“Zamolio bih građane nešto: nemojte nam dati blanko poverenje samo zato što smo bili na strani koja je pobedila. Nastavite da pitate, pratite, kritikujete i zahtevate rezultate. Građani su pokazali da umeju da kontrolišu izbore. Sada treba da pokažemo da umemo zajedno da izgradimo državu u kojoj građani kontrolišu i vlast koju su izabrali. Ako nam, kao svojim kandidatima, želite dobro, vaš nadzor i kritika će nam pomoći da ne skrenemo sa puta na koji smo svi zajedno krenuli”
Sa Aleksandarom Baucalom, psihologom, profesorom na Filozofskom fakultetu u Beogradu, razgovarali smo mnogo puta o obrazovanja, o dijagnozi društva i vlasti. Od 25. oktobra naš sagovornik je i izabrani narodni poslanik Studentske liste.
Već na početku kaže da je, poput mnogih, srećan što može da se diše i oseti sloboda i što smo, kao društvo, pokazali da smo u stanju „da se oslobodimo jedne strašne vlasti kada se udružimo svi mi različiti.“ Ali odmah potom ističe da radost mora vrlo brzo da se pretvori u odgovornost. I o tome je, mahom, ovaj intervju – o odgovornosti.
„VREME“: Kakav je osećaj tog prvog udaha punim plućima? Koliko je rasplet koji se dogodio za vas bio (ne)zamisliv?
ALEKSANDAR BAUCAL: Kada vidite toliko ljudi koji su uprkos pritiscima, pretnjama, ucenama i zastrašivanju izašli na izbore i glasali za promenu, teško je da vas ta slika ne pogodi i ne učini ponosnim. A kada pomislite na sve one koji su uložili mesece svog života da bi do ove pobede došlo, onda osećanje radosti odmah prati i velika zahvalnost. Uvek sam znao da smo mi kao ljudi mnogo bolji od vlasti koju smo oterali u prošlost i da zaslužujemo bolje društvo i bolju državu.
Pobeda za mene nije bila nezamisliva. Naprotiv, tokom susreta sa građanima u različitim delovima Srbije sve više sam verovao da je većina ljudi odlučila da više ne pristaje na državu koja pripada jednom čoveku i njegovim lojalistima. Ali jedno je osećati to na ulici, a sasvim drugo videti da se ta volja pretočila u izborni rezultat. Posebno posle toliko iskustava sa zloupotrebama, izbornim pritiscima i neravnopravnim uslovima.
Znao sam da su građani odlučili da uprkos svemu izađu i glasaju za Studentsku listu, ali sam imao brigu o potencijalnim postupcima Aleksandra Vučića. On je već mnogo puta pokazao da može da upadne u nerazumno stanje, a gubljenje izbora je imalo potencijal da ga u takvo stanje dodatno gurne. Brinuo sam da će probati da uz pomoć kriminalaca i mafije nametne svoju volju građanima. Na sreću, volja i istrajnost građana uspele su da privede razumnoj odluci jednu nerazumnu osobu koja je držala veliku silu u svojim rukama.
Naravno da bih voleo da ovaj osećaj potraje. Ali radost mora vrlo brzo da se pretvori u odgovornost. Ovaj rezultat nije blanko poverenje bilo kome od nas sa Studentske liste. Moje razumevanje je da su nam građani dali poverenje da u njihovo ime promenimo atmosferu u društvu i način na koji država funkcioniše. I sa pravom očekuju da u razumno brzom roku počnu to da osećaju u svom svakodnevnom životu.
Koliki se nevidljivi rad svih uključenih krije iza ovog izbornog uspeha SL?
Ogroman, rekao bih presudan i za rezultate i za mirnu tranziciju vlasti. Kada se govori o pobedi, razumljivo je da su u prvom planu studenti, kandidati i veliki skupovi. Ali ta slika je nepotpuna. Pobeda je u znatnoj meri rezultat i rada velikog broja ljudi koji su trenutno nepoznati široj javnosti. Pored studenata i građana koji su razgovarali sa ljudima od sela do sela, od kuće do kuće, bili su tu ljudi koji su organizovali logistiku, prikupljali informacije, izrađivali program, pripremali materijale, pružali pravnu i stručnu podršku i, često nakon svog redovnog posla, radili do kasno u noć. Ti ljudi nisu radili radi političkih funkcija. Radili su zato što im je bilo važno u kakvoj će državi živeti njihova deca.
Posebno bih izdvojio nešto što je do pred sam kraj ostalo gotovo nevidljivo: kontrolu izbornog procesa. Još u martu, pre raspisivanja izbora, ljudi okupljeni oko tog zadatka osmislili su celovit sistem zaštite izborne volje. Trebalo je prepoznati načine na koje su izbori ranije zloupotrebljavani, osmisliti odgovore na te zloupotrebe, regrutovati građane, organizovati obuke, osposobiti trenere, obezbediti pravnu i operativnu podršku, a zatim sve to sprovesti u ogromnom broju mesta širom Srbije. Nije dovoljno da neko samo sedi na biračkom mestu, potrebno je da zna svoja prava i obaveze, prepozna nepravilnost, reaguje u skladu sa zakonom, sačuva dokumentaciju i ima kome da se obrati kada nastane problem.
To je zahtevalo angažovanje desetina hiljada građana. Neki su radili na biračkim mestima i oko njih, drugi u izbornim komisijama, treći su bili u timovima za pravnu pomoć, prikupljanje zapisnika, komunikaciju i logistiku. Mnogi su bili izloženi pritiscima i neprijatnostima, ali nisu odustali. Vodila se borba da se svaki glas sačuva, da svaka uočena nepravilnost bude dokumentovana i da rezultat odgovara stvarnoj volji birača. Iz priča sa nekima od njih saznao sam da se videla bespomoćnost svih onih koje je Aleksandar Vučić angažovao u krađi izbora i nemoć da sprovedu ono što su planirali. Bez tih ljudi i njihovog angažovanja ko zna kakvi bi bili rezultati. Da je uspela ta velika krađa i da je razlika bila manja, ko zna da li bismo uspeli da zauzdamo besnog i nerazumnog Aleksandra Vučića. Zato su svi ti građani imali važnu ulogu u kreiranju zajedničke pobede.
Ovo je važno i zbog načina na koji razumemo ono što se dogodilo. U Srbiji je odavno postojalo veliko nezadovoljstvo. Studenti su uspeli da to nezadovoljstvo povežu nadom i osećanjem da zajedničko delovanje ima smisla. A zatim je izgrađena organizacija koja je omogućila da se ta zajednička volja izrazi i zaštiti na izborima. To su, rekao bih, tri neophodna dela iste pobede.
Zbog svega toga ne mislim da je ovo samo pobeda jedne izborne liste. Ovo je pobeda građana koji su se, uprkos svemu, odlučili da veruju da Srbija može da bude bolja i koji su bili spremni da za to preuzmu svoj deo odgovornosti. Mi kandidati smo samo izraz te volje, a ne njeni vlasnici, i zato smo odgovorni pred građanima da promenimo sistem i zajedno stvorimo ono što svi nazivaju „normalnom državom“.
Više od dva miliona građana užasno je nestrpljivo, nepravda je predugo trajala, žele promene da vide odmah.
Pre svega, potpuno razumem njihov bes i nestrpljenje, imajući u vidu kako su i koliko dugo tabloidi trovali naše društvo i živote. Građani godinama gledaju kako se krše zakoni i institucije štite moćne, dok oni sami moraju da traže „vezu“ da bi ostvarili pravo koje im pripada. Posle svega što su studenti i građani izdržali, teško se može očekivati da sada jednostavno budu strpljivi i da ćute.
Ali ne mogu svi nagomilani problemi da se reše za nekoliko dana. Sudski postupci moraju da budu zakoniti i da se sprovedu uz zaštitu ljudskih prava, da nam se ne bi desilo da budu oboreni na Evropskom sudu za ljudska prava. Plan za reforme već postoji, ali treba pripremiti uslove za njihovo postepeno sprovođenje, kako bi promene u svim sektorima bile dobre i održive.
foto: marija janković…
Ima li ičega što može da se promeni danas?
Ima, drugačiji odnos države prema građanima. Da službenik prestane da se ponaša kao da građaninu čini privatnu uslugu. Da direktor škole zna da je odgovoran učenicima i nastavnicima, a ne stranačkom povereniku. Da građanin može da dobije informaciju, obrazloženje odluke i odgovor na pritužbu. Da se javni ugovori objavljuju, a funkcije popunjavaju na osnovu stručnosti i poštenih procedura.
Da iskoristim sportsku metaforu: pobedili smo u prvom poluvremenu, u njemu je trebalo izboriti pravo da se promeni vlast i zaštititi ta odluka građana. Sada kreće drugo, mnogo važnije za naš svakodnevni život. U njemu pobeda neće biti broj glasova, već činjenica da država i njene institucije počinju da rade za građane, da ih poštuju, da su im dostupne, da pružaju kvalitetnije usluge i da postupaju u okviru svojih zakonskih nadležnosti.
I zamolio bih građane nešto: nemojte nam dati blanko poverenje samo zato što smo bili na strani koja je pobedila. Nastavite da pitate, pratite, kritikujete i zahtevate rezultate. Građani su pokazali da umeju da kontrolišu izbore. Sada treba da pokažemo da umemo zajedno da izgradimo državu u kojoj građani kontrolišu i vlast koju su izabrali. Ako nam, kao svojim kandidatima, želite dobro, vaš nadzor i kritika će nam pomoći da ne skrenemo sa puta na koji smo svi zajedno krenuli.
Dok razgovaramo, grupa ljudi se nalazi u „Informeru“. Kako sprečiti izlive besa koji se događaju?
Posle toliko godina poniženja, straha i osećanja bespomoćnosti, bilo bi čudno da veliki broj ljudi ne oseća bes. Bes često nastaje kada čovek doživi nepravdu, a nema način da je ispravi. Zato ne treba da osuđujemo ljude što su ljuti, niti da se pravimo da je sve što su preživeli nestalo kada su objavljeni izborni rezultati.
Posebno moramo imati razumevanja za porodice žrtava, za ljude koji su bili izloženi nasilju i one koji su godinama trpeli ozbiljne posledice zato što nisu hteli da ćute i koji su platili veću cenu nepravde od drugih.
Ipak, razumevanje besa ne sme da postane opravdanje za nasilje. Ako dopustimo da nezadovoljstvo preraste u pretnje, upade, fizičke obračune ili javno ponižavanje ljudi, počećemo da rušimo upravo ono što želimo da izgradimo. To važi i za medije koji su godinama radili na štetu građana umesto u njihovom interesu, kao i sve druge institucije instrumentalizovane na sličan način. Važno je da svi oni snose posledice svojih postupaka, ali na osnovu postojećih pravnih mehanizama, kako se to radi u uređenim i pravnim državama. Koliko god da nam je brzina psihološki važna, još važniji je naš zajednički strateški cilj da Srbija postane uređena i pravna država.
U tom smislu, bitno je da građani što pre vide da postoje institucionalni putevi do pravde, da ti putevi stvarno funkcionišu, da prijava više ne završava u fioci, da policija štiti svakoga jednako i da tužilac postupa na osnovu dokaza. Dostojanstvo nije samo poziv ljudima da budu suzdržani, to je i obaveza države da se prema njima ponaša dostojanstveno.
Šta će nam kao društvu biti psihološki najteže?
Mislim da će psihološki najteži deo biti prelazak iz dugotrajnog režima otpora u režim građenja društva i države. U otporu smo bili povezani zajedničkom potrebom da se oslobodimo vlasti koja nas je sve gušila. U demokratskom društvu ćemo se o mnogim pitanjima razlikovati, ponekad i veoma oštro. Treba da održavamo solidarnost koju smo stvorili u zajedničkoj nevolji i da svoja neslaganja iskoristimo da bismo došli do boljih odluka, a da ne dopustimo da nas podele. Razlike u razmišljanjima su sastavni deo normalnog društva za koje se zalažemo i treba da pokažemo kako umemo da poštujemo te razlike i ljude sa drugačijim mišljenjem, kao i da kroz dijalog pronalazimo kroz zajednička rešenja koja su dobra za sve građane.
Nemali broj ljudi je bio prinuđen da prelazi granice svog profesionalnog delovanja, profesori su morali da uđu u politiku, novinari su radili posao tužilaštva itd… Kako da se vratimo u horizont normalnog?
Za mene bi najlepši znak da smo zaista uspeli bio da nastavnik ponovo može da se bavi pre svega svojim učenicima, lekar pacijentima, tužilac istragama, novinar novinarstvom, a profesor studentima i istraživanjima. Mnogi ljudi nisu izašli iz okvira svoje profesije zato što su želeli političku karijeru, nego zato što su shvatili da svoje profesionalne obaveze ne mogu valjano da obavljaju dok institucije ne funkcionišu. Bili su prinuđeni da brane osnovne uslove svog rada.
Kada novinari godinama otkrivaju činjenice o zloupotrebama a tužilaštvo ćuti, problem nije u tome što su novinari otišli predaleko, već što tužilaštvo nije radilo svoj posao. Kada roditelji i nastavnici moraju na ulici da brane bezbednost škole i pravo deteta na kvalitetno obrazovanje, problem nije u tome što oni to zahtevaju, već što su institucije prestale da štite javni interes. Zato povratak u normalnost ne znači da ti ljudi treba da se povuku i prepuste novu vlast samu sebi, nego da svaka institucija mora ponovo da preuzme svoju odgovornost, a da građani zadrže pravo da je nadziru.
Voleo bih da u Srbiji za nekoliko godina ne moramo da govorimo o hrabrom tužiocu kao o nekom izuzetku, nego o tužiocu koji radi normalno svoj posao, da ne govorimo o profesoru koji se suprotstavio pritisku ministra, nego o univerzitetu u čiju se autonomiju ministar ne usuđuje da zadire… I da imamo fer i slobodne izbore, koje će organizovati država umesto da ceo narod mora da se digne na noge.
Tu je veoma važna još jedna promena – da građani ne moraju da dokazuju političku lojalnost kako bi bili dobri profesionalci. Želim državu u kojoj neko može da bude odličan direktor, lekar ili službenik a da nikoga ne zanima za koga je glasao. Tada će mnogi od nas – koji smo privremeno ušli u politički život – moći da se vrate svojim osnovnim profesijama znajući da su pomogli da one ponovo imaju smisla.
Pitala sam vas koja bi bila poruka građanima koji su glasali za smenu vlasti, a koja bi bila poruka onima koji su zloupotrebljavali svoje funkcije?
Da prihvate volju građana. Svi ti ljudi za koje me pitate svesno su odlučili da se stave u funkciju lične vlasti i da izdaju građane. Na taj način su i oni bili učesnici izbora i poraz vlasti je poruka njima da nemaju podršku građana za ono kako su radili do sad. Ako imaju bazično ljudsko dostojanstvo, izviniće se građanima za sve teškoće i probleme koje su im stvarali godina i podneće ostavke. Na taj način će doprineti mirnoj tranziciji društva i smirivanju tenzija.
Kada je reč o konkretnim promenama u društvu, koji su koraci odnosno oblast od koje treba početi?
Ne bih to postavio kao takmičenje u kojem samo jedna oblast može da bude prva, jer su problemi međusobno povezani. Ako nema nezavisnog tužilaštva, javne nabavke ostaju prostor za korupciju. Ako nema slobodnih medija, građani teško mogu da kontrolišu vlast. Zato nam je potreban istovremen početak promena u nekoliko ključnih oblasti.
Prvi skup mera jeste vraćanje zakonitosti i odgovornosti. Studentski plan predviđa oslobađanje sudova i tužilaštva političkog uticaja, jačanje kapaciteta za istrage korupcije, uključujući predlog specijalne tužilačke policije, i proveru odgovornosti za zloupotrebe. Ali važna je metoda. Nova vlast ne treba da bira „svoje“ tužioce kojima će govoriti koga da gone, već da obezbedi zakonske, kadrovske i materijalne uslove da tužioci i sudije rade nezavisno.
Drugo je otvaranje države prema građanima. Ugovori, javne nabavke, troškovi velikih projekata i nalazi revizija moraju postati dostupni javnosti. Potrebno je ojačati nezavisni nadzor, zaštitu uzbunjivača i postupanje po prijavama građana. Kod državnih projekata treba utvrditi šta je zaista ugovoreno, koliko je plaćeno, šta je urađeno i da li je neko zloupotrebio novac. To nije samo pitanje kažnjavanja odgovornih. Kada se novac više ne rasipa na preplaćene ugovore i privilegovane firme, on može da se usmeri u škole, domove zdravlja, infrastrukturu i bolje javne usluge.
Treće su mediji i javne ustanove. Regulator za elektronske medije mora da radi nezavisno i po zakonu, a javni servis mora da služi građanima, ne vladi. U javnom sektoru treba zaustaviti stranačko kadrovanje, otvoriti stručne konkurse i uspostaviti stvarnu odgovornost rukovodilaca.
Ne govorim o smeni svih ljudi koji su zaposleni za vreme prethodne vlasti, već o prekidu prakse da se posao i napredovanje dobijaju zbog partijske poslušnosti. Naravno, to ne važi za fiktivno zaposlene koji su primali platu od države a svoje radno vreme provodili u stranci na vlasti. Oni svi treba da budu hitno otpušteni, i za to postoje i zakonski preduslovi i mehanizmi.
Istovremeno mora da počne rad na promenama koje ljudi neposredno osećaju. Studentski plan govori o pristupačnijim lekovima i zdravstvenoj zaštiti u manjim sredinama, zaštiti konkurencije i suzbijanju monopola koji povećavaju cene, sigurnijim ugovorima o radu, podršci domaćim preduzetnicima i poljoprivrednicima, stanovanju mladih i kvalitetnijem obrazovanju. Sve to ne može da se ostvari istom brzinom, ali može odmah da se odredi redosled, javno objave odgovorni ljudi, rokovi i način praćenja rezultata.
Koja je granica između lustracije, revanšizma i krivičnog gonjenja odgovornih?
Granica je u zakonu, dokazima, individualnoj odgovornosti i pravičnom postupku. To zvuči jednostavno, ali posle godina u kojima su institucije zloupotrebljavane, baš to je najvažnije. Ako neko nekoga želi da kazni samo zato što pripada poraženoj političkoj grupi, to je revanšizam. Ako postoji osnovana sumnja da je neko počinio krivično delo, nezavisno i odgovorno tužilaštvo treba da pokrene odgovarajući postupak, a sud da odlučuje na osnovu dokaza i uz očuvanje prava osumnjičenog. To je vladavina prava. Jedno sa drugim ne sme da se meša.
Lustracija je drugačiji instrument. Ona se odnosi na zakonom uređeno, vremenski ograničeno i individualizovano pitanje da li osoba koja je ozbiljno zloupotrebila javnu funkciju ili kršila ljudska prava treba da bude podobna da tokom određenog perioda ponovo obavlja javne dužnosti. Takav postupak nije zamena za krivično gonjenje i nikako ne sme da postane kolektivna kazna za političko opredeljenje, članstvo u stranci ili glasanje. Mora da podrazumeva jasne kriterijume, pravo na odbranu, nezavisno odlučivanje i sudsku zaštitu. U suprotnom bismo pod imenom lustracije samo nastavili praksu zloupotrebe moći.
Studentski plan predviđa i ispitivanje porekla nezakonito stečene imovine, reviziju spornih ugovora i odgovornost onih koji su zloupotrebili javni položaj. To podržavam, ali uz isto pravilo – ne sme da se radi na osnovu nekih spiskova, glasina… Ako je neko krao javni novac, treba da odgovara i nezakonito stečena imovina treba da bude oduzeta u skladu sa zakonom. Ako je neko samo radio u državnoj službi ili glasao za dosadašnju vlast, on ne sme da strahuje za svoj posao ili svoja prava.
Mislim da je ovo jedan od najvećih ispita za Studentsku listu. Lako je obećati da ćemo biti drugačiji. Teže je kada imamo priliku da koristimo istu moć koju smo godinama kritikovali. Ne sme se desiti da se jedna mreža lojalista zameni nekom sličnom mrežom. Preuzeli smo obavezu da napravimo sistem u kojem ni naši prijatelji, ni naši politički protivnici, ni mi sami ne možemo da budemo iznad zakona i institucija koje su zadužene da nadziru rad nove vlasti i institucija.
Kako se odbraniti od „političkog konvertitstva“? Vidimo kako jutro posle, recimo, RTS objavljuje jednu za drugom vesti o SL, a znamo kako je to donedavno izgledalo.
Ta promena jeste upadljiva i razumem zašto kod ljudi izaziva gorak ukus. Godinama su mnogi građani u medijima bili predstavljani kao neprijatelji države samo zato što su kritikovali vlast. A onda se, čim se promeni izborni rezultat, pojavi spremnost da se istim ljudima odjednom posveti prostor. Dobro je što javnost sada može da vidi i čuje ono što je predugo potiskivano. Ali ako je razlog promene uređivačke politike samo to što je jedan centar političke moći izgubio izbore, a drugi ih dobio, onda se suštinski nije promenilo ništa.
Od konvertitstva se ne možemo zaštititi tako što ćemo tražiti da svi sada hvale novu vlast. To bi bila najgora moguća poruka. Zaštita je u nezavisnim institucijama, profesionalnim standardima i pravilima koja važe bez obzira na to ko je pobedio. RTS mora da bude javni servis svih građana, uključujući i one koji su glasali za dosadašnju vlast. Regulatorna tela moraju da rade nezavisno, konkursi za odgovorne funkcije da budu javni, finansiranje medija transparentno, a odgovornost za eventualne povrede zakona individualna i utvrđena uz poštovanje pravnih procedura i ljudskih prava. Isto tako, profesiji mora biti omogućeno da samostalno razvija i primenjuje etičke standarde i da pokaže da ima kapacitet da sama sebe zaštiti od bilo koga na vlasti ko u budućnosti pokuša da instrumentalizuje medije i da ih stavi u svoju, umesto u službu građana.
U skladu sa svim tim, želeo bih da pozovem sve članove Rema koji su svojevoljno dopustili da ih instrumentalizuje Aleksandar Vučić da podnesu ostavke i da omoguće da se ubrza formiranje zaista nezavisnog i odgovornog Rema.
