
Protesti
5. oktobar 2000. i 2025: Gde su sličnosti, a gde razlike
U čemu su sličnosti, a u čemu razlike s protestima od pre 25 godina?
Uloga vojske u padu režima Slobodana Miloševića 5. oktobra pre 25 godina, kako je svoje mesto pronašao Legija i da li je DOS imao svoje „vojno krilo“ - pisali su novinari „Vremena“
Svašta je moglo da krene drugačije tog 5. oktobra 2000.
Da li je DOS imao svoje „vojno krilo“? I, ako jeste, ko ga je činio i kako je bilo organizovano? Odnosno, da li je Srbija bila na pragu građanskog rata, pisao je urednik „Vremena“ Filip Švarm.
„Moram da kažem da nivo naoružanja koje smo posedovali nije bio bogzna šta, ali i da uopšte nije bio naivan“, rekao je Nebojša Čović, nekadašnji lider Demokratske opozicije Srbije (DOS) u dokumentarnom filmu Konačni obračun Vreme filma, prikazanog na Radio-televiziji Srbije u utorak, 5. oktobra. Da je među pristalicama DOS-a bilo oružja, potvrđuju i drugi sugovornici iz ovog filma. Bivši komandant Beogradskog korpusa Vojske Jugoslavije, general Božidar Delić, kaže da su ga operativci obavjestili da u koloni demonstranata iz Čačka, uz jedan bestrzajni top, ima i protivoklopnih ručnih bacača. Lider DOS-a, Velimir Ilić, koji je vodio ovu kolonu to potvrđuje: „Svojim očima sam video ‘zolje’ u jednoj ‘ladi nivi’.“
Nakon NATO intervencije, režim Slobodana Miloševića bio je sve autoritarniji i brutalniji. To se nije ogledalo samo kroz progon nezavisnih medija, nevladinih organizacija i, posebno, aktivista Otpora. U tom periodu režim je otvoreno posegao za nasiljem: Vuk Drašković, lider Srpskog pokreta obnove, dva puta je pukim čudom preživio atentat, a u augustu 2000. otet je i ubijen Ivan Stambolić, bivši predsjednik Srbije. Iza ovih zločina stajao je Resor državne bezbjednosti MUP-a Srbije. Konkretno – grupa pripadnika Jedinice za specijalne operacije (JSO), na čijem je čelu bio Milorad Ulemek Legija. Javnost i tadašnja opozicija bile su i te kako svjesne da je Milošević spreman na sve da bi opstao na vlasti. Strah od hapšenja, batinanja i naručenih likvidacija bio je opšti i gotovo da se mogao opipati.
U tom kontekstu, narasla su lična obezbeđenja pojedinih lidera DOS-a. Čović kaže da je oko njega i Zorana Đinđića u pojedinim trenucima bilo nekoliko desetina ljudi, te da smatra da nijedan od opozicionih prvaka nije bio bez ovakvog oblika zaštite. Ovom treba pridodati i da je DOS organizirao i mnoge oblike građanske neposlušnosti – blokade prometnica, štrajkove i slično. Kako je politička napetost dospjela do ključanja, izvjestan broj najradiklnijih učesnika ovih akcija bio je spreman da na nasilje odgovori nasiljem. Konačno, sami lideri DOS-a zaključili su na sastanku održanom 26. septembra 2000. da će se aktivno braniti ukoliko režim primeni silu.
DOS nije organizirano nabavljao oružje. Ipak, nakon svih ratova tokom devedesetih Srbija je bila puna dugih i kratkih cijevi. Doći do njih nije bilo teško, pogotovo ne za pripadnike obezbjeđenja lidera DOS-a – ljude od kojih su mnogi imali ratno iskustvo. Ni aktivisti opozicionih partija i obični građani nisu zaostajali. Neki od njih su se naoružali iz straha, drugi su ponijeli oružje kao što fudbalski navijači nose metalne šipke i noževe, treći zbog egzistencijalnog beznađa, četvrti zato što su na taj način obezbjeđivali osjećaj zajedništva…
Kao i oružja, i motiva je bilo mnogo. Mada su neki od naoružanih ljudi bili u čvršćim ili labavijim ekipama, u svemu tome bilo je malo organizacije. Lideri DOS-a mogli su Petog oktobra da utiču na svoja obezbjeđenja, a njihovi članovi u izvjesnim prilikama na radikalnije grupe demonstranata. Sve ostalo bila je stihija. U čitavom tom nizu spontanih akcija i djelovanja, ogromna je sreća što sve to oružje nije upotrebljeno i što nije prolivena krv. Razum je očigledno nadvladao kaos Petog oktobra. I to kako kod demonstranata tako – još i više – među pripadnicima policije i vojske. Ovim posljednjim bilo je, kao i ogromnoj većini građana, dosta i Miloševića i njegovog režima.
Lideri DOS-a, kada su došli na vlast, nisu potvrđivali, ali ni demantirali razne glasine o oružju i grupama naoružanih pristalica. Na taj način sebe su predstavljali važnijim, a svoje aktivnosti u petooktobarskim danima sistematičnijim i odlučnijim. Na kraju, sve je postalo mit i sjećanje na čovjeka u Pionirskom parku kome ispod mantila viri cijev kalašnjikova…
Da tog dana onoliki narod nije savladao strah i izašao na ulice, stvarajući kritičnu masu, Legijini momci verovatno ne bi oklevali da upotrebe oružje, pisao je novinar „Vremena“ Dejan Anastasijević.
Ako je postojalo nešto što je povezivalo one koje su 5. oktobra izašli na ulice i one koji su ostali kod kuće, bio je to strah od građanskog rata, i taj strah nije bio bez osnova. Slobodan Milošević je tokom prethodnih godina u više navrata pokazao da se ne libi nasilja kako bi sačuvao vlast, a pojedini njegovi čauši su pred izbore otvoreno pretili krvoprolićem u slučaju za njih nepovoljnog ishoda. I u opoziciji je bilo onih koji su bili spremni da u ime borbe za demokratiju posegnu za oružjem.
U bilo kom scenariju, dodaje, mnogo je zavisilo od ponašanja Jedinice za specijalne operacije, koja je delovala pod okriljem Državne bezbednosti i čiji su se pripadnici sami ponekad hvalili da su im ruke krvave do laktova. Zoran Đinđić se uoči 5. oktobra tajno sastao sa komandantom JSO-a Miloradom Ulemekom Legijom, i od njega dobio obećanje da njegovi ljudi neće pucati u narod bez preke potrebe, to jest ako vojska i policija ne budu napadnuti. To obećanje nije vredelo mnogo.
Petog oktobra oko podne, nakon što je na Terazijama upotrebljen suzavac, članovima JSO-a je rečeno da je rulja upala u zgradu Televizije, da među policajcima koji su obezbeđivali zgradu ima mrtvih, dok nekoliko desetina demonstranti drže kao taoce; njihov zadatak je bio da zauzmu zgradu i oslobode kolege. Kolona vozila „hamera“ JSO-a stuštila se iz Batajnice prema zgradi RTS-a pucajući u vazduh, ali su po dolasku na lice mesta ustanovili da su njihove kolege žive i zdrave, i da, mada je oko zgrade bilo prilično naroda, još niko nije uspeo da uđe unutra. Nakon toga je usledila mala predstava tokom koje su se pripadnici „beretki“ bratimili s narodom, ljubili popove u ruku, i čak su, prema rečima jednog od lidera DOS-a, poručili vojnom i policijskom vrhu da će svako ko pokuša da protiv naroda upotrebi silu imati posla sa njima. To je bio matine, a uveče je u Košutnjaku, oko studija iz koga se emitovao program, odigran drugi čin, gde su pripadnici JSO-a navodno zamalo stupili u okršaj sa vojskom.
Šta je dalje bilo, sa Đinđićem i sa JSO-om, zna se, a kasnije smo gledami, i čitali razne verzije učesnika događaja koji bez lažne skromnosti ističu svoju ključnu ulogu u tome što je 5. oktobar prošao bez krvi. Malo ko od njih pominje ključnu činjenicu: da tog dana onoliki narod nije savladao strah i izašao na ulice, stvarajući kritičnu masu, Legijini momci verovatno ne bi oklevali da upotrebe oružje.
Bez obzira na to što članovi Generalštaba nisu gajili ni trunku simpatija prema demonstrantima koji su otimali vlast, većina je bila protiv angažovanja vojske, pisao je Slobodan Kostić.
„Kao i većinu penzionisanih generala, Božidara Delića sada možete videti kako šetka u civilnom odelu, nešto zakopčanijem i utegnutijem nego što je to slučaj sa onima koji nisu tako dugo nosili uniformu, ulicama u blizini bivše Savezne skupštine“, pisao je Kostić. „Za razliku od nekadašnjih kolega, Delić se nalazio na korak da do tog zdanja, čiji prag poslednjih meseci prelazi kao republički poslanik, stigne 5. oktobra u uniformi, budući da je kao komandant Beogradskog korpusa bio nadležan za vojne jedinice koje su očajnički prizivali ministar policije Vlajko Stojiljković, načelnik Resora državne bezbednosti Radomir Marković i direktor državne televizije Dragoljub Milanović, dok su demonstranti otimali na ulicama Beograda ono što su osvojili na izborima.“
„Bili smo na ivici“, pričao je Delić te 2010. u poslaničkim prostorijama Srpske napredne stranke, bacajući poglede kroz prozor prema ulici sa koje su demonstranti u jurišu osvojili parlament. To što je kolona tenkova tog dana ostala u krugu banjičke kasarne „Stepa Stepanović“, na čijim ruševinama sada niču Dulićevi stanovi, ne znači da je vojska skrštenih ruku gledala kako se ruši carstvo njenog vrhovnog komandanta Slobodana Miloševića.
Prvo naređenje od načelnika Generalštaba VJ Nebojše Pavkovića stiglo je tog dana telefonom, dok se nepregledna reka nezadovoljnih građana Srbije, rešenih da se ovaj put ne vrate domu svome spuštena nosa, da bi se bežanija sa beogradskih trgova kasnije pretvarala u kafanskim pričama u herojske obračune sa raspomamljenom policijom, već slivala prema centru Beograda.
Vidno uzrujan general-pukovnik tražio je da se po svaku cenu zaustavi kolona koja se valjala iz pravca Čačka. Čačani su, čuli su generali iz svojih pouzdani izvora, osim toljaga, kamenja i pištolja, uprtili i nekoliko „zolja“ koje su neki od njih, zlu ne trebalo, poneli do obronaka Ovčara, nakon neslavnih vojevanja i tumaranja po slavonskim kaljugama. Kada je jedna jedinica PVO-a dojurila do Ibarske magistrale iz pravca Umke da izvrši povereni zadatak, o kojem ništa nije mogla da sazna u knjigama vojno-strategijskim koje detaljno opisuju upotrebu ovakvih snaga, videli su samo par posustalih sledbenika Velimira Ilića kako, pomalo teturajući, zamiču za onu veliku krivinu u Lipovačkoj šumi.
Vojni vrh nije shvatio mnogo iz ove tragikomične epizode, pa su oficiri uskoro ponovo čuli Pavkovićev promukli glas kako ponavlja da se mora zaustaviti kolona Vojvođana, ali tako što će se priskočiti u pomoć policiji koja se dobro ušančila na autoputu. Jedinica iz Zemuna bila je brža od pe-ve-ovaca koji su već pokunjeno marširali prema bazi, ali su se i oni brže-bolje vratil u Munze, ali ne zbog ljutih Novosađana, koji narav nisu promenili ni tog sudbonosnog dana, već samouverenih pripadnika MUP-a, koji su tvrdili da će sami izaći na kraj sa krotkim Lalama.
Kako su izašli, videlo se, kada su preko barikade kod Batajnice protutnjali Novosađani, Subotičani, Somborci i Zrenjaninci i stopili se Kraljevčanima i Čačanima koji su već kidisali na masivna skupštinska vrata. Kada je Pavković sledeći put usplahireno pozvao da se mora zaustaviti masa koja je navirala iz Niša, ali tako što će se blokirati samo jedna traka autoputa kod Bubanj Potoka, oficiri su samo slegli ramenima i krenuli da izvrše ovo, očigledno, besmisleno naređenje, jer je „južna pruga“ ubrzo potom protutnjala drugom trakom. Ako ste gledali onu epizodu „Letećeg cirkusa Montija Pajtona“ o svešteniku koji, pomalo mahnito, stiže na lice mesta u suton događaja, znaćete o čemu je reč.
No, stvari nisu bile tako naivne kao što se može pomisliti na spominjanje smešnog Terija Džonsa, jer su članovi Generalštaba u jednom trenutku mogli da preko interfona Pavkovićevog telefona čuju vapaje čelnika MUP-a da se smesta pošalju tenkovi jer se, navodno, u centru grada vode ogorčene borbe između demonstranata i policije, da je odnet kamion oružja iz stanice u Majke Jevrosime, da plamti zgrada RTS-a, a da se iznad savezne skupštine vije najcrnji dim.
„Bio je to trenutak kada je spomenuta mogućnost intervencije vojske“, seća se bivši general Božidar Delić. Njegova kolona tenkova jeste krenula iz Bubanj Potoka, ali do kasarne „Stepa Stepanović“ gde su, potom, na svakih sat vremena palili motore, znajući da će njihovu buku čuti i oni koji nisu stanovnici Banjice. Bez obzira na to što članovi Generalštaba nisu gajili ni trunku simpatija prema demonstrantima koji su otimali vlast, većina je bila protiv angažovanja vojske jer su bili svesni da to vodi u krvoproliće, pošto vojska ne bi dozvolila da njihove pripadnike gaze po ulicama, na šta policija, po prirodi posla, beše oguglala. Bio je to jedan od retkih trenutaka kada je u vojničkom patriotizmu, nakon niza sramnih epizoda iz devedesetih, provejalo maleno zrnce razuma.
Tako su priče o planovima za bombardovanje TV Studija B, spisku od četrdeset opozicionih prvaka koje je valjalo ubiti, ili famoznom vojnom prepadu u zoru, došle u ravan onih predpetooktobarskih junačenja. Ako je ostalo nečega od tog dana, barem su se promenili oni koji priče pripovedaju za kafanskim stolom.
Ovog oktobra „Vreme“ slavi i časti – čak 35 odsto popusta za naš 35. rođendan! Važi za polugodišnje i godišnje pretplate. Pretplatite se sada!
U čemu su sličnosti, a u čemu razlike s protestima od pre 25 godina?
Šef srpske diplomatije Marko Đurić je u fantastičnom intervjuu za Politiku pričao o nasilju demonstranata za strani račun i hvalio veliku uzdržanost i tolerantnost vlasti…
Gardisti Vojske Srbije i Crne Gore Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović na današnji dan pre 21 godinu pronađeni su mrtvi ispred vojnog objekta „Karaš“ u Topčideru, a optužnice i osumnjičenih za taj zločin još nema
Eksperimentalno akustično oružje iskorišćeno je na demonstrantima u Srbiji, kaže specijalna izvestiteljka Ujedinjenih nacija za torturu
Osuđenom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću oduzeta je književna nagrada „Risto Ratković“ koju je dobio 1992. godine. Odluku su pratila brojna previranja između današnjih političara u Bijelom Polju
Kriminalni klanovi, tajne službe, režimski batinaši
Ko sve vršlja po Srbiji Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve