Više od autokratije, manje od diktature

Kolegi Aleksandru Radiću pretresli su stan, privodili ga na informativni razgovor, oduzeli mu mobilni telefon, kompjuter i dokumentaciju. Nisu tu stali. Pored harange protiv njega, podnijeli su krivičnu prijavu da je izvršio “krivična dela pripremanja dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Republike Srbije i odavanja tajnih podataka”, te raspisali potjernicu za njim… A sve ovo godinu i po dana nakon onog za što ga terete.

Što li je to uradio ovaj vojno-politički komentator? Ništa, ali baš ništa. Radić je samo radio svoj posao. Ukratko, komunicirao sa kolegama i izvorima kao svaki drugi novinar. Tema je bila – zna dobro čitalac – “zvučni top”.

Na drugoj strani je ministarka državne uprave i lokalne samouprave Snežana Paunović. To je ona što bi – samo da je bila Slobodan Milošević – etnički očistila Kosovo 1998. Osim što odobrava zločin protiv čovječnosti, njena izjava je prosto nacrtana za krivična djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netrpeljivosti, te rasne ili druge diskriminacije (vidi tekst na strani 18).

I nikom ništa. Ministarka nije podnela ostavku niti je smijenjena, a još manje je protiv nje započet bilo kakav pravosudni postupak. Vučić je izjavio da to što je rekla nije njegova volja i politika, a ni volja i politika Đure Macuta.

Time je za Nebojšu Stefanovića i Više javno tužilaštvo čitava stvar legla. A ako je suditi po naprednjačko-radikalsko-espesovskim botovima, koji u sav glas slave Paunović po društvenim mrežama, još bi se moglo desiti da osvane kao režimska kandidatkinja za predsjednicu Srbije.

SIMU SPASIĆA ZA PREDSJEDNIKA

Ipak – ozbiljna pitanja stoje pred naprednjačkim režimom. Ajmo redom.

Šef države i cijelog Ćacilenda ne slaže se sa Paunović. Također ni sa Radićem. Pa kad je tako – a jeste – zašto se protiv vojno-političkog komentatora vodi montirani staljinistički proces? Zbog čega onda ministarka po režimskim medijima može dosoljavati, tvrdeći da je mislila na deportacija Albanaca sa Kosova? Ma nemojte? Suština je ista u oba slučaja – protjerivanje civilnog stanovništva.

Ima li itko normalan u državnom vrhu Srbije? Ako Paunović nije izrekla stav Vučića i Macuta, čiji onda jeste?

Možda Dačićev, koji preko Paunović pokušava pozicionirati SPS kao turbo nacionalno “kosovsku partiju”, računajući na žal za Miloševićem? Ili je u pitanju lupetanje koje Simo Spasić izvikuje na megafonu po beogradskim ulicama?

Kako to da je Radić javno izraženim mišljenjem, konsultacijama sa kolegama i profesionalnim kontaktima izvršio krivično djelo pripremanje djela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Republike Srbije? Pa zar to nije uradila Paunović hvaljenjem etničkog čišćenja i širenjem nacionalne mržnje? A da se i ne govori o narušavanju sigurnosti Srba na Kosovu i ugleda Srbije (član 173 Krivičnog zakonika)?

Vraća li režim Srbiju u mentalno stanje devedesetih? U sav onaj čemer i jad, protjerivanja i ostale ratne zločine koji su počinjeni u njeno ime? Zar Vučić ne koristi montirani proces protiv Radića iz istih razloga zbog kojih je Milošević progonio novinare i političke protivnike?

Pošto Paunović vjeruje kako za svoje sramno lupetanje ima podršku “većinske Srbije”, odgovor na posljednja tri pitanja može biti samo – da.

SLIČICA SRBIJE SA POLICIJOM

U subotu 19. jula, zborovi na Zvezdari u Beogradu upriličili su razgovor sa građanima i dijeljenje programskih materijala. Naravno, odmah je došla manja grupa naprednjačkih kontramitingaša. Na skupu zborova vladala je srdačna komšijska atmosfera, a okupljene su trubeći pozdravljali građani u automobilima često zastajući da uzmu materijale i naljepnice. Malo dalje, kod kontramitingaša niko nije dolazio, a među njima – natmurenima i kiselim – jedva da je bilo razgovora.

Iznenada je stiglo desetak policajaca. Ali ne da razdvoje skupove, već da umire kontramitingaše zbog dva međusobna koškanja. Panduri su bili iskreno zblanuti – kako da postupaju prema onim za koje im je naređeno da moraju štititi njihova nepočinstva i ispunjavati im svaki hir?

Ove crtice uskoro se neće sjećati ni njeni svjedoci. Međutim, ona je donekle sličica današnje Srbije. Uz duboku krizu kredibiliteta, gotovo svakodnevne skandale i zgađenost građana nad represijom, zemljom se širi naprednjačka anarhija.

Zna Vučić ovo jako dobro. Ne treba mu predizborno istraživanje Crte koje pokazuje da SNS zaostaje za studentima desetak posto (vidi tekst na strani 6). Također, ne vrijedi mu ni kontraanketa kako bi mogao mahati sasvim suprotnim podacima – što ne znači da je neće biti. Vučić ima veći problem.

STAZAMA SLOBODANA MILOŠEVIĆA I ALIBI

Radi se o ozbiljnoj destabilizaciji zemlje, za koju snosi glavnu odgovornost.

Mogu li mu građani povjerovati da će predstojeći parlamentarni i predsjednički izbori proteći u regularnoj atmosferi kad ni oni lokalni u petnaestak mesta u Srbiji nisu mogli bez batinaša, ucjenjivanja, podmićivanja i svih oblika pritisaka?

Ima li tog majčinog sina uvjerenog da su točni podaci koje će predsjednik Srbije u najavljenoj ostavci iznijeti poslije zatvaranja biračkih mjesta?

Smije li se itko kladiti da će izborni dan proći u mirnoj atmosferi, a naročito noć, kad počnu pristizati rezultati glasanja?

Ali najvažnije – čeka li Srbiju još jedna odbrana narodne volje poput onih u građanskim protestima 1996/97 ili Petog oktobra 2000? To će reći da u ovoj situaciji još jedino na ulicama građani mogu zahtijevati pravdu i slobodu. Više ne postoje institucije koje bi mogle i morale štititi građanske i civilizacijske vrijednosti. Razorio ih je i zaravnao aktualni režim, na sličan način kao i devedesetih.

Zbog toga je sasvim moguće da im je Milošević toliko na pameti. Isto bi oni kao i on, ali brže, bolje i pametnije. Možda zato Paunović zagovara etničko čišćenje, a Vučić dirigira montiranim procesom protiv Radića.

Uglavnom, šef države u najavljenoj demisiji, napravio je i alibi korak. Eto, poziva sve političke protivnike – aludirajući posebno na studente – na dijalog o eventualnoj tranziciji vlasti, uvjetima izbora i uzajamnom priznavanju njihovih rezultata…

Ukratko, Vučić nastoji da na drugog prebaci odgovornost za sve što može uslijediti u najdubljoj političkoj krizi u novijoj istoriji. Ne misli se taj povući ni za mišji korak, naprotiv. Spreman je na sve je kako bi opstao na vlasti. Tu se on ni sa kim neće pogađati.

Ipak, može li mu proći alibi kombinacija, pošto je izrazio spremnost da, ukoliko izgubi, odmah čestita rivalima pobjedu? Teško, praktički nemoguće. Nije ovdje u pitanju samo to što bez uzimanja daha vrijeđa i demonizira političke protivnike nego i to koliko zaista vrijede njegova obećanja.

“Sjeo Vučić za stol i poveo istinski dijalog sa političkim oponentima…” Ovom rečenicom u Srbiji može započeti isključivo neki vic.

Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!