Prvo iskustvo kao posmatrača na vanrednim parlamentarnim izborima u Srbiji obeležili su mi trema, strah i strepnja. Ti osećaji zapravo su bili dominantni jer sam na obuci naučila i zapamtila sva uputstva šta je dozvoljeno, a na šta treba ukazati ako se krše izborna pravila. Ali grč u stomaku s kojim sam krenula od kuće nije me napuštao ceo dan.
U praskozorje sam stigla u dvorište osnovne škole u kojoj je bilo nekoliko biračkih mesta. U dvorištu je grupa ljudi koji su tiho razgovarali zaćutala kad sam im prišla i bezlično me pogledali.
“Dobro jutro, komšije”, izgovorila sam ne bih li malo zagrejala atmosferu prohladnog jutra. Znala sam da u mom biračkom odboru preovlađuju predstavnici vladajuće stranke koji se odmah prepoznaju kao grupa: znaju se međusobno, a one koje ne poznaju gledaju s podozrenjem i nepoverenjem. I izgleda da obožavaju crnu garderobu.
LIČNA KARTA
Na biračkom mestu predstavio nam se predsednik biračkog odbora. On je bio tu u ime jedne od opozicionih stranaka, a njegov zamenik iz vladajuće partije, kao i nekoliko članova. Saznala sam da opoziciju predstavljaju dvoje u ime Studentske liste i još nekoliko iz takozvanih fantomskih stranaka. Dakle, prilično neravnopravan odnos snaga. Pred sam početak glasanja stigla su još četvorica momaka, skroz ili delimično obrijanih glava u tesnim trenerkama, prilično domaćinskog ponašanja. Naravno, predstavnika SNS-a. Ipak, malo me je umirio predsednik koji je jasno naglasio da će se ceo postupak glasanja obavljati striktno po pravilima, neće se dozvoliti kršenje zakona i da će sve radnje biti transparentne. Tako je i bilo. Nekoliko puta je prilično glasno zaustavljao proces kad je primetio da neko iza paravana za glasanje vadi telefon i upozoravao ga da je slikanje krivično delo koje će biti sankcionisano.
Dan je prolazio bez incidenata i u mom pokušaju da saznam ko su mi “saveznici”, tj. predstavnici Studentske liste. Jedan od njih sam mi se predstavio kad sam izašla iz prostorije da telefonom kontaktiram sa svojim koordinatorom.
“Šta nije bilo u redu sa ličnom kartom onog momka?”, pitala sam ga jer je bilo nekog razgovora sa njim dok su ga tražili u biračkom spisku.
“Ma, ima ih gomila iz mog komšiluka”, rekao je, “a ja ih nikad dosad nisam video iako živim ovde decenijama. Ima ih iz Bosne, Hrvatske, i što je najgore, sa važećim ličnim kartama izdatim prošle, pretprošle ili ove godine. I ne možeš im ništa! To me brine!”
ODLAZITE LI DEFINITIVNO
Izbore sam do sada pratila uglavnom kroz vesti, rezultate i političke rasprave. Ovoga puta bila sam unutra, među ljudima i pravilima i prvi put videla koliko je drugačije posmatrati izborni proces izbliza. O spoljnom svetu ovog puta nisam imala nikakva saznanja – ni kakvo je vreme napolju, koje je doba dana, da li se nešto događa… Kada sam posle nekoliko sati izašla napolje na pauzu i predah od “posmatranja”, ugledala sam prizor od kog mi je zaigralo srce: ogroman red ljudi koji je vijugao skroz do iza kapije školskog dvorišta. To! Samo da izlaznost bude velika!
I na drugim mestima su bili dugački redovi. Prelistala sam vesti na telefonu, videla da na mnogim mestima ima silnih nepravilnosti, napada na novinare i posmatrače, ali ono što mi je ponovo steglo želudac nekoliko sati kasnije bila je slika okupiranog centra grada, informacije o oklopnim vozilima, podizanju novih šatora u Pionirskom parku i zatvaranju ulica.
Ovo ne sluti na dobro, pomislila sam. Moj pesimizam je ponovo nadvladao i već sam zamislila krvoproliće i užas. Da li to znači da će rezultat biti tesan ili da poraz vlasti nije opcija?
Padao je mrak i rastao moj strah da li će se ovaj izborni proces završiti normalno. Ali “normalno” se odavno iselilo sa ovih prostora i postalo jedan od glavnih ciljeva pobune: da postanemo normalna zemlja.
Kako propisi nalažu, u osam sati smo proverili da li ispred škole ima još ljudi koji nisu glasali i pošto ih nije bilo, ulaz u školu je zaključan. Moglo je da počne prebrojavanje glasova. Pošto su prebrojani glasački listići, odvojeni važeći od nevažećih, pristupilo se razvrstavanju po izbornim listama, uz saglasnost svih članova biračkog odbora: na jednoj strani lista broj 1, na drugoj broj 3, a na trećoj sve ostale. Po pravilima, svi članovi, kao i posmatrači, mogu da prisustvuju ovoj završnoj fazi, ali ukoliko žele da napuste prostoriju, u nju više ne mogu da se vrate.
I onda je počelo. Članica biračkog odbora glasno je izgovarala zaokruženi broj: tri, tri, tri, jedan, tri, tri, jedan, jedan, tri, tri, tri, tri tri… I kako je gomila sa brojem tri rasla, raslo je i moje uzbuđenje, neverica, da li je ovo moguće, pa nije valjda tolika razlika! Hipnotisana prizorom koji sam netremice pratila i za trenutak smetnuvši s uma da se prebrojava volja građana, pomislila sam: pa daj malo i na ovu prvu gomilu, kao kad u sportskom nadmetanju počnete da u jednom momentu navijate za slabijeg takmičara. Ali, bio je to trenutak. U stvarnost me vratilo moje disanje, nadimanje u grudima i blago podrhtavanje brade. O, bože, da li je ovo moguće! Pa ovo je ubedljiva pobeda! Onih listova sa zaokruženim nekim drugim brojem bilo je neznatno.
Pre nego što se spolja čuo prasak vatrometa, muzika i slavljenička buka, oni krupni momci SNS ekipe i članovi fantomskih lista počeli su da izlaze iz prostorije.
“Odlazite li definitivno?”, pitao je predsednik.
Nismo čuli odgovor. Kada je već sve bilo gotovo, “saveznički” kolega iz biračkog odbora me je pitao: “Jeste li čuli? Priznao je poraz!” Stavila sam dlanove preko usta da zaustavim krik koji mi je već bio na glasnim žicama i nadolazeću erupciju radosti, pozdravila se sa svima, zahvalila na saradnji i korektno obavljenom poslu i izašla u hladnu noć.
Na putu do kuće ponovo mi je, posle dužeg vremena, pala na pamet rečenica koju je izgovorio poglavica Stara Koža (“Mali veliki čovek”): “Moje srce leti
kao soko!”
Autorka je posmatračica u ime pokreta Kreni-promeni
Kragujevačko kolo
Kad smo zatvorili biračko mesto i krenuli da brojimo glasove, počele su do nas da dolaze informacije iz cele zemlje. Zamenik člana biračkog odbora iz SPS-a počeo je da plače
Zaista smo strepeli od naprednjaka, ali ispostavilo se da je njihov član biračkog odbora neki bezazlen momak, poljoprivrednik. Kad smo zatvorili biračko mesto (Kragujevac, prigradsko naselje, više od 1600 upisanih birača), rekao nam je da ni on nije glasao za SNS – eto, misli da je Vučić u poslednje dve godine “poludeo”. Jedan naš, inače njegov prvi komšija, rekao mu je da nije to u poslednje dve godine i podsetio ga da mu je on sve vreme pričao, pa da sad počne da sluša “nekoga”, ne mora njega…
Kod nas je izašlo skoro 75 odsto upisanih, ali su svi stigli do 20 sati, mada ih je do 15 sati već bilo izašlo 50 odsto. A kad smo zatvorili biračko mesto i krenuli da brojimo glasove, počele su do nas da dolaze informacije iz cele zemlje. Zamenik člana biračkog odbora iz SPS-a počeo je da plače. Nismo znali šta ćemo s njim, ali tu je bio član čiji je on zamenik, pa smo ga poslali kući.
Ljudi su pored naziva Studentska lista na listiću crtali srca i cvetiće umesto da samo zaokruže. Naravno da smo prihvatali takve listiće jer je jasno izražena volja birača. Bilo je i nekoliko onih koji su precrtali sve, a zaokružili broj ispred Studentske liste. Kad smo završili, ispred biračkog mesta je dvadesetak ljudi slavilo i igralo kolo.
Gorica Gligorijević, predstavnica PSG