O tome kako odsustvo funkcionalnog sistema utiče na principe jednakosti razgovaramo sa poverenicom za zaštitu ravnopravnosti Brankicom Janković.
VREME: U svetlu odluke Ustavnog suda iz 2021. godine, kako ocenjujete dosadašnji institucionalni odgovor na obavezu da se Zakon o transplantaciji organa uskladi sa standardima pravne sigurnosti i zaštite ljudskih prava?
BRANKICA JANKOVIĆ: Institucionalni odgovor nije bio ni efikasan ni adekvatan, jer nadležni organi nisu postupili u roku od šest meseci koji je Ustavni sud ostavio odlažući objavljivanje svoje odluke, kako bi omogućio izvršenje neophodnih izmena i sprečio nastanak pravnih praznina u delu koji se odnosi na presađivanje organa i tkiva sa umrlih davalaca.
Iako je Ustavni sud još 2021. godine proglasio neustavnim pojedine odredbe Zakona o presađivanju ljudskih organa i Zakona o ljudskim ćelijama i tkivima, ocenivši ih kao nejasne, neprecizne i nepredvidive, te samim tim suprotne načelu vladavine prava, ni tri i po godine kasnije ne postoji novi zakon koji bi ovu oblast sveobuhvatno regulisao.
Takvo kašnjenje ne samo da stvara ozbiljnu pravnu prazninu, već i direktno ugrožava prava građana, posebno onih koji se nalaze na listama čekanja, jer se odugovlačenje u donošenju zakona percipira kao zapostavljanje jedne grupe građana, za koju transplantacija organa predstavlja jedinu nadu za preživljavanje i/ili kvalitetniji život.
Kako vidite nacrt izmena Zakona o transplantaciji organa?
Nakon što su nam se obratile organizacije civilnog društva koje se bave ovom temom, uputili smo inicijativu resornom ministarstvu. Naši ključni komentari odnosili su se na potrebu za preciznošću, jasnoćom i pravnom sigurnošću, u skladu sa zahtevima koje je naveo Ustavni sud. Naglasili smo važnost uvažavanja mišljenja pravnih stručnjaka i organizacija civilnog društva, poput inicijative “Donorstvo je herojstvo”, koje su iznele kvalitetne i stručne predloge. Ukazali smo i na zabrinjavajući nedostatak transparentnosti u radu radne grupe, kao i na ignorisanje pojedinih važnih pravnih komentara, što je dodatno ugrozilo mogućnost da se nacrt zakona pripremi tako da obuhvati sve ključne aspekte i odgovori na pitanja iz odluke Ustavnog suda. Naš cilj je bio da se usvoje izmene i dopune koje će biti usklađene sa domaćim i međunarodnim standardima iz oblasti medicine i zaštite ljudskih prava, kako bismo izbegli da nove zakonske odredbe ponovo budu predmet razmatranja Ustavnog suda, što bi moglo dovesti do čekanja i novog usporavanja procesa transplantacije.
Koliko je važno da građani budu adekvatnije informisani o svojim pravima u vezi sa doniranjem organa? Postoji li rizik da pojedini građani ostanu neinformisani?
Adekvatna informisanost građana je od ključnog značaja za ostvarivanje svih ljudskih prava. Suprotno tome, neinformisanost građana stvara prostor za konfuziju, nepoverenje pa čak i otpor prema ideji donatorstva. Postoji ozbiljan rizik da pojedini građani, posebno oni iz ranjivijih grupa, ostanu neinformisani i time budu dodatno isključeni i diskriminisani. Zato smatramo da, uz donošenje novog zakona, mora da ide i snažna nacionalna kampanja javnog informisanja, uz učešće svih relevantnih društvenih činilaca.
Koji bi bili naredni najvažniji koraci kako bi se novi Zakon o transplantaciji doneo u što kraćem roku i obezbedio pravnu sigurnost za sve građane?
Najvažnije je da se zakon donese što pre, uz uvažavanje mišljenja relevantnih stručnjaka, smernica iz odluke Ustavnog suda, kao i uz uključivanje šireg kruga pravnih i medicinskih stručnjaka i organizacija koje se bave ovim životno važnim pitanjem, uz poštovanje uobičajene pravne procedure u donošenju zakona.
