Ne postoji način da se ptice selice zaustave u svojim migracijama. Nebo se, kao ni politički prostor, premrežiti ne može. To znači da se pored pristojnog, posvećenog, stručnog sveta na istom prostoru mogu pojaviti i ubice, manijaci, pljačkaši, prevaranti, sa sve svojim udvoričkim osmesima i poniznošću, spremni da urade šta god se od njih traži kako bi se održali na površini, sve dok im se ponovo ne ukaže prilika da budu ono što jesu, ponosni što smrde, kako bi rekao Teofil Pančić. Tako je bilo posle nacizma u Nemačkoj i Austriji, tako je bilo u petooktobarskoj republici, potom za vreme Vučićeve autokratije, te će tako biti i sada.
Hiljade se nacista posle 1945. godine uprebodobilo, postali su uzorni građani, skrili se iza belih pekarskih odela, policijskih uniformi, radničkih kombinezona, lekarskih odora (samo je nekoliko lekara-čudovišta osuđeno, što je potpuno neverovatno), pristojan broj ušao je u politiku, neki su završili u parlamentu, a jedan – doduše bez zločinačke prošlosti, ali svejedeno – najpre je bio Generalni sekretar Ujedinjenih nacija, a potom postao predsednik demokratske Austrije posle Rudolfa Kirhšlegera. Govorimo o Kurtu Valdhajmu. O tome koliko je bivših komunista i marksista radosno uplovilo u nacionalističke Miloševićeve vode, ili se preporučilo Putinu – da i ne govorimo. Preko noći su od zagovornika univerzalnih ideja postali rodoljubi koji se istopiše od brige za svoj rod, kojima je strepnja bila dublja od nade, te ih je svečano prestalo biti briga za nesrbe, pa i za “loše Srbe” ako ćemo pravo. (U osnovi, bila su to, kao i uvek, pljačkaška posla. Što se neko jače busa u prsa patriotska, to se, nuto đavla, uvećava iznos na tajnom njegovom računu u, gle čuda, stranim bankama.) Po Vučićevom dolasku na vlast otprilike pola Demokratske stranke prešlo je na mračnu stranu i mora im se priznati da su se, kao pravi konvertiti spremni da iskažu nepokolebljivu lojalnost, naročito istakli. Evo Gorana Vesića na primer. Ili onog ambasadora u Americi Dragana Šutanovca. O Nebojši doktoru Krstiću da i ne govorimo. Sada se, kao što vidimo, prvi preporučio – ni manje ni više – Milorad Dodik lično.
Pisac i izdavač Gojko Božović kaže za “Vreme” da je “SNS normalizovao konvertitstvo jer je režim nastojao da normalizuje svoje radikalsko poreklo i da suzi prostor za stranke petooktobarske republike. To konvertitstvo, brižljivo negovano, vodilo je politički štetnoj ideji ‘svi su isti’ i antipolitici, povlačenju velikog broja građana iz javnih i društvenih poslova. Korist od političkih preletača je mala, politička šteta je ogromna”.
ČISTOTA
Doduše, nikada nijedna srpska vlada nije bila čistijih biografija od one koja će se uskoro obrazovati, nijedna vlada nikome nije manja dugovala od vlade koju će sastaviti Studentska lista, što će onima koji se ničega ne stide znatno otežati da se ugnezde tamo gde treba, ali nema sumnje da će ih biti. Hiljade institucija je porušeno, zapušteno, razvaljeno, javna preduzeća koja su služila kao skladišta sigurnih glasova SNS-a devastirana su, sve je puno rupa i useka u koje će se ugurati tipkinje i tipovi koji su uredno služili gospodara sve ove godine i s jednakim će entuzijazmom izvršavati sve što im se kaže, a to ume žestoko da zavara. Ali nisu problem niži ešaloni ptica selica – iako ih ne treba potcenjivati – već su to esenesovski bogataši, istinski pljačkaši ove zemlje.
Evo nam iskustvo Petog oktobra. Primirili su se bili nekoliko meseci oni koji su od Miloševićevog režima dobili sve, povukli se u memlu i mrak ispod kamenja otkud su i izgmizali, a onda uložili ogroman novac kako bi se uvukli u institucije i iznutra rovarili. Profesor Žarko Korać, i sam član vlade Zorana Đinđića, kaže za “Vreme” da su problem bile male partije, računajući i partiju Vojislava Koštunice, kroz koje je bilo lakše “vratiti” se u sistem. Uz to, “lakše je preleteti u manjim sredinama nego u gradovima”, dodaj profesor Korać.
Uporan je to i mutantski soj, gori od korone. Istina, tada je Koštunica u svom državotvornom transu pokazao duboko razumevanje za Miloševićeve kadrove (setimo se Miloševićevog ubice, generala policije Radomira Markovića) i otvorio im prolaz kroz koji su se oni, onako skliski, provukli bez oklevanja. Studentska lista teško da će otvarati prolaze, ali po prirodi pacovskih kanala oni će puteve – makar išli kroz kanalizaciju – pronaći sami.
ISTORIJA MIGRACIJA
“Istorija političkog konvertitstva duga je i živopisna”, kaže za “Vreme” Gojko Božović. Njeni uzroci su različiti: slaba politička kultura, slabe ili nepostojeće ideologije, jaki i samoživi lični interesi, razumevanje politike kao polja u kome vladaju samo vulgarni interesi. Razmere konvertitstva su veće u društvima sa autoritarnim tradicijama i nedovršenim političkim institucijama, u turbulentnim vremenima, kao i u vremenima dekadencije političkog sistema. Preletači su politički preduzimači kojima ne upravljaju ni ideologija, ni politički razlozi, ni interesi društvene grupe, več samo lični interes i volja za blizinom trenutnoj političkoj moći. Borba protiv političkog konvertitstva nije laka jer teško je zaustaviti ljude koji su sebi ukinuli sve granice obzira. Ali ta se borba mora voditi. Konvertitstvo je, uostalom, jedan od uzroka antipolitike. Najbolji lek protiv konvertitstva jeste izgradnja političke kulture.”
Prelazak iz jednog tabora u drugi, makar taj drugi tabor bio čista suprotnost prvom, jedna je od drevnih delatnosti, jednako drevna kao i onaj poslovični zanat najstariji. Ali istorija preleta nije uvek tako odvratna. Prelazak iz jedne vere u drugu, recimo, što je hiljadama godina važilo kao greh nad grehovima, imao je ozbiljne razloge, među kojima je najvažniji bio spasavanje golih života. Ali i u manje drastičnim situacijama prelazak iz jedne vere u drugu značio je, recimo, način da se dođe do sigurnijeg ili boljeg života. Razume se da se od konvertita (je l’) zahtevalo da na vidljiv način pokažu svoju privrženost novoj verskoj zajednici – ako biste prešli s hrišćanstva na islam, morali ste do detalja da naučite verske obrede, kao i obratno – što je, međutim, često bilo nedovoljno da se stekne puno poverenje nove zajednice. Ipak, i to je bilo bolje od smrti, ili bede.
U savremenom političkom kontekstu ulozi su drugačiji i, u osnovi, govore o prevrtljivoj ljudskoj prirodi jer se, recimo to tako, ljudi s lakoćom odriču uverenja (pitanje je da li su ta uverenja uopšte i postojala) zarad lukrativnih ciljeva (preciznije, zbog para). Postoje, razume se, granični slučajevi, poput preobraćanja bivšeg francuskog predsednika Fransoa Miterana, koji je od ministra u kolaboracionističkoj Vladi maršala Filipa Petana za vreme nemačke okupacije Francuske postao levičarska perjanica i kao levičar na mestu predsednika Francuske proveo 14. godina. Čovek je naprosto shvatio da kao desničar nema šansi da se domogne vlasti, malo je promenio stranu i ostao upamćen kao jedan od velikih francuskih predsednika.
Strogo uzev, nije strašno promeniti mišljenje i stranu ako u toj dvostrukoj promeni ima nekakve supstancije, pod uslovom da preobraćenik ponudi dovoljno prihvatljiva obrazloženja. Savle je, uostalom, postao Pavle (premda je to ipak bio postupak fanatika). Goran Vesić, međutim, nije postao savest čovečanstva, nego verni sluga i važan šraf destruktivnog mehanizma. Dakle, nije kraj sveta ako se uverenje promeni, ali ako je osoba pripadala SNS-u ili SPS-u, imala je sasvim dovoljno vremena da vidi gde je. A onda je, kada su te stranke izdahnule, doletela do političke organizacije s potpuno suprotnim stavovima i idejama, što je slično pokušaju bakterije da uđe u zdrav organizam i sada samo od nove organizacije zavisi da li će smrtonosnu bakteriju pustiti u organizam ili neće (“organizam” i “organizacija” reči su istog porekla).
ANTIBIOTICI
Nema, dakle, efikasnog institucionalnog leka protiv kadrova SNS-a koji će, nakon što ih se bude udaljilo s mesta koja danas zauzimaju, pokušati da se umile novoj vlasti i vrate na fabrička podešavanja. Sva je prilika da ni zakoni ne bi pomogli jer tu nikada o zakonima nije ni bilo reči. Reč je o velikim parama i mafijaškim kanalima. Utoliko je najsigurnija brana od preletača, osim razvijanja političke kulture, kako je primetio Gojko Božović, odabir ljudi s integritetom, dakle sa supstancijom koja letačima nedostaje. Na nama je, uostalom, a ne samo na Studentskoj listi i onima koji su izveli ovaj veličanstveni obrat, da osmatramo nebo i upozoravano na preletače. Istina je da ih ponekad nije lako uočiti, ali ako je silan svet naučio kako da na biračkim mestima brani izbornu volju građana Srbije, naučićemo i kako da prepoznajemo ta čudna i gadna bića koja zovemo preletačima.