

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju
Čim su u ponedeljak, nakon ustajanja, proradili telefoni u pritvorskoj jedinici u Ševeningenu, Vojislav Šešelj i Slobodan Milošević imali su sve razloge da časte u kantini svaki svoje društvo sa sprata: prvi – Milana Milutinovića i Mladena Naletelića Tutu, drugi – Tihomila Blaškića i Veselina Šljivančanina. Lider radikala potom je zatražio od Nikolića i drugova da postanu jedna od dve najjače stranke u Srbiji, a predsednik SPS-a poručio je svojima da je sada prilika da se "DOS dotuče"


U 20,30 uveče kada se u zatvoru u Ševeningenu isključuju zatvorski telefoni (mobilnih nema, kao ni pristupa internetu), Vojislav Šešelj i Slobodan Milošević već su znali da predsednički izbori u Srbiji ponovo nisu uspeli. Te večeri Milošević je spokojnije krenuo na spavanje jer je svojim socijalistima odavno poručio da obavezno bojkotuju izbore i ispalo je da mu je procena bila dobra. Odlukom da se izbori bojkotuju Milošević je, kažu upućeni, prilično razljutio Vojislava Šešelja. Prošle godine, u sličnoj prilici, Milošević je upkos kandidaturi socijaliste Bate Živojinovića, odlučio da na predsedničkim izborima podrži Šešelja, posle čega je lider radikala ubrzo stigao u Hag, a socijalisti ostali da u pola glasa pričaju kako im lično šef razbija stranku.
U istoj zatvorskoj zgradi, ali ne i na istom spratu u Ševeningenu, lider radikala Vojislav Šešelj morao je da čeka sve do jutra da telefoni ponovo prorade, kako bi saznao nešto više od vesti da izbori nisu uspeli. Da nije obaveznog zatvorskog povečerja, mogao je eventualno da sa susedom sa sprata, bivšim predsednikom Srbije Milanom Milutinovićem, nastavi postizborno bdenje i priseti se one jesenje noći iz 1997. godine kada su upravo njih dvojica bili u trci za predsednika Srbije i kada ga je Milutinović pobedio pod prilično sumnjivim okolnostima. Tada ni jedan ni drugi nisu slutili da će se jednoga dana družiti u Hagu.


Izjutra je stigla vest da je predsednički kandidat radikala Tomislav Nikolić uspeo na neuspelim izborima, da je daleko za sobom ostavio kandidata DOS-a Dragoljuba Mićunovića i da je svoju izbornu „pobedu“ posvetio upravo svom utamničenom šefu. Vojislav Šešelj je u ponedeljak izjutra zaista imao razloga da svom zatvorskom društvu sa sprata (Milanu Milutinoviću i Mladenu Naleteliću Tuti), u zatvorskoj kantini plati piće. Kada je Šešelj odlazio u Hag mnogi su procenjivali da je to ujedno i kraj radikala, da je SRS bez njega nešto kao Hamlet bez Hamleta, a ispalo je da nastavljači njegovog imena i dela, sve udarajući se u prsa na kojima je majica sa njegovim likom, mogu da u Srbiji prebace milion glasova na prvim narednim izborima. Ili bar da, kako to u Analitičkom servisu Medija centra predviđa Đorđe Vukadinović, uprkos nekim suprotnim i umirujućim procenama, dođu u poziciju da gotovo sigurno neće mnogo silaziti sa visina na koje su upravo uzleteli preko rezultata Tomislava Nikolića.
Već sledećeg jutra Šešelj je zadovoljno komandovao iz Haga da se posle dva-tri dana odmora doda gas i svim snagama krene u kampanju za parlamentarne izbore sa ciljem da radikali postanu jedna od dve najjače stranke u Srbiji. U svakom slučaju da osvoje više mesta u budućem parlamentu nego što su imali u onom koji je nedavno raspušten.
Sprat niže, sličnu komandu (preporuku) svojima telefonom je slao i Slobodan Milošević. U poruci rukovodstvu u zemlji ocenio je da je dobro što su predsednički izbori propali i tražio od SPS-a da se što bolje organizuje za parlamentarne izbore koji slede. Ti izbori su, po Miloševićevom mišljenju, dobra prilika da se „DOS dotuče“. On svojima svakako nije postavio zadatak da postanu jedna od dve najjače stranke u Srbiji, već samo da dobace nešto dalje od rezultata iz decembra 2000. kada su postali opozicija. Izgleda da im je uz put preporučio i da se malo ugledaju na radikale – posebno na Tomislava Nikolića, koji bolje od većine socijalista ume da „drži vezu sa narodom“ umesto da vodi politiku iz kabinetske zavetrine. (Jedan od socijalista za koga se svojevremeno tvrdilo da „ume s narodom“, Milutin Mrkonjić, ionako se sprema da onako drugarski poseti Miloševića u Hagu, a nije isključeno da se odande vrati ne samo kao „drug od šefa“.) Iz Beograda su šefu inače poručili da se ne brine, da su oni na svim lokalnim izborima do sada prebacili 12 odsto glasova (osim u Kraljevu prošle nedelje) i da će kada uđu u kampanju (za koju, doduše, nema para) sve možda biti čak i neuporedivo bolje. Nije bilo potrebno da mu kažu kako su im od sada radikali neuporedivo veća briga nego DOS. I on u Hagu i oni u Beogradu dobro znaju da sa radikalima nisu lako izlazili na kraj ni onda kada su socijalisti vladali Srbijom. Tada su mogli da ih kontrolišu upravo pripuštajući ih da i sami budu blizu vlasti. Sada je vlast daleko, a radikali najavljuju da će, posle prošlonedeljnog bojkota izbora, sa socijalistima ubuduće sarađivati sasvim drugačije. Odnosno da uopšte više neće sarađivati.
To što su se na oba sprata u Ševeningenu toliko obradovali izbornim vestima iz Beograda samo je još jedan indirektan dokaz kako je haška roba ovde i dalje na ceni, odnosno da će na narednim parlamentarnim izborima bar dve stranačke izborne liste poneti izgleda imena najpoznatijih haških zatvorenika. Srpski radikali već su saopštili da će se njihova izborna lista zvati Vojislav Šešelj, a trenutno razmišljaju i o tome da svog utamničenog lidera postave i na mesto nosioca liste „kako bi i on učestvovao na izborima“. Socijalisti se još nisu izjasnili, ali teško je poverovati da se i oni (doduše nešto skromnije nego radikali), neće pozvati na svog čoveka u Hagu.
U prvom intervjuu posle uspeha na predsedničkim izborima Tomislav Nikolić je inače tvrdio da bi kao predsednik Srbije odmah organizovao referendum o saradnji sa Hagom. Ministar Rasim Ljajić je opet tvrdio da je glavna haška tužiteljica Karla del Ponte bila zapravo „u izbornom štabu SRS-a i značajno odradila kampanju za Tomislava Nikolića“, pogotovo preko poslednje optužnice protiv četvorice vojnih i policijskih generala. I mnogi analitičari slažu se da je ta optužnica možda pogurala deo birača udesno i odvukla ih od onih koji su do sada sarađivali sa Hagom. Nema sumnje da će veoma brzo, čim počne predizborna kampanja, gospođa del Ponte „ući“ i u izborni štab SPS-a. Formula je dakle ista – njih dvojica na telefonu u Hagu, Karla del Ponte ovde u izbornom štabu.
Ali nije baš sasvim sigurno da hašku tužiteljicu u kampanji neće pominjati i ostaci DOS-a, možda čak najviše oni koji su tvrdili da će do kraja ove godine za sve nas Hag najzad biti završena priča.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve