Licenciranje državnog bezakonja

U decembru prošle godine Skupština Srbije je – kako drugačije, no po hitnom postupku – donijela Zakon o stanovanju i održavanju zgrada, po kojem će svaka zgrada s više od 30 stanova (a zasigurno i sve manje zgrade) morati imati svog upravnika. Pisali smo u „Vremenu“ o tome: nema normalnog čeljadeta koji će se kao vlasnik stana u omanjoj ili ovećoj zgradi prihvatiti dužnosti da se sa svojim komšijama dogovara o tome kako da održavaju vlastitu zgradu – u kojoj su vlasnici i stanova i zajedničkih dijelova, stubišta, liftova, terasa, dvorišta itd. – s obzirom na nametnute obaveze i znanja, koja podrazumijevaju od špijunskih traganja za podstanarima, do cinkarenja komšija koji nisu platili neki račun. Umjesto njih, vlasnika koji se neće ili ne mogu prihvatiti te dužnosti, država će im nametnuti profesionalnog ili prinudnog upravnika.

ROKOVI: Priča dobija nastavak: 3. marta ove godine, kako je javio Tanjug (prenio RTS), obuke za te profesionalce radit će Privredna komora Srbije, kako je to najavio za prvu polovinu ove godine sekretar Udruženja za privatno obezbeđenje i uslužne delatnosti PKS Aleksandar Nedić. Na stranu to što je teško razumjeti što to Udruženje PKS-a konkretno radi za građane, Nedić je objasnio da je ta „grupacija PKS-a“ od Ministarstva građevinarstva dobila „ovlašćenja da licencira upravnika stambenih zgrada koji su obavezni po Zakonu o stanovanju“.

„Celu obuku, odnosno pripremu obuke, izlaženja na stručni ispit, izdavanje licenci, ali i kontrolu rada upravnika, kao i formiranje registara upravnika će se raditi u PKS-u“, reče on, dodajući da „interesovanje za obuke postoji i da se već javljaju firme koje se bave održavanjem i koje već sarađuju sa beogradskim ‘Infostanom’, ‘Gradskim stambenim preduzećem’ i novosadskom ‘Informatikom’“, kao i da već sad ima „veliki broj zainteresovanih firmi i privatnih lica koje su već u tom pružanju usluga i na ovaj način će oni samo još modifikovati svoj rad i podići naviše kvalitet svojih usluga“.

Precizirao je Nedić da je rok za donošenje podzakonskih akata za primjenu tog Zakona godinu i pol dana (znači, polovina 2018. godine), a u vijesti Tanjuga se podsjeća na februarsku izjavu nadležne ministarke Zorane Mihajlović da njeno Ministarstvo „priprema uputstvo sa PKS-om, koje će u narednih nekoliko dana biti dostavljeno stanarima zgrada, odnosno vlasnicima stanova u njima, a u vezi sa svim nedoumicama u primeni novog Zakona o stanovanju, koji bi, kako je tada rekla, tek za oko godinu dana mogao u potpunosti da zaživi, tačnije kada sve zgrade u Srbiji budu imale upravnike“.

Eto nas u maju 2017. godine – dva mjeseca nakon ovih najava. Tek je nekoliko dana prošlo od donošenja pravilnika o licenciranju profesionalnih upravnika (ministarka Mihajlović potpisala je taj akt 27. aprila, pa se čekalo da bude objavljen u „Službenom glasniku“), da bi 5. maja njena pomoćnica Jovanka Atanacković izjavila da je resorno ministarstvo donijelo pravilnik na osnovu kojeg će već od polovine maja početi obuka profesionalnih upravnika zgrada po Srbiji, a prve licence upravnici će dobiti u junu.

Kaže gospođa Atanacković (njena izjava je objavljena na sajtu Ministarstva) da „sistem obuka i sticanja licenci predstavlja šansu za zaposlenje za veliki broj građana, bilo da se odluče da postanu preduzetnici ili da budu zaposleni u firmi koja se bavi ovom delatnošću.

Na osnovu iskustava zemalja u okruženju, možemo da očekujemo otvaranje između 15.000 i 20.000 novih radnih mesta u ovoj oblasti“, rekla je Atanackovićeva, dodajući da će oni koji će biti angažirani u većem broju zgrada moći zaraditi i puno više od prosječne plaće.

„Dosadašnja iskustva firmi koje su se profesionalno bavile tim poslom u Srbiji pokazuju da za održavanje dvadesetak zgrada može da se zaradi mesečna plata od oko 55.000 dinara“, prenosi Tanjug njene riječi, te dodaje da se cijena profesionalnog upravnika po stanu kreće između 250 i 300 dinara, sve podsjećajući da su „neke zemlje u okruženju uvele profesionalno upravljanje kao obavezno, dok je u Srbiji to na dobrovoljnom principu, što znači da stanari mogu sami, među komšijama, da izaberu upravnika ili da angažuju profesionalnog upravnika sa licencom“.

NAPREDNE VESTI I LAŽI: Presna laž, usput rečeno: nema zemlje u okruženju koja je uvela ovako nakaradan zakon koji građane vlasnike stanova u tolikoj mjeri lišava njihovog prava na privatno vlasništvo i uvodi licencirane i nametnute upravnike zgrada s tolikom ovlaštenjima. Samo neke da spomenemo: nezakonito prikupljanje ličnih podataka građana (Rodoljub Šabić je na to pravovremeno upozoravao, bez rezultata), pravo na zaključenje ugovora i bez suglasnosti stanara, poništavanje prava na nepovredivost stana itd.

E sad, idemo još malo na datume: na sajtovima Ministarstva i PKS-a pojavilo se saopćenje da obuke za licencirane upravnike počinju ovih dana, te da ćemo iste te dobiti – sa sve licencama – već početkom juna! Tu su naprednu vijest prenijeli brojni mediji, tako da nestanak te najave ne mijenja ništa na stvari i na logičnom zaključivanju.

A logika nas vodi u ovom pravcu: taj čuveni Pravilnik koji je potpisala ministarka Mihajlović krajem aprila sadrži silne zahtjeve za kandidate za profesionalne upravnike. Ima to sve na sajtu, o ispitu samom, ali i o literaturi.

Ispit se sastoji od „modula“ koji podrazumijevaju da kandidati znaju prilično o svojinskom pravu, upravljanju zgradom, registrima raznima, administrativnim i financijskim upravljanjima zgradom, poreznim zakonima i ostalim stvarima koje spadaju u rješenje u kojima će i zgrade i njihovi stanari (privatni vlasnici) postati pravno lice…

Najsmješnije je, međutim, posljednje poglavlje „Komunikacija“. Doslovno kažu: Pojam komunikacije (osnovni pojmovi, komunikacija i značenje), Struktura komunikativnog procesa, Tipovi komunikacije, Interpersonalna komunikacija, Stilovi komunikacije (neverbalna komunikacija, slušanje kao veština komunikacije), Grupna komunikacija (karakteristike grupa, grupno donošenje odluka, grupni konflikt, vođenje sastanaka). Tu su dva udžbenika: jedan koji je već označivan kao plagijat, drugi rasprodan, treći stranih autora preveden na srpski.

Zašto je to smiješno, iako nije uopće: zato što se od kandidata za licencu za upravnike traži da imaju završenu četverogodišnju srednju školu (ma koju), da bi ih se onda opteretilo programom za ispit za koji bi svaki diplomirani pravnik morao izdvojiti, ako ima posao, osam sati dnevno četiri mjeseca. Ako je nezaposlen sa diplomom, onda dva.

Silni su tu zakoni navedeni, među ostalima i onaj o obligacijama. Navedeno je svega nekoliko članova koje bi budući licencirani upravnici trebali znati (više od 1100 ukupno) koji se odnose na odgovornost za štetu. Ministarstvo, točnije ministarka Mihajlović, u Pravilniku koji je propisala i potpisala, međutim, nije navela da bi kandidati trebali znati najvažnije i vrhovno slovo tog Zakona, koji je na snazi desetljećima (u cijeloj ex-Jugoslaviji i koji nema veze s komunizmom, ideologijama i ostalim trućanjima novokomponiranih elita), a to je ovaj iz člana 10, da su „strane u obligacionim odnosima slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji“, kao i iz člana 26 – a to je vrlo jasna odrednica što je to ugovor – da je „ugovor zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora“.

Dodajemo još i ovo što je ispušteno iz ministarkinog Pravilnika: da su „u zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane dužne da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja“ (član 12 ZOO), kao i da u zasnivanju obligacionih odnosa „strane ne mogu ustanovljavati prava i obaveze kojima se za bilo koga stvara ili iskorišćava monopolski položaj na tržištu“ (član 14 ZOO).

Ima tu – osim ovih „komunikacijskih“ udžbenika pomoću kojih će neki licencirani upravnik iz Privredne komore procjenjivati građanina koji je stao u ćirilično slovo F (nema veze s aktualnim F-dijagnozama, bar ne u ovom problemu) koji mu ne da svoj JMBG, neće da prijavi tko mu je trenutno u gostima ili, još gore, neće da mu dâ svoj potpis da u njegovo ime digne kredit za bilo koju popravku za koju nema novca, jer nema od čega ni da plaća osnovne troškove – još budalaština koje budući licencirani (ako) moraju znati: „Odluke lokalnih samouprava o: utvrđivanju urbanističkih zona i blokova za obaveze izvršavanja određenih aktivnosti održavanja zgrade (investicionog održavanja i unapređenja svojstava zgrade), minimalnoj visini iznosa o tekućem održavanju zgrade, visini iznosa naknade koju plaćaju vlasnici posebnih delova u slučaju prinudno postavljenog profesionalnog upravnika, minimalnoj visini iznosa izdvajanja na ime troškova investicionog održavanja zajedničkih delova zgrade, bespovratnom sufinansiranju aktivnosti na investicionom održavanju i unapređenju svojstava zgrade.“

Što da na ovu ispitnu materiju kaže obični građanin, vlasnik stana? E bem mu sve, ništa ja tu ne razumijem, valjda oni znaju bolje od mene…

foto: tanjug

MODULI I PROPISI: Spisak koji je ministarka Mihajlović potpisala je podugačak, njeni moduli i literatura su sasvim podobni za nekoga tko je namjerio napraviti master (malo bi se više morao potruditi od odlazećeg srpskog predsjednika), ali teško da bi sva tražena znanja uspio usvojiti sa tek završenom srednjom četverogodišnjom školom. Možda s nekom pravno-birotehničkom, ali i to teško.

Sa sajta Privredne komore se, inače, za prosječnog korisnika nekako izgubila najava da će već početkom juna stići licencirani profesionalni upravitelji zgrada. Pitanje je kako su to uopće zamislili: ako je ministarka krajem aprila potpisala svoj Pravilnik za ispit (stupio na snagu tek početkom maja), kako su to mislili raspisati konkurs na koji bi se budući upravitelji javili? Kad bi naučili sve što su im formalno propisali? Kad bi obavijestili sve zainteresirane?

Sve ovo navedeno govori samo jedno: na kvarnjaka nama građanima uvaljuju, osim blesavih (ali i pogubnih) zakonskih propisa, i one koji će takve propise provoditi. Tih 15.000 do 20.000 radnih mjesta, kako kaže gospođa Atanacković iz Ministarstva, sa plaćama od prosječnih (partijskih ili radničkih?) 55.000 dinara koje će – i nema drugog i drugačijeg zaključka, da se razumijemo – partijski vojnici dobijati, sa sve licencom, da nam otmu i posljednju privatnost koju imamo, onu koju i Ustav zove nepovredivošću doma / vlastitoga stana.

Oni koji sebe nazivaju zlobnicima, a u stvari su razumni građani, cijelu stvar vide kao žurbu da se ti prisilno-profesionalni stranački upravnici zgrada i našeg privatnog vlasništva ustanove prije beogradskih lokalnih izbora. Nije im dovoljno to što barataju podacima iz biračkih spiskova, popisa stanovništva i ostalih podataka, valja da nam i preko praga pređu i da postanemo ono što – a lažu da je svuda tako – nigdje u okruženju ne postoji.

Točnije, ono što je država gospodina Adolfa Hitlera (tako se to danas valjda kaže, politički i naprednjački rečeno) radila 30-ih godina posljednjeg stoljeća protekloga vijeka: da vidimo tko kako diše, tko sluša Radio London (Slobodnu Evropu, Dojče Vele…), tko ima latinične, a tko ćirilične knjige (tek su ti pismeni sumnjivi!), tko voli ili (kako vele) mrzi Gospodara Aleksandra i njegovu Familiju, a tko voli svoju djecu, muža, ženu, prijatelje, mačku, psa…

Sad samo da sačekamo kad će zaista Privredna komora raspisati taj famozni trotjedni konkurs i kad će nam ti educirano-priučeni licencirani upravitelji zakucati na vrata.

Profesorima prava, advokatima i većini ostalih sa licencom obrane ljudskih prava koji su gluhi na sve ovo što se događa, građani bi trebali postaviti pitanje: koja vam je funkcija i čemu vi služite?

Iako će pitanje ostati bez odgovora. Ostaje šutnja i novo otimanje života

građanima.