Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka
Vlada Zorana Đinđića formirana je prije četvrt vijeka. Mada je danas mnogo toga drugačije nego onda, sva je prilika će se prvi postvučićevski kabinet suočiti sa sličnim problemima kao i onaj prvi postmiloševićevski.
VELIKA OČEKIVANJA
Ma koliko da je Đinđić bio svjesan poraznog stanja u zemlji – a jeste i te kako – tek je po dolasku na vlast mogao sagledati dubinu ponora u kojem je bila Srbija, iscrpljena i ruinirana u izgubljenim ratovima devedesetih i dugogodišnjim sankcijama. Ipak, građani su od Đinđića zahtijevali gotovo trenutno poboljšanje životnog standarda i privredni oporavak. Poslije euforije nakon pada Miloševićevog režima, strpljenje je jedva postojalo. Iako su premijer i njegovi ministri mnogo toga postigli na ekonomskom planu, za širu javnost nikad nije bilo dovoljno.
Svakako ne u obimu kao početkom 2001, donekle sličnu situaciju može imati i vlada koja dođe poslije Vučićevog režima. Odnosno – može se suočiti sa padom standarda na niži nivo nego što je bio prije promjene vlasti. Beograd na vodi, besplatan prijevoz u Beogradu, Expo i različiti kapitalni projekti sa kapitalnim ugrađivanjem doći će na naplatu. Kao što Đinđić nije imao čarobni štapić za rješavanje problema naslijeđenih iz Miloševićevog vakta, tako će i neki budući premijer kuburiti zbog posljedica Vučićevih javnih i tajnih dilova.
PLANOVI I REALNOST
Na prvi pogled, Đinđić je raspolagao izuzetno udobnom većinom u Narodnoj skupštini. Kako i ne bi – Demokratska opozicija Srbije (DOS) osvojila je 176 poslaničkih mjesta na izborima 23. decembra 2000. Međutim, Vlada je bila koaliciona, sastavljena od čak osamnaest partija. Izuzev Demokratske stranke Srbije Vojislava Koštunice koja je izišla iz DOS-a, ostale članice su ostale uz premijera. Razlog nije bila stvarna podrška, već opravdan strah tih malih partija od izumiranja izvan vlasti. Ali ako nisu imale snage da kreiraju političke procese, mogle su i te kako da ih opstruiraju. Đinđić ih je zato morao s vremena na vrijeme “namirivati” kako bi održao autoritet Vlade.
Po svoj prilici, kabinet koji dođe poslije naprednjačkog neće imati dvotrećinsku većinu u Skupštini. Moguće je i da će biti formirana tek ako Studentska lista kao dominantni partner uđe u koalicija sa opozicijom. Iako ne na način kao i Đinđićeva, takva vlada neće se odlikovati dužom homogenošću. A također i zbog fakta da je Studentska lista – uostalom kao i sami studenti – politički heterogena.
Hoće li prva postnaprednjačka vlada izdržati četiri godine, kako se tu i tamo najavljuje? Možda, pošto su politički planovi nalik ratnim – raspadaju se u susretu sa realnošću. Taj kabinet će imati snage da započne procese oslobađanja otetih institucija, demonstrira transparentnost u radu, omogući medijske slobode, organizira fer i poštene izbore i uradi još ponešto od najurgentnijih poslova. Nije ovo malo, naprotiv. Prosto, nakon medenog mjeseca sa biračima, slijedi unutar Studenske liste – uvjetno rečeno – podjela na ljevicu, desnicu i centar. A tada će postati gotovo nemoguće očuvati jedinstvo za funkcionalni rad vlade.
Pred sličnim izazovom bio je i Đinđić. Postojala su dva razloga iz kojih nije razjurio vlastiti kabinet već poslije godinu dana. Prvi – novi izbori zaustavili bi reforme čiji je bio nosilac. I drugi – sve da njegova Demokratska stranka postane najjača partija u Skupštini, opet će morati ući koaliciju. I to ne sa političkim subjektima sličnih zalaganja nego s onima s kojim ga veže minimum političkih interesa.
Kad je o ovome riječ, postnaprednjačka vlada biće u neusporedivo boljoj poziciji. Javnost je ne doživljava kao stranku čiji je osnovni razlog postojanja osvajanje vlasti, već kao most ka političkoj i društvenoj normalnosti. Ukoliko peglanje unutrašnjih razlika postane balast za funkcioniranje te vlade i skupštinske većine, raspisivanje fer i poštenih izbora neće se smatrati porazom, već ostvarenjem jednog od najvažnijih proklamiranih ciljeva.
Iako je u Đinđićevoj Vladi najbolji bio njen stručni dio, stručnjaci ne rješavaju sve. Oni mogu biti uspješni samo onoliko koliko imaju političku podršku. U tom kontekstu, Đinđić nije džabe stajao kao gromobran ispred svojih eksperata. U slučaju Studentske liste, ona samo kolektivno i uz veliku unutrašnju homogenost, može igrati sličnu ulogu. A to – već je navedeno – ne može dugo potrajati.
MAFIJA I DRŽAVA
Kada je Đinđić postao premijer, građani su očekivali otvaranje fronta protiv kriminala i korupcije. Što je mogao uraditi na samom početku? Odgovor je – vrlo malo. Uoči Petog oktobra, kako bi se izbjeglo krvoproliće prilikom rušenja Miloševića, lideri opozicije su sa vrhovima vojske, policije i službi sklopili dogovore o “neutralnosti”. Duboka kriminalizacija i korumpiranost tih “faktora” tokom devedesetih uveliko je paralizirala Đinđićevu Vladu. Ili – da narod razumije – premijer nije imao s kim niti s čim stati na crtu organiziranom kriminalu, čiji su pipci obmotavali čitavu državu. A kad je uspio formirati osnovne instrumente za obračun sa mafijom, ubijen je u atentatu koji su izvršili pripadnici narko-klana i specijalne jedinice Službe.
Sličan posao čeka i vladu nakon naprednjaka. Unapređivanja Vučićevih superlojalista u policiji i službama i njihovi združeni napori da razvale pravosuđe govore da će budući premijer i ministri imati pune ruke posla. Neće im biti lako, pogotovo kad se uzmu u obzir očekivanja naroda. Ipak, sada postoje pravosudni instrumenti – istina, poprilično zapušteni – kakve Đinđić nije imao. Njihovo aktiviranje nije samo pitanje kredibiliteta buduće vlade nego i opstanka ustavnopravnog poretka. Nestrpljenje, žurba i brzopletost tu neće pomoći. Čak i po cijenu da se pojedinci provuku kroz mišje rupe zakona, stvaranje efikasnog i nezavisnog pravosudnog sistema jedini je način kojim je moguće zajaziti sistemsku korupciju i prateći organizirani kriminal.
I još nešto. Borba protiv naprednjačke kleptokratije i gospodara tuđe muke ne smije postati lov na vještice. Đinđić je to uspio izbjeći u puno težoj od ove situacije danas. Upisivanje toga u grijeh ne razlikuje se od Vučića i naprednjaka, koji revanšizmom i strahom čuvaju svoju vlast.
GDE JE STAO, VI PRODUŽITE
Na kraju, zašto je važno formiranje Đinđićeve Vlade poslije dvadeset i pet godina? Ako ni zbog čega drugog, onda makar da se sagledaju njeni problemi, greške i uspjesi. Mnogo toga s čim se Đinđić nosio otvoreno je i danas, samo pod drugačijim okolnostima.
No, najvažnija je njegova zaostavština. Ona glasi: promjena je moguća, pravda, demokracija i istina mogu pobijediti, a Srbija postati normalna i moderna evropska država.
Antirežimski blok veoma dobro stoji u Sevojnu, Boru, Kuli, Bajinoj Bašti i Aranđelovcu. Nešto je slabiji u Smederevskoj Palanci, Kladovu, Majdanpeku, Knjaževcu i Lučanima. Manje zbog toga što se nije baš najbolje organizovao, više usled visoke startne pozicije režima u pojedinim delovima zemlje – analitičari kažu da je SNS najmanje oslabio na jugu i istoku Srbije
Kada vlast ignoriše posledice svojih odluka, ne samo da zanemaruje sadašnje žrtve, nego i stvara kulturu u kojoj svaka buduća katastrofa postaje legitimna
Slučaj u kome se patrijarh Porfirije (na slici) suočava sa mogućnošću da protiv njega bude pokrenut postupak zbog mobinga – koji je u krajnjoj suprotnosti sa hrišćanskim vrednostima – ostavio je gorak utisak u delu javnosti u Srbiji, najpre među onima koji, ruku na srce, naivno veruju da se takve stvari u Crkvi ne događaju. Međutim, poznavaoci crkvenih prilika odavno znaju da su slučajevi mobinga nad sveštenicima koji izađu u javnost nažalost samo vrh ogromnog ledenog brega o kojem se malo govori
U kojoj meri su istinite informacije da se Vojska Srbije ozbiljno “bilduje” oružjem? Čemu služi jačanje oružanih kapaciteta i, samim tim, kakve se poruke šalju za unutrašnju upotrebu, a kakve su poruke namenjene okruženju? Da li vojna saradnja Zagreba, Tirane i Prištine zaista plaši režim i Vučića ili je sve to predstava koja hrani sujetu jednog čoveka? Zašto se u ovom tenutku preko prorežimskih medija tendenciozno plasira vojna “moć”, kakva je korelacija ovog propagandnog paketa sa izborima, a kakva je u širem kontekstu geopolitičkih prilika? Na ova pitanja odgovaraju Vojkan Kostić, Petar Bošković i Boško Jakšić
Uklapajući se u trend i preuzimajući kormilo pomahnitalog desničarenja, Plenkovićeva je vlada, uz podršku raznih braniteljskih udruga, dijela čelnih ljudi Katoličke crkve u Hrvata, te sveprisutnu korupciju, kriminal, bezakonje i svu silu drugih deformacija, potaknula i eskalaciju nasilja, pri tomu redovito licemjerno optužujući žrtve
Istorijski skup od Petnaestog marta nije bio „propuštena prilika“ nego važna stanica u borbi protiv režima. Narod je tada video koga je više, ali sada se vodi drugačija igra
Zbog čega Darko Glišić vreba starije osobe? Kako režim po ko zna koji put hoće da ih prevesla? Šta im Aleksandar Vučić daje desnom, a uzima levom rukom? I šta nam govori dramatično poskupljenje domova za stare
Pored sitnih kriminalaca i vucibatina za jednokratnu upotrebu postoji jedna kasta koja je na samom dnu naprednjačkog lanca ishrane. Nazovimo ih jadnici, mada njihov opis više odgovara stenicama
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete
