Vukovar kao izgovor

Svojedobno je Mirko Kovač konstatirao: “Moglo bi se reći kako u Hrvatskoj postoje dva tipa nacionalizma: primitivni i malograđanski, ali oni su srećom u sukobu”. Istina, često su se znali preplitati i nadopunjavati, ali ipak su se razlikovali intenzitetom i načinima ispoljavanja, zapravo su donedavno na pojavnoj razini imali odvojene živote, sve dok se nakon ljetošnjeg koncerta ikone hrvatske radikalne desnice Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom hipodromu – u stvari otvorenog ustaškog derneka na kojem se okupilo oko pola milijuna njegovih “fanova” – definitvno nisu stopili u jedinstvenu šovinističku bujicu, nakon čega su posvema popustile i onako slabašne političke i ideološke kočnice kojima je Plenkovićeva vlast i do tada nevoljko i selektivno obuzdavala sve glasniju i brojniju “razuzdanu gomilu” ustašoida (u pravilu navijačkih skupina: Hajdukove torcide, Dinamovih BBB itd.). Oni danas, sada bez ikakvog susprezanja i kontrole, brutalno i otvoreno iskazuju netrpeljivost i mržnju prema Srbima i svemu što sa Srbima u Hrvatskoj ima veze. A kamo nas, kao društvo, takvo sramotno i bezumno ponašanje vodi najbolje se moglo očitati posvemašnjim sunovratom svih moralnih i ljudskih vrijednosti, zapravo svime čemu smo tijekom ovog mjeseca (studenog) svjedočili uoči, pri i oko obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine (državni blagdan od 2020).

MUKE SA ISTINOM

Kao što je po riječima blagoglagoljivog ali već i ocvalog barda srpskog nacionalizma Matije Bećkovića, “Kosovo najskuplja srpska reč”, tako za ogromnu većinu Hrvata status nacionalne svetinje ima grad-heroj Vukovar, simbol je patnje i stradanja u kojem su malobrojni i slabo naoružani branitelji, uz ogromne žrtve (više od 2700 poginulih dragovoljaca i civila) gotovo tri mjeseca hrabro odolijevali daleko nadmoćnijem neprijatelju (JNA i srpske paravojne snage), koji je nakon osvajanja totalno devastiranog, razrušenog grada počinio strašne, masovne ratne zločine nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima (Ovčara), među kojima je gotovo 400 osoba čiji posmrtni ostaci ni do danas nisu pronađeni. Na sve upite hrvatske strane gdje bi mogli biti pokopani srpske vlasti već godinama ne odgovaraju i uporno šute, što samo dodatno pojačava ionako dramatično povišene međunacionalne tenzije u samom Vukovaru, a u konačnici i u odnosima Zagreba i Beograda. Dakle, Vukovar je za ogromnu većinu Hrvata neupitna novodobna nacionalna svetinja, a zna se kako se vjernici odnose prema svetinji: sa strahopoštovanjem i ponizno. Ona je nedodirljiva i svako je propitivanje skrnavi, pa je tako neupitna i žrtva Vukovara, ali problem je u tomu što se u političkom, ideološkom i svakom drugom ključu, Vukovar kao “mjesto posebnog domovinskog pijeteta” u širokoj nacionalističkoj lepezi sve više počeo instrumentalizirati u korist ciljeva i sadržaja koji sa žrtvoslovljem gotovo pa nemaju nikakve veze, već isključivo služe prozivanju i vrijeđanju Srba kao neprijatelja hrvatske nacionalne stabilnosti i sigurnosti, kao agresora koji još ni danas, kroz Vučićevu koncepciju “srpskog sveta”, nisu odustali od “memorandumskog” velikosrpskog projekta. U tomu mu, navodno, zdušno pomažu hrvatski Srbi pod vodstvom dr Pupovca, koji nikada nisu niti će iskreno prihvatiti Hrvatsku kao svoju domovinu. Naravno, pri tomu nitko (ili malo tko) ne spominje onih po relevantnim procjenama desetak tisuća Srba koji su se tijekom Miloševićeve agresije na RH pridružili svojim hrvatskim sugrađanima u obrani svog doma i zemlje u kojoj žive. I dok su ih Srbiji nazivali odrodima i izdajicama, u Hrvatskoj se na njih gledalo sa sumnjom, podozrivo, neprestano su bili (i ostali) pod povećalom, većinski nikada nisu bili niti će biti ravnopravni i stalno im se davalo i daje do znanja da nisu dobrodošli u sredini u kojoj žive i rade, odnosno da su građani drugog reda koji stalno moraju dokazivati lojalnost hrvatskoj državi ukoliko žele biti prihvaćeni, budući da su pripadnici naroda koji je hrvatskom puku tijekom povijesti zajedničkog života u dvije Jugoslavije, a posebice devedesetih godina minulog stoljeća i raspada zajedničke države nanio strašna zla. A, kada već govorimo o međusobno počinjenom zlu, o ustaškim zločinima, zapravo genocidu nad Srbima tijekom Drugog svjetskog rata u NDH nema ni riječi, dapače danas se bez imalo stida negira da je nad Srbima izvršen genocid, banalizira se i bagatelizira Jasenovac kao logor smrti i volšebno se pretvara u nekakav radni logor (u kojem uznicima nije nedostajalo razonode, kulturnih priredbi i slično), u koji su bili zatvarani samo oni koji su se “ogriješili o zakone NDH”, što je više od notorne laži, naprosto se radi o svinjariji bez presedana, ali na tome se u Hrvatskoj usprkos svemu (i u znanstvenim, akademskim krugovima) sve više inzistira, što samo svjedoči o poraznom stanju duha naše aktualne politike i ogromnog dijela javnog mnijenja, koje bez ikakvih reakcija pristaje uz ove bezočne manipulacije kojima se programirano i sustavno falsificiraju čak i elementarne povijesne istine, izokreću i izvrću evidentne činjenice.

SPORNA DEKLARACIJA

Nedavno je pod pokroviteljstvom saborskih zastupnika s desnice i uz sudjelovanje “eksperata” hrvatske naci-revizionističke “kreme” u prostorijama hrvatskog Sabora organiziran okrugli stol o Jasenovcu, na kojem su se otvoreno (na)rugali zdravoj pameti negirajući monstruozne ustaške zločine nad Srbima, Židovima, Romima i Hrvatima antifašistima, zločine koje su bez ikakvih dokaza pripisali komunističkoj, velikosrpskoj propagandi, a da Gordan Jandroković (HDZ), kao predsjednik ove najviše nacionalne institucije, uopće nije reagirao na sve ove provokacije, koje u konačnici podliježu i sudskom progonu, jer hrvatsko zakonodavstvo ima ustavom propisanu zadaću procesuirati sve one koji šire međunacionalnu mržnju i time narušavaju zakone i dovode u opasnost ustavni poredak RH. Naravno, glavni državni tužitelj Ivan Turudić (kojeg je na čelno mjesto postavio premijer RH Plenković, usprkos tomu što je uoči imenovanja, prigodom saborskog saslušanja, otvoreno lagao i negirao dokazane veze s političkom mafijom i krim-miljeom), oglušio se na ovu sramotu u prostorijama Sabora, što naravno nikoga ne bi trebalo čuditi, jer upravo se on zalagao i još uvijek zalaže da se svaki kritički govor o Domovinskom ratu kriminalizira, podvodeći ga pod “klevetanje temelja naše krvlju izborene slobode, samostalnosti i državnosti”. A zakonsko sankcioniranje onih koji iznose neistine o žrtvi Vukovara i(li) “poriču prirodu Domovinskog rata” uskoro je na dnevnom redu, jer su upravo ovih dana razne (za)braniteljske udruge na inicijativu HDZ, odnosno predsjednika saborskog Odbora za ratne veterane Josipa Đakića, organizirale okrugli stol o Deklaraciji o Domovinskom ratu i zaključile kako je konačno došlo vrijeme da se i zakonodavno spriječi sustavno blaćenje “dostojanstva Domovinskog rata”, koje Plenković pripisuje uglavnom anacionalnoj, jugoslovenstvujušćoj radikalnoj ljevici (koja u RH zapravo ni ne postoji), bez ogleda na to što spomenuta Deklaracija u mnogočemu otvoreno okreće leđa istini. Naime, u Deklaraciji se kaže da je RH vodila pravedan i legitiman obrambeni, oslobodilački rat kojim je svoj teritorij branila od velikosrpske agresije, što samo po sebi nije sporno, ali kako onda u to “uklopiti” i objasniti agresivne vojne operacije hrvatske vojske u BiH protiv bošnjačke strane, od kasne jeseni 1992. do proljeća 1994. godine, na što je svojedobno, prigodom rasprava o “prirodi Domovinskog rata” upozoravala Vesna Pusić. Hoće li, primjerice, postati kažnjivo podsjećanje na presude Haškog tribunala protiv šestorice visokih dužnosnika Herceg-Bosne i HVO (Hrvatskog vijeća obrane), u kojoj se konstatira da je predsjednik RH Franjo Tuđman bio “predvodnik udruženog zločinačkog poduhvata u BiH”. I to su samo neka od otvorenih pitanja, pri čemu nikako ne treba zanemariti okrutna ubojstva više od 700 starih ljudi srpske nacionalnosti nakon svršetka vojno-redarstvene operacije Oluja 1995.

DVOSTRUKA KONOTACIJA

Kao što je Plenković, kako bi sastavio novu vladu, trulim kompromisom prihvatio koaliciju s Penavinim radikalnim nacionalistima iz DP (Domovinski pokret), otvorenim promotorima ustašluka, a time i pristao na neformalno ozakonjenje tzv. dvostrukih konotacija pozdrava “Za dom spremni”, tako je i otvorio prostor za dvostruke konotacije Domovinskog rata i žrtve Vukovara, kojima se sve manje afirmira stvarna istina o Domovinskom ratu, a sve više služi da se svima koji kritički upozoravaju ili problematiziraju otvorena pitanja naše borbe za slobodu beskrupulozno “začepi gubica” i nalijepi etiketa izdajnika, neprijatelja hrvatskog naroda. Usput rečeno, priča da su se pripadnici hrvatske vojske tijekom rata hrabrili ustaškim pozdravom ZDS čista je bestidna lažotina, to je bio isključivo pozdrav “hosovaca”, malobrojne, ali dobro organizirane stranačke paravojske Paragine Hrvatske stranke prava (HSP), koju je kasnije Tuđman inkorporirao u sastav HV (Hrvatske vojske), a čije su stranačke prostorije “krasile” slike Ante Pavelića i koji su otvoreno zagovarali rehabilitaciju NDH i ustaštva. I tako je domobranski, kramarski kleroustaški nacionalizam (uzgajan u krilu Katoličke crkve u Hrvata) baziran na ekskluzivnom antisrpskom resantimanu postao revizionistički okvir većinskog dijela hrvatskog političkog mainstreama za legitimnu eskalaciju antisrpske histerije koja se danas nekontrolirano, bez ikakvog zazora, “valja” ulicama hrvatskih gradova, galopirajući širi i postaje dominantom naše političke, ali i svekolike društvene, odnosno javne scene. Ukratko, tzv. dvostrukim konotacijama ustaškog pozdrava ZDS, Domovinskog rata i kultom Vukovara želi se suspendirati svaka sloboda mišljenja, odnosno nema te gadosti, ustaške svinjarije koja se manipulativnim, dvostrukim konotacijama ne može opravdati, negirati ili pripisati drugome/drugima.

foto: darko bandić / fonet / ap

ZAUMNA OPRAVDANJA

I 30 godina nakon Oluje, Srbima se daje do znanja kako u studenom, mjesecu “vukovarskog martirija”, za njih nema mjesta u tom gradu, ali im se i diljem RH brani održavanje bilo kakvih, pa i kulturnih manifestacija. Tako je u Splitu grupa pripadnika Torcide pod fantomkama onemogućila održavanje tradicionalnih Dana srpske kulture i spriječila nastup folklorne grupe, djece iz Novog Sada. U Rijeci, samo zahvaljujući intervenciji policije, tamošnji batinaši se nisu obračunali sa karatistima iz Srbije koji su sudjelovali na prvenstvu Balkana. U Zagrebu je skupina maskiranih huligana, pjevajući ustaške “popevke”, pokušala spriječiti otvaranje izložbe “Efemeris-legat Dejana Medakovića” u prostorija Srpskog kulturnog centra, a u Vukovaru su organizatori (konzulat Republike Srbije) pod pritiscima i prijetnjama (za)braniteljske populacije, kojima se pridružio i vukovarski gradonačelnik Marijan Pavliček, morali prolongirati izložbu “Srpkinja-heroina Velikog rata”, posvećenu obilježavanju kraja Prvog svjetskog rata, pod obrazloženjem da je “krajnje neprimjereno u mjesecu kada su traume (i nakon 30 godina) iz Domovinskog rata svježe, baš takav event organizirati u Vukovaru”. Ujedno je Udruzi veterana Domovinskog rata i antifašista (VEDRA) policija poručila kako im ne može garantirati sigurnost ukoliko odluče sa vukovarskog keja, u Dunav položiti vijence za hrvatske, ali i srpske, civilne žrtve, pa su to morali učiniti (na svoju ruku) u Borovu Selu. Stipe Mlinarić, saborski zastupnik iz Penavina DP, bez da trepne, poručio je predstavnicima VEDRA, ali ujedno i Pupovcu i Srbima, kako u Vukovaru nitko nije ubijao Srbe, već su Srbi ubijali Hrvate. A što je s vukovarskim Srbima koje su prije Ovčare i uopće prije opsade Vukovara na mučki način smaknule falange Tomislava Merčepa, a da do danas njihov broj nije točno utvrđen? Na te i slične “provokacije” nećemo dobiti odgovor, sve dok na žrtvu Vukovara i ostale “svetinje Domovinskog rata” budemo gledali kroz optiku “dvostrukih konotacija”, odnosno dvostrukih mjerila, jednih za Hrvate, a drugih za Srbe.