

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju
Povodom teksta "Ajkule u etru"
Ovo nije pismo čitaoca, pa ga nemojte tako ni tretirati. U iskušenju sam da napišem kako je ovo pismo ispravka koju predviđa Zakon o informisanju, ali budući da mi je jasno koliku ste količinu dobre volje, u vašem poslednjem broju, tekstom „Ajkule u etru“ iskazali prema meni, prosto se, iz razumljivih razloga, plašim da ga tim imenom i nazovem. Stoga svoj „dopis“ neću krstiti bilo kojim imenom. Objavite ga ako hoćete, pročitajte ga svakako. Biće vam od koristi.
Ne pada mi na pamet da ulazim u misaoni sistem i „diskurs“ Dejana Anastasijevića i Tamare Skrozze koji su se u dva navrata bavili radom Saveta Republičke radiodifuzne agencije, čiji sam, igrom slučaja, predsednik. Ipak, možda je bitno spomenuti da su ta dva vaša saradnika svoju karijeru, na moju žalost, započela pod mojom uredničkom „komandom“. Kažem „na žalost“ jer očigledno nisu bili dobri učenici. Naime, jedna od retkih stvari koje sam tokom svoje sedamnaestogodišnje uredničke karijere izričito zahtevao od svojih saradnika bila je krajnje jednostavna – da ne lažu. A to dvoje u „Vremenu“ lagali su i o meni i o Radio Indeksu.
Na dokazivanje onoga što tvrdim (da vaš list laže) neću trošiti mnogo prostora:
– apsolutna je laž da sam se ja, koristeći kompjuter i internet nalog Radio Indeksa, bavio distribucijom materijala koji se odnosi na privatizaciju jednog beogradskog medija. U jednom svom tekstu gospođica Skrozza je ovu tvrdