaku” dao neki značaj, nego oko toga lakrdijao. Znakovi su za zaljubljene, oni su spontano sujevjerni. I za važne.

Dakle, ni mučki nasrtaj ose na tvoju osobu nije te pokolebao?

Jok! Dalje je bilo lako, pišeš kad stigneš i koliko želiš, a kako si na nekim alfa-valovima stalno prisutan i u tom poslu kompozicija i struktura se kristaliziraju kako materijal raste. Kada prođe godina dana pa ga ideš urediti iznenadiš se nekim stvarima, čisto statistički. Shvatiš da si ipak neki drugi od onoga što si očekivao i zahvalno se pomiriš s tim. Konkretno, očekivao sam od sebe pokoji stih ili govor, ali nisu se desili, negdje sam po putu zagubio te tipove mišljenja. Ili se iznenadiš koliko je nogometa, ali to je bila ta godina, svjetsko prvenstvo u nogometu i druženje oko ekrana preko pjenušave krigle. S prijenosima utakmica u normalno doba.

U Dnevniku je, i sam kažeš, puno fudbala (a zapravo studija karaktera, računajući i piščev karakter). Kako ti se čini ovo tek minulo prvenstvo u Americi?

Priželjkivao sam bojkot cijelog prvenstva, ali na tu okladu ne bih stavio centa. Nikad nisam bio ravnodušniji prema SP-u nego ove godine. Što očekivati od države koju beskrupulozno vodi hipernarcis u očitom, dnevnom i trajnom sukobu sa stvarnošću, koji se prema partnerima ponaša kao da su mu vazali i u sve kapilarno miješa? Taj je opet napao Iran čim je reprezentacija SAD eliminirana, za njega je trajalo olimpijsko primirje dok je reprezentacija SAD sudjelovala, nakon toga je sve odmah postalo nevažno. Popis gadosti je dugačak, a nije da ih inače nema uz nogomet. Eto, to su kratke impresije, a nije mi se lako zaustaviti.

A snovi koje si zapisivao?

Nedavno sam shvatio da su snovi koje sam zapisao redom grozni. A nije da patim od ružnih snova, no da bi mogli biti ljepši – evo ulažem prigovor Morfeju i Hipnosu – mogli bi. Onda pak shvatiš da samo takve pamtiš, teške, razarujuće, koji te drže za pluća i kada se probudiš. Na neki način, oni su ljekoviti. Zbilja je ljepša kada se probudiš. Lijepi snovi su otrov za zbilju, izvor nevolja. Zato, sanjajte ružne snove za ljepšu zbilju!

Da probam još jednom: da li si, pišući dnevnik, izašao iz uloge urednika?

Nemam dojam da sam nešto jako izišao iz svoje uloge urednika, jer sam uređivao dnevnik kako je nastajao, svaki autor je htio to ili ne i, barem, proto-urednik. Složio sam mrežu elemenata, ostavio na njoj poderotine, osmislio ga i oslijepio na njegove mane i materijalne pogreške, ali to je za mene bila i neka vrsta vesele birokracije. Ne smatram ni da sam ušao u ulogu pisca, jer nisam pretendirao na to da moj dnevnik po svaku cijenu bude književnost, svrha dnevnika je ipak prvenstveno dokumentarna. Kako je reakcija i promocija bilo puno, samo u Srbiji nisam imao promociju s područja b,h,s,cg jezika, sukus je da su mnogi rezimirali da Lokotar zna pisati, a to je onda valjda učvrstilo i moj urednički autoritet, iako ne smatram da je nužno da urednici crpe autoritet iz činjenice što znaju pisati kao književnici.

Izgovorio si malopre (posle čitanja sopstvenog rukopisa), “Shvatiš da si ipak neki drugi od onoga što si očekivao i zahvalno se pomiriš s tim.” Šta to tačno znači?

To znači da ne mislim puno o sebi, nego se povremeno evidentiram, kada se baš podaci poslože. Nemam od sebe očekivanja, osim da nešto gadno ne zajebem ili nekoga imalo, nemam ni vremena za autorefleksiju, ionako ne bi bila relevantna, mi smo ono kako nas drugi vide. Mi smo naša djela, istina je na površini, a mene stalno neki vrag vuče dalje, a ne da se osvrćem. Ako netko želi rekapitulirati, u toj riječi je sadržana i kapitulacija, neka izvoli.

...

U Dnevniku ima puno muzike, puno likovne umetnosti, filma, druženja i zajebancije, puno tišine, i čitalac, naprosto, nije siguran ima li uopšte književnost prednost u odnosu na druge oblike života, izražavanja… Ima li?

Uh, ima, ali to je stjecaj okolnosti i diktat preživljavanja, i nije samo književnost, nego prije knjiga generalno, posebno u zadnje doba kada uređujem uglavnom kritičku publicistiku. Ali da, svega drugoga mi je premalo, filma, glazbe, likovnosti. Primjećujem da mi je naporno ići među ljude, na koncerte, premijere… Došlo je doba za slušalice i kućne projekcije. Još uvijek nisam iskusio dosadu, iako zasićenje vlastitim životom i vlastitim rutinama koje ga olakšavaju i istodobno okoštavaju, na mahove prolazim.

Kojim se kriterijumima vodiš u procenjivanju teksta? Da li se ikada dogodilo da loš početak dovede do nečega što je prihvatljivo?

U književnosti je presudno kako, a ne što. Književnost je umjetnost jezika, ta jednostavna činjenica se prečesto zaboravlja. Malo je rukopisa koje snaga događanja može toliko goniti da mogu biti zapisani aljkavim jezikom. Jezični manjak intenziteta, pri tom mislim na odstupanja u oba smjera, i u kićenost i u reduciranost, može uništiti svaku građu. Jezični manjak intenziteta, pri tom mislim na ne-odstupanja u oba smjera, i u kićenost i u reduciranost, može uništiti svaku građu. Ali i nulta razina jezika može imati umjetnički značaj, posebno kada govori o iznimnom i dramatičnom pa stvara disonancu.

U pravilu je na prvih nekoliko kartica, ma nekada u prvom pasusu kada krene opis masline sa sedam konvencionalnih pridjeva, jasno ima li nade za tekst, iako uvijek zamolim autore da pošalju sinopsis. To kako je shvaćen i napisan sinopsis također daje jasne signale o očekivanjima od teksta. Dobro je koristiti filmske fore, pitati autore, koji su došli do tog stupnja uzimanja u obzir, koji im je logline, dakle sažetak priče u maksimalno dvije rečenice. Do taglinea, koji bi trebao u kratkoj rečnici dati radnju ili atmosferu već rijetko stignemo. Općenito mislim da piscima koji se bave fabulom mogu puno pomoći scenaristički priručnici. I ne samo njima.

Uglavnom, ako netko zna generirati intenzivan jezik, ostalo se može naučiti. Obrnuto je puno teže. Pisanje traži posvećenost, ne ide uz stotinu ostalih poslova, traži žrtvu samoće, izolacije, udubljivanja, ako je to žrtva. Instantnost se lako prepozna, nekada s njome i urednički riskira. Ali sve je jasno, ako ne prije, na drugoj knjizi. Sve to ne znači da je itko nepogrešiv, dolaze trendovi i generacije koje nužno ne razumijemo. Prije sam mogao procijeniti kakva će biti recepcija, i danas mi to još ide, ali je teže, nesigurniji sam što je veći raskol između mene i vremena u kojem živim, kako nesporazumi bujaju. To je naravno odličan materijal za pisanje, ali je recepciju teže procijeniti. Time se pisac ni ne treba baviti, to je posao za urednika. Na piscu je da piše o onome što ga žulja, što pokušava razumjeti, čemu se čudi, gdje vidi nesklade.

Samo u avgustu: Uštedite tri hiljade dinara na godišnjoj pretplati na digitalno izdanje „Vremena“! Iskoristite popust ovde i podržite nezavisno novinarstvo.