Dan odluke – svi na izbore

Kad su oni poput oslobodilačke vojske mogli po snijegu i ledu, kiši i suncu, prešpartati Srbiju uzduž i poprijeko, možete i vi prošetati do glasačkog mjesta.

Kad nisu pokleknuli pred batinama, gaženjem kolima i zatvaranjima, čega se imate plašiti na biralištima?

Kad ih je narod prihvatio za svoje, zar nisu sve te djevojke i svi ti momci toplih i pametnih očiju i vaše kćeri i sinovi, sestre i braća, vaše prijateljice i prijatelji?

Svi na izbore, svi za studente!

Prije dvadeset i šest godina, pred izbore 24. septembra 2000. na kojima je srušen Miloševićev režim, glavni urednik “Vremena” – Dragoljub Žarković Žare – napisao je tekst vrlo sličan ovome koji čitate. U njemu je pozvao građane da iziđu na izbore i glasaju za Vojislava Koštunicu, predsjedničkog kandidata i nosioca liste DOS-a.

Kao i onda, Srbija je danas na raskrsnici. Tada i sada isto je izborno pitanje. Ono glasi – kako će izgledati budućnost Srbije? Prokletstvo malih ideoloških i političkih razlika gole su trice i kučine. Ili ste za promjene ili za prevaziđeni režim. Treće ne postoji. Studenti su to odmah shvatili, a narod ih je od srca podržao.

ZEMLJA ZA SVE NAS

Na jednoj strani je vladajuća kleptokracija. Ruke su im krvave. Ostavljaju krvavi trag na svemu što dotaknu. Sistemska korupcija zaista ubija. I tako već petnaest godina.

Hvale se Ćacilednom, batinašima, osedlavanjem medija i bezakonjem. Eksperti su u epskoj pljački narodnih i prirodnih resursa zemlje. Izuzev univerziteta, kult ličnosti je zamijenio sve institucije. Nijedno strateško pitanje države režim nije riješio, ali je zauzvrat postao glavni faktor destabilizacije Srbije. Mlate pare na Beogradu na vodi, besmislenim stadionima, Ekspu i sličnim kleptokratskim projektima, razorili su prosvjetu, zdravstvo, nauku, kulturu. Budžet Srbije im je privatni bankomat, a nasilje, vulgarnost, bahatost i laž – zaštitni znak. Gdje oni prođu, trava ne raste.

Na drugoj strani su studenti. Borba koju predvode narodna je borba za državu i sve njene stanovnike: za zemlju u kojoj svi imaju jednake šanse; za transparentan rad i odgovornost javnih funkcionera; za brigu o najugroženijima; za policiju u službi građana umjesto mafijaških klanova; za nezavisno pravosuđe. Ali i za demokratsku, parlamentarnu i uređenu zemlju bez straha od političkog i mafijaškog progona, zemlju u kojoj se poštuju ljudska i građanska prava, zakoni i sloboda medija.

U samom srcu ove borbe je pravda. Bitka je teška, ali da je laka, ne bi narod u njoj toliko dugo i nepokolebljivo istrajavao. Poput slobode, pravda se ne poklanja. Za nju se mora boriti i izboriti. Građanima Srbije će upravo to poći za rukom 25. oktobra.

ZAŠTO IM NE VJERUJU

Ne vjerujte Vučiću i onima oko njega kada kažu da brane Srbiju. Ti isključivo brane svoje privilegije, luksuzne automobile, nekretnine. A iznad svega – vlastito kriminalno okruženje, zahvaljujući kojem su stekli gotovo sve što imaju. Osim u degutantnoj izbornoj demagogiji, nemaju oni nikakve veze sa narodom. Naprotiv, duboko ga mrze i preziru. Otud im tolika osionost i bahatost.

Istinu nisu u stanju reći čak i da im od nje zavisi život. Kad govore o kilometrima izgrađenih puteva i pruga, misle na stotine milione evra koje su stekli ugradnjom u svaki kubni centimetar asfalta, betona čelika i pijeska; kada govore o zdravstvu, na pameti imaju samo masne provizije od nabavki medicinskih aparata i sličnih lukarativnih biznisa; kada govore o prosvjeti, imaju jednu jedinu viziju – stvaranje fah idiota i poslušnika za najslabije plaćene i najgore poslove.

Ne vjerujte im i kada vam kažu da studenti nemaju lidera i iskustva.

Vučić je bio ministar, prvi potpredsjednik vlade, premijer i predsjednik Srbije. Na čemu je sve radio? Ni na čemu osim na vlastitom kultu ličnosti. Šta je posljedica tog i takvog političkog iskustva? Ništa drugo do razvaljene države. Koliko – govori i činjenica da i dalje krije imena ljudi koje je pomilovao posljednjeg dana boravka na Andrićevom vencu i da se, uprkos njegovoj ostavci, ne zna datum predsjedničkih izbora. I još nešto. Vučićev kult ličnosti glavni je predmet sprdnje u zemlji. Uskoro će od njega ostati isključivo froncle.

A kad je o iskustvu i stručnosti riječ, valjda je onoliko doktora nauka i ostvarenih ljudi u svojim strukama na Studentskoj listi sposobnije od naprednjačkog lidera bez dana radnog staža van politike, plagijatora, kupaca diploma na veliko, pečenjara, trgovaca uticajem, korupcionaša i, uopće, režimskih vedeta koje su na slobodi zahvaljujući jedino zatravljenom pravosuđu.

Ne vjerujte ni moralno-političkim narcisima kivnim što ne igraju vodeću ulogu u studentskom pokretu. Eto – kažu – Vučić je i dalje suviše jak, na njegovoj strani su velike sile, niko ga ne može spriječiti da pokrade izbore… Većina ovih eskapista pokušava da umrtvi narodnu pobunu, izbjegne promjene i, ako može, na tome zaradi crkavicu. Dolaze iz niša iz kojih, cijepajući uzduž dlaku na četvero, sami za sebe glume javnost. Nekima od njih prilično zaudara u naprednjačkom režimu, ali je im barem toplo. Ipak, hoće li Vučić pokrasti izbore? Nema sumnje da će posegnuti za svim čim raspolaže i što poštenom čovjeku ne može pasti na pamet. Ali nikad prije nije se sreo s masovnom i čvrstom kontrolom izbora, te odlučnošću u obrani narodne volje, kao ni sa ogromnom izlaznošću. Ako su ljudi u dijaspori spremni da putuju hiljadama kilometara i glasaju u vampirske sate, lako je zamisliti kako će izgledati izborni dan u Srbiji.

Vjerujte sebi. Možda ne onakvim kakvi jeste, već kakvim biste željeli biti. Mnogo tih vrlina nalazi se u nadi koju su studenti probudili ličnim primjerom. A to je da Srbija može i mora biti znatno drugačija i bolja.

Lako se složiti da Studentski pokret nije nepogrešiv i da nije uvijek u pravu. No, iz dana u dan, uprkos povremenim razmimoilaženjima unutar sebe, pokazuju da su spremni ispravljati greške, učiti na iskustvu i ostati složni. Postoji li politička organizacija u novijoj istoriji makar i nalik na studentski pokret? Nije je bilo u Srbiji, a ni bilo gdje drugdje.

NIKO NE SMIJE DA MU KAŽE

Ima izreka da vojska koja pobjeđuje – gubi, a gerila koja ne gubi – pobjeđuje. U ovoj situaciji zna se dobro tko je vojska, a tko gerila.

Naprednjačka mašinerija raspolaže neograničenim novčanim i materijalnim sredstvima, beskrajnim medijskim prostorom, partijskom paravojskom, povjerenicima i drugim utjerivačima straha, strukturama iz podzemlja, policijom, Bijom, drugim otetim institucijama.

Međutim, u posljednje dvije godine Vučić je bez ijedne pobjede. Sve je probao, nigdje sreće nije imao. Počeo je sa ignoriranjem studenata, nastavio beskrajnim monolozima na televizijama, odao se policijskoj i batinaškoj represiji, vodio do zla boga dosadnu i promašenu kampanju pod šatrama i na drugim mjestima, radi zastrašivanja slao flaster-aktiviste na studentska okupljanja… Ništa mu nije radilo.

Knjiga “Kako sam pobedio obojenu revoluciju” ostala mu je nenapisana. Kraj pobune nikako da odsvira, iako je tvrdio kako je puhnuo u pištaljku. Doživio je da osnovci i srednjoškolci iz 2020, kada je lansirao izborni slogan “Za našu decu”, unisono na ulicama traže njegov odlazak. Sadašnji moto – “Ujedinjena Srbija” – pljuvanje je u lice naroda: pošto niko poput Vučića nije toliko podijelio zemlju proglašavajući njenu budućnost za “ustaše”, “teroriste” i strane plaćenike.

Ipak, u finišu kampanje, barem je u nečem uspio. To je svakodnevno štancanje i skladištenje skandala i sablazni.

Kada je riječ o studentima, oni su stalno jačali. Ni jednu jedinu bitku nisu izgubili. Iza njih stoje bar četiri najveća protestna skupa u četiri najveća grada u Srbiji, ikad. Mobilizirali su zborove građana, istrajno razgovarali sa narodom, išli od vrata do vrata, organizirali nikad veću kontrolu izbora…

Pa još – bez lidera koje je moguće potkupiti, ucijeniti ili zastrašiti, imaju najrespektabilniju listu na izborima, sa izuzetno povoljnim odjekom u javnosti. Dobro organizirani, izbjegli su sve greške opozicije iz prethodnih izbornih ciklusa i, uprkos teškim trenucima, opstali bez većih lomova i javnih svađa. U suštini – svi za jednog, jedan za kolektiv i borbu.

Ništa im nije teško palo. Ni čekanje uhapšenih kolega ispred policijskih stanica i zatvora, niti gubitak studentske godine. Raspisivanje izbora dočekali su spremni kao zapeta puška, ostavivši naprednjake i sve ostale bez inicijative i suvislih ideja. Kampanja im je impresivna i iz dana u dan intenzivnija. Izaziva ponovo iste one emocije iz prvih mjeseci 2025, sa vrhuncem 15. marta iste godine. Odnosno – čvrsto uvjerenje da su studenti u stanju promijeniti Srbiju. I sve to na gerilski način, isključivo od donacija građana, uključujući i one koji im daju po nekoliko stotina dinara, bukvalno ih odvajajući od usta.

Nesalomiva je gerila sa uporištem i podrškom u narodu. Slogan “Studenti pobeđuju” zato je mnogo više konstatacija nego izborna krilatica. A što se tiče Vučića, on je već izgubio, samo što mu to još niko nije rekao. Čak i da nekim čudom – uz nasilje i krađu – formira vrlo anoreksičnu vladu, on više nije u stanju da vlada Srbijom. I još nešto.

Dan odluke je došao. Što ranije iziđete, to više osujećujete režimske makinacije, dezinformacije i mogućnost izborne krađe. Ne odustajte ako ste nekoliko minuta prije 20 sati na kraju dugačkog reda ispred biračkog mjesta – ono mora ostati otvoreno dok ne glasa i posljednji birač.