Zašto je Vučić znao ili je morao znati sve o svim korupcionaškim aferama i skandalima, ugrađivanjima, masnim krađama i drugim “državnim poslovima”, poput onog sa vutrom na “Jovanjici”? Kakva je tu njegova lična uloga? Zbog čega se on i ostali naprednjaci obračunavaju sa ustavno-pravnim poretkom zemlje? I da li će građane hapsiti ćaciji nalik na “ajsove” u Trampovoj Americi
“Za ime pravde ljudi ne bi ni znali kada ne bi postojala nepravda”, rekao je Heraklit. Nekih dvije i po hiljade godina kasnije, građani Srbije se češkaju po glavi. Jeste, čuli su i oni za pravdu, sigurno bi je prepoznali na ulici, no nikako da je sretnu.
A i kako bi mučeni oni kada izvršna vlast vodi krstaški rat protiv sudske? U tom smislu, sasvim je moguće da načelnik UKP Marko Kričak drži pravdu u garaži, lupa joj šamare i prijeti silovanjem, kao prije nekoliko mjeseci studentici Nikolini Sinđelić.
Duboku krizu u zemlji otvorila je upravo nepravda. Prvo što je narod dobio od Vučića nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu 1. novembra 2024. bila je jeftina laž izgovorena pravo u kameru. Eto – samo taj dio stanične zgrade nije rekonstruiran… Drugim riječima, niko neće snositi nikakvu odgovornost za smrt šesnaest osoba. Možda će ceh plati kakav sitni šraf iz procesa gradnje, nikako onaj tko je zaista svojim činjenjem ili nečinjenjem kriv za tragediju – naprednjačka vlast je nedodirljiva, može što ‘oće.
Što je dalje bilo, već je ušlo u istoriju – studenti i narod počeli su na ulicama tražiti pravdu, ne bi li je konačno upoznali i oslobodili. A to u Srbiji nije nimalo lako.
ZNAO ILI MORAO ZNATI
Naprednjaci smatraju da ih ne obavezuju Ustav i zakon. Posebno preziru i mrze sudove i slobodne medije. Ne drže ni do svog Statuta, a još manje do date riječi.
Recimo, Vučić prvo obeća pred predstavnicima Evropske unije da će članove REM Narodna skupština izabrati po zakonu, a onda se hvali da je lično sabotirao taj proces kako bi TV “Informer” i dalje ostao njegova medijska trovačnica. Ili – svako malo najavi borbu protiv kriminala i korupcije, pa potom zalegne svom političkom težinom za osumnjičene i optužene u tim predmetima.
Ništa ovdje nije slučajno ili ishitreno. Za šefa države i vascijelog Ćacilenda, gdje god on bio, postoji samo jedan princip – ono što je njemu korisno mora biti i svima ostalima. Ako nije – žalimo slučaj, više sreće sljedeći put. Otud i sve puste afere i skandali sa javnim radovima, ugrađivanja, potkradanja, statusi vršioca dužnosti, “državni poslovi” poput onog sa vutrom na “Jovanjici”, sistemska korupcija…
Zašto ništa od navedenog nikad nije osvijetljeno u nadležnim institucijama, a kamoli rasvijetljeno? Zato što u sistemu vlasti koju je uspostavio Vučić sve ovo zna ili je morao znati. On je taj koji bukvalno o svemu odlučuje.
To će reći da Nebojša Stefanović, sve i da hoće, ne smije na sudu ispričati kako mu je otac od poštanskog činovnika u penziji postao međunarodni trgovac oružjem. Isto vrijedi i za Batu Gašića – ta nije valjda blesav da pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću objašnjava otkud njemu i njegovoj porodici imovina od 23 miliona evra. I koliko bi medijske imperije i prateći objekti Željka Mitrovića i D. J. Vučićevića potrajali kada bi morali obrazlagati kako su ih stekli… Ali da se ne nabraja dalje, jasno je…
“Zahvaljujući predsjedniku Vučiću”, pravda je postala naprednjački neprijatelj broj jedan. Nije tek tako najradikalnije krilo SNS sebe prozvalo lojalistima.
ULICE BEOGRADA
Mada je većina više od decenije bila poput mišića, sada dio zaposlenih u pravosuđu pokušava raditi svoj posao. To će reći – dati narodu pravdu.
Što su čekali do sada? Neki možda nisu vidjeli alternativu Vučićevom režimu, drugi su patili od anksioznosti zbog radnih uvjeta, treće je – sasvim moguće – bilo stid pred studentima i građanima, a na sve skupa je uticala svijest da će uskoro biti u potpunosti razvlašteni kao grana vlasti. Samim tim biće i savršeno nepotrebni, osim da potpisuju sve što im stave na stol i da lupaju pečate.
Vučićeva reakcija na ljude iz pravosuđa koji počinju raditi svoj posao bila je trenutna. U najkraćem – napali su sam ustavno-pravni poredak Srbije. Tako su tužioci za organizirani kriminal postali mafijaši, a njihovi “klijenti” ugledni građani. Istovremeno je policiji – ali i drugim državnim organima – po cijenu pištolja, značke i službenih kola zabranjeno postupanje po nalozima TOK. Režim više nimalo ne krije da je isključivi cilj “Mrdićevih zakona” sprečavanje procesuiranja visoke korupcije i režimskih “zarađivača” na narodnim resursima.
KUD SVE OVO VODI?
Ako opstanu “Mrdićevi zakoni”, slijedi obesmišljavanje predstojećih i svakih drugih izbora; ako se do kraja ne izvedu slučajevi “Jovanjica” i sela Konjuh, narkodileri mogu računati na premije za proizvodnju i transport droge; ako aktualna vlast potraje još godinu-dvije, građane će hapsiti ćaciji nalik na “ajsove” u Trampovoj Americi…
Ukratko, Vučićev režim punom parom juri u potpuno bezakonje sa nesagledivim posljedicama. Srbija je pred izborom – može ostati mafijaška ili postati država na putu oporavka. Više nema sredine.
Zašto između prevaziđenog režima i promena ne postoji ništa treće? Na šta režim misli kada kaže da brani Srbiju? Zbog čega je nesalomiv Studentski pokret? Ko ima znanje i pravo iskustvo, a ko vođu bez dana radnog staža van politike? I zašto studenti pobeđuju
Posle gotovo dve godine protesta, stotina prepešačenih kilometara, hapšenja, progona i nezabeležene društvene mobilizacije, Srbija izlazi na izbore koji bi mogli da označe kraj jedne političke epohe. Sociološkinja Marija Babović kaže za “Vreme” da nada u promene nije bila toliko velika još od 5. oktobra 2000. godine, ali upozorava i na opasnost da se, ukoliko promene izostanu, zemlja suoči sa još tvrđim autoritarnim režimom
Njihovo jedino oružje sada su mediji koje kontrolišu: kao, mi nemamo program, što nije istina; kao, mi ćemo izdati nacionalni interes, što nije istina. Jedan od argumenata im je i to da se plašimo da izađemo na debatu sa Vučićem. Oni ne razumeju da im je to kazna. To je kazna Aleksandru Vučiću, koji je 14 godina vodio isključivo monolog. Četrnaest godina on nikome nije omogućio nikakvu vrstu dijaloga, a sada bi da bude nagrađen ili pomilovan mogućnošću da s nama razgovara. E pa, neće moći. To što je posejao sada žanje
Ovi izbori nisu izbori o članstvu Srbije u Evropskoj uniji, Kosovu i Metohiji, gej brakovima, poreskoj politici ili bilo kom drugom pojedinačnom političkom pitanju. Iako stranke na marginama političke moći pokušavaju da nametnu ove teme, u središtu predstojećeg političkog izbora nalazi se mnogo jednostavnija dilema: promena ili očuvanje postojećeg poretka. Već duže od godinu dana, istraživanja pokazuju da je to osnovna dilema koja se nalazi na glasačkom listiću
U RS se za izbore u Srbiji prijavilo 19.800 osoba, koji će moći glasati na 28 biračkih mjesta. Ostaje nepoznato koliko će ih 25. oktobra preći Drinu i glasati u Srbiji. U svakom slučaju ne vjerujem da su glasači iz Republike Srpske ti koji će odlučiti pobjednika izbora u Srbiji. Realno, glasači iz Republike Srpske na malo toga mogu uticati, ali izgleda da su simbolički veoma važni i Vučiću i opoziciji
Nema, doslovno, nikakve razlike između onoga ko usred noći tvrdi da je dan, ili onoga ko tvrdi za sebe da je žirafa, od tvrdnji koje čitamo na bilbordima: da Vučić radi na ujedinjenju Srbalja i da Srbiji, iz dana u dan, ide sve bolje.
Predizborna hapšenja zbog tobožnjeg „rušenja države“ svedoče o panici režima. Loša vest za njih je – ne mogu da uhapse ceo narod koji je rešio da se odbrani od naprednjačkih batina i izborne krađe
Obruč koji oko Ćacilenda steže Studentska lista sve je uži. Jer sve je više razmađijanih ljudi koji lažnog proroka vide kao ono što jeste: uličnog opsenara koji zavađa Srbiju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
Kada se sprovodi negativna selekcija, stvari se zahuktaju i zgaze sve pred sobom. Najgore smenjuju još gori, lojaliste superlojalisti pa onda ultralojalisti. Za opskurni GONGO, koji je tema ovog teksta, ovo je pravo vreme, pošto je režim skinuo sve maske i pokazao prirodnu lepotu Fredija Krugera. CZDS je u svom svetu ono što je Kričak u policijskom – esktrem koji postaje norma
U svojoj “uhvati sve” političkoj poziciji, naprednjaci su prešli gotovo sve granice. Njihovo delovanje pokazuje jednostavnu logiku: ako neka oblast donosi zaradu i korist – tu oblast treba preuzeti i njome se baviti na “najbolji mogući način”
Kako je jedan koji se zaleteo da pregazi studentkinju optužen za pokušaj ubistva, a devojka koja je isto to uradila pomilovana jer se “zbunila”? Kako je dva i po meseca tražen napadač na ekipu N1 koji im je kameru razbio pred policijom, a potom optužen za ometanje štampanja i emitovanja, delo za koje su mnogi prvi put čuli? Kako je za zaplenu pet tona marihuane tužilaštvo zatražilo istragu za samo petoro osumnjičenih, a onaj što je ranije hapšen za tonu proglašen skoro za sveca dobročinitelja
U toku je sistematsko gušenje slobode stvaralaštva i kritičkog mišljenja, kao i ugrožavanje egzistencije i osnovnog ljudskog prava na rad umetnika i radnika u kulturi – rezultat je istraživanja “Hronika represije u kulturi”
