Prošle nedelje ubijen je Ramiz Delalić Ćelo, istorijska ličnost u Sarajevu: sve vreme je bio kriminalac; ponekad je bio i tajni agent, a ponekad i vojnik. Skončao je kao kriminalac, ali to je bio njegov izbor. Sarajevskim kafedžijama i trgovcima laknulo je, kao i policiji i pravosuđu
Ramiz Delalić „Ćelo“
Ćelo Delalić bio je koloritna ličnost: Sandžaklija iz Priboja, odrastao u Sarajevu gde je i krenuo da se bavi svojim zanatom gangstera i reketaša kao zanimanjem pod A. Pod B će se kvalifikovati 1992. kao agent provokator, pa će kasnije – kao i toliki njemu slični – raditi i kao kriminalac i kao poverljivo lice vlasti BiH i kao prijatelj svojih kriminalnih ortaka iz bivše Jugoslavije.
U istoriju je Ćelo Delalić ušao marta 1992, kada je na Baš-čaršiji hladnokrvno ustrelio u glavu Nikolu Gardovića, čoveka koji je upravo u pravoslavnoj crkvi venčao svog sina. Svedoci su ga godinama kasnije prepoznali u stroju u policijskoj stanici i to nije sporno. Sporno je to što je tek ove godine to ubistvo uopšte došlo pred sud, iako se sve znalo od početka; dobro, barem je došlo do suda, ali sada je kasno.
Ćelo Delalić ubijen je u dvorištu kuće u kojoj je bio iznajmio stan, plašeći se – s razlogom, kako vidimo – za svoju sigurnost. Sarajevski policajac, koga ovaj autor slučajno poznaje, kaže da je ubistvo izvršeno veoma stručno, sa minimalnim tragovima na licu mesta; Ćelo je pogođen sa dobro grupisanih nekoliko metaka i dok se komšiluk snašao, počinilac je već bio nestao. Sarajevska policija objavila je da želi da razgovara sa izvesnim g. Bitićijem i još jednim licem, ali njih dvojice nema. Naime, Ćelo se žalio u poslednje vreme da ima neprilike sa albanskom mafijom u Sarajevu, pa se operativnim radom na terenu došlo do g. Bitićija koji bi mogao nešto znati o tome. Priroda pomenutih neprilika može se naslutiti: Ćelo je bio navikao da reketira kafedžije i ostale samostalne zanatlije, kao i da se ugrađuje u razna posla; Albanci to nekako ne vole. Takvi problemi u načelu se rešavaju tako što se unajmi neko spolja da obavi posao, a lokalni ugledni građani za to vreme imaju neoboriv alibi. Sarajevski policajci slute da je o nečem takvom reč. Ćelo se, s druge strane, nije više kotirao u Sarajevu kao nekada: posle niza incidenata ostao je bez oružja, a policija je na njega bila jako ljuta.
Ali, hajdemo ispočetka. Ćelo je 1992. postao jedna od vodećih figura u galeriji „mahalskih prvoboraca“, uz još nekoliko viđenih lokalnih kriminalaca – slično ostalim našim državama, nastalim od bivše Jugoslavije. Njegova 9. brdska motorizovana brigada umešana je u više ratnih zločina protiv civilnog stanovništva svih vera i pasmina. Tokom opsade Sarajeva bio je umešan u trgovinu narkoticima. Ima tu jedna epizoda: Ćelo se ponudio ekipi iz HVO-a da zajedno rade drogu, pa se sporazumeo sa Antom Rosom (bivši legionar) i Matom Šarlijom Daidžom (hercegovački arhiustaša) oko nekih deset kila kokaina. Roso je bio general u HVO-u, a Daidža vojni ataše Republike Hrvatske u Sarajevu, Tuđmanov lični izbor… Kad je trebalo da dođe do primopredaje, umesto Ćele s parama pojavio se Dragan Vikić sa specijalcima i uhapsio Rosu i Daidžu sa sve kokainom. Došlo je, naravno, do skandala: Roso i Dadidža su smenjeni, ali šta je bilo s kokainom – nije se saznalo… Tako je to trajalo do posle Dejtona, jer se za Ćelom vukla prvoboračka reputacija. Radio je malo tamo (kriminal), malo ovamo (tajne službe) – kao i svi njemu slični likovi iz naših novih država. Priča se, na primer, da je uspeo da ozvuči iznutra zgradu hrvatske ambasade u Sarajevu.
Onda se Ćelo obezobrazio preko svake mere: jednom prilikom pretukao je saobraćajca koji ga je zaustavio zbog prekršaja. Policajci su pobesneli, a Ćelo se sklonio u svoju vikendicu na Jablaničkom jezeru. Trebalo je da ga neko uhapsi, ali policajci nisu hteli. Prijavio se jedan ozbiljan inspektor, odbio interventnu ekipu specijalaca i poveo samo jednog kolegu. Kad su stigli, Ćelo je izašao iz kuće držeći rođenu sestru na nišanu pištolja i preteći da će je ubiti ako ne odu. Inspektor nije pao na blef, iako je sestra kukala; na kraju se Ćelo slomio, bacio oružje i počeo da kuka. Ćelo je onda pritvoren, ali je izašao uz kauciju od 300.000 konvertibilnih maraka i smesta se ispalio u Tursku. To je već 2002. godina.
Tamo, u Turskoj, sa Ćelom stupaju u dodir Dušan Duća Spasojević i Milorad Legija Ulemek, sa molbom da im učini kolegijalnu i prijateljsku uslugu na bazi ugovora: da locira i ubije izvesnog Ljubišu Buhu, zvanog Čume, koji se krio u Istanbulu. Sarajevski policajci tek sada su saopštili to saznanje, ali nemaju detalje o honoraru i ostalom. Čume je opazio Ćelu; znao je i kasnije ispričao da ga je locirao „unajmljeni bosanski kriminalac“; u skladu s tim pobegao je u Ankaru i upao u Ambasadu SR Jugoslavije, tražeći pomoć. Ostalo se zna.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Niko od nas ne može da bude ni dovoljno stručan, niti treba da procenjuje svaku deonicu puta, svaku kupovinu aviona, svaki državni projekat, kao što je Ekspo, kao što je nacionalni stadion. Država je ta koja treba da dokazuje da nam je to potrebno, bez obzira na to šta mi mislili. Ali toga nema”
Propali su Vučićevi kontramitinzi i kontramitovi, cena vlasti sve je skuplja, a privreda sve slabija, pobeđen je strah u društvu a gnev postao hroničan, poslušnost otkazuju delovi policije i pravosuđa. Manevarski prostor režima se suzio, pitanje je kako će to pobunjeni građani predvođeni studentima da iskoriste
“Ideja je jednostavna – hoćemo da pričamo sa ljudima”, kaže za “Vreme” Vuk, student Elektronskog fakulteta. “Tu smo da pokažemo da nismo teroristi. Tu smo da saslušamo i pokažemo da, za razliku od nekih ljudi, poštujemo kada se nečije mišljenje razlikuje od našeg.” Vrlo brzo stiže i dokaz: u trenutku dok Vuk pokušava da popriča sa jednim meštaninom, oko njih se okuplja još ljudi. Međusobno se raspravljaju. Čuje se, gotovo istovremeno, “napred, deco, borite se za budućnost ove zemlje” i “na vreme se okanite ovoga što radite”. A studenti, uprkos raznim povicima i uvredama koje im pojedini dovikuju, mirno stoje, slušaju sagovornike, gledaju ih u oči i pokušavaju da ih navedu na dijalog. Ali pravi
Intervju: Duško Vuković, kandidat za predsednika Saveza samostalnih sindikata Srbije
Predstojeći izbori za predsednika Saveza samostalnih sindikata Srbije dolaze u trenutku kada radnici sve češće ostaju bez jasnog posla i glasa, a sindikati bez poverenja. Dok inflacija nagriza plate, a vlast najavljuje minimalac u evrima – sindikat ćuti. Ili barem većina ćuti. U trku za mesto predsednika ove najveće sindikalne organizacije u zemlji ulazi i Duško Vuković, potpredsednik SSSS-a, s porukom da “sindikat mora da bude kičma otpora, a ne hladna birokratija”
Za Mihaljčića “istorizovati se” ne znači dobiti mesto u istorijskoj prošlosti, među svedočanstvima nacionalne istorije, koje će istorijska nauka na odgovarajući način proučiti i oceniti. Suprotno od toga, “istorizovati se” za neko predanje, za neku legendu, pa tako i za predanje o Kosovskoj bici, znači dobiti mesto u sadašnjosti, u živoj kolektivnoj svesti o prošlosti, odnosno, kako kaže Mihaljčić, u “narodnoj istorijskoj svesti” koja se aktualizuje kao podstrek za akciju, za stvaranje nove istorije
Zaposleni u prorežimskim propagandnim glasilima osnovali su svoje udruženje – Asocijaciju novinara Srbije, još jednu tvorevinu paralelnog kosmosa odlazećeg režima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!