A dobar test će doći vrlo brzo. Ako RTS i drugi mediji sutra počnu da postavljaju neprijatna pitanja Studentskoj listi, novoj vladi i meni lično, to treba da bude dokaz da konačno rade posao kako treba, a ne razlog da ih optužimo za neprijateljstvo. Mediji ne postoje da bi štitili vlast od građana, nego da bi građanima omogućili da kontrolišu vlast. To je ono zbog čega su nezavisni mediji, među njima „Vreme“ i svi drugi koji su u teškim okolnostima ostali odgovorni i profesionalni, bili toliko važni tokom prethodnih decenija. Njihova nezavisnost mora da ostane važna i kada je na vlasti neko koga su građani podržali. Oni su, takođe, bili deo opšte pobune, ali sada kada počnemo da gradimo normalno društvo i državu, oni treba da rade ono što su radili i tokom prethodne vlasti. Jedina razlika treba da bude u tome što sada ne moraju da se pribojavaju pritisaka vlasti.
Nadam se da ćemo jednog dana prestati da primećujemo ko je prvi promenio stranu posle izbora. Mnogo je važnije da stvorimo društvo u kojem promena vlasti ne menja osnovna pravila, u kojem niko ne mora da menja uverenja da bi sačuvao posao i u kojem institucije ne služe pobednicima izbora, nego svim građanima.
Studentski plan za školu
Prva promena treba da bude u atmosferi. Voleo bih da deca i nastavnici u školu dolaze očekujući da će tamo naučiti nešto zanimljivo, doživeti nešto dobro i naići na poštovanje, umesto da razmišljaju šta će im se loše desiti tog dana. Da škola bude zajednica učenika, nastavnika i roditelja, a ne ispostava Ministarstva ili lokalnog stranačkog odbora. To znači prekid sa političkim pritiscima, jačanje autonomije škole, stvarno učešće nastavnika i roditelja u odlučivanju i izbor direktora po stručnosti i poverenju školske zajednice. Direktor treba da bude lider škole, a ne stranački nadzornik.
Drugo, treba da promenimo ono što se i kako se uči. Godinama govorim da je naš sistem previše usmeren na pamćenje i reprodukciju gradiva. Učenici prečesto uče za ocenu, a premalo da bi razumeli svet i rešavali probleme. Studentski program zato polazi od preispitivanja preobimnih nastavnih programa, razvoja kritičkog mišljenja, saradnje, praktičnih znanja i osmišljavanja obrazovanja za budućnost. To uključuje i digitalni svet, ali i sposobnost da dete razume sopstvenu kulturu, poštuje druge i razvije građanske kompetencije. Škola ne treba da propisuje šta dete mora da misli. Treba da ga osposobi da samostalno misli, da razgovara sa ljudima sa kojima se ne slaže i da prepoznaje kada neko pokušava da manipuliše njegovim strahom ili neznanjem.
Treće, moramo da vratimo dostojanstvo i profesionalnu sigurnost nastavnicima. Danas visokoobrazovane ljude koji obrazuju našu decu često tretiramo kao činovnike koji sprovode instrukcije odozgo i popunjavaju beskrajne evidencije. Program predviđa manje besmislene administracije, više stručne podrške, stabilnije zapošljavanje i pravednije plate. Moramo ozbiljno da se pozabavimo nedostatkom nastavnika, posebno u pojedinim predmetima i sredinama. Bez dobrih nastavnika nijedna reforma neće doći do učenika. U tom smislu treba da jačamo i sindikalno organizovanje nastavnika.
Četvrto, obrazovanje mora da bude pravednije. Neprihvatljivo je da kvalitet škole u tolikoj meri zavisi od toga da li dete živi u velikom gradu ili selu, kao i od prihoda roditelja. Program predviđa finansiranje osnovnih udžbenika za sve osnovce i srednjoškolce iz javnih sredstava, uz dodatnu pomoć deci kojoj je potrebna, dostupnije školske i vanškolske aktivnosti, ulaganja u školske objekte, opremu i stručnu podršku tamo gde su potrebe najveće. To ne sme da bude samo program za Beograd i nekoliko velikih centara. Posebno ćemo morati da se bavimo decom kojoj je potrebna pedagoška, socijalna i psihološka podrška, kao i bezbednošću škola i sprečavanjem nasilja.
Peto, promena mora da ima kontinuitet. Više ne smemo da dozvolimo da svaki novi ministar pokrene „svoju“ reformu, a sledeći je zaustavi. Potreban je dogovor nastavnika, roditelja, učenika, univerziteta, stručnih udruženja i države o tome kakvu školu želimo. Voleo bih da obnovimo snažnu i kredibilnu ulogu stručnih tela, uključujući Nacionalni prosvetni savet, da pratimo rezultate i da iz njih učimo.
Ranije sam govorio da nema ozbiljne reforme obrazovanja dok se ne promeni vlast koja školu posmatra kao instrument kontrole. Sada je ta prepreka uklonjena na izborima. To ne znači da je reforma završena, već da konačno možemo da počnemo.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bio je ispraćaj iz Pionirskog parka, jogurt bačen na glumicu poslanicu SNS-a, pesma pred ulazak u Skupštinu, stotine novinara, desetine kamera, pokušaj opstrukcije, višesatni govor onoga koji ne može da shvati da više nije bitan... I sve to samo u prvom danu rada novog parlamenta. Ako se po jutru dan poznaje, biće ovaj petnaesti saziv praćen i zanimljiviji nego ijedan pre njega. Očekivanja su ogromna
Oliver Ivanović je pre ubistva otišao u Biju da prijavi ugroženost. Njegov bratanac Aleksandar za “Vreme” rekonstruiše taj odlazak. Tvrdi da su institucije radile na prikrivanju istine. TOK za “Vreme” potvrđuje da naredba o sprovođenju istrage nije doneta i da se predmet i dalje nalazi u predistražnoj fazi protiv NN lica, kao i da podatke o njemu štiti oznaka “strogo poverljivo”
Nove vlasti moraće da preduzmu radikalne kadrovske promene u vojnim službama bezbednosti i da iz njih sklone sve ljude koji su se u prethodnom periodu ogrešili o zakon i, pre svega, Vojno-bezbednosnu agenciju (VBA) pretvorili u stranačku službu koja je za cilj imala obračun sa političkim protivnicima Aleksandra Vučića, slažu se u oceni stručnjaci iz te oblasti. Međutim, oni odbacuju zahteve za potpunim ukidanjem vojnih službi bezbednosti, a prednost daju temeljnoj reformi kroz normativno-pravne izmene i uvođenje efektivne civilne kontrole
Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA
“BIA kontroliše kompletan sistem za prisluškivanje. Govorim o klasičnom sistemu nadzora telekomunikacija. BIA ima centralnu ulogu u tom sistemu i može da zna ko se prisluškuje. Čak ni vojna služba, koliko je meni poznato, nema samostalan pristup telekomunikacionim operaterima, nego za to koristi BIA”
Informativni program RTS-a pokušava da se snađe bez instrukcija “iz kabineta” koje su se sledile godinama. Istovremeno, iza kulisa se raspravlja šta raditi sa javnim servisima – pominju se etičke komisije, ali i gašenje pa pravljenje ispočetka
Aleksandar Vučić svojim jezikom ne konstituiše stvarnost, već iluziju, jedino što sada više neće biti u stanju da iluziju nameće policijskim pendrecima i plaćenim batinašima. To je pokazao na konstitutivnoj sednici Narodne skupštine
U utorak, 17. novembra, počinje konstituisanje Narodne skupštine u kojoj apsolutnu većinu ima Studentska lista. Zašto je ovaj dan za Srbiju istorijski?
Aleksandar Vučić bi da mu Srbija bude zahvalna što izborni poraz nije pretvorio u nasilje. Pre toga morao bi da objasni čemu su služile pripreme za izbornu noć, pre svega u Pionirskom parku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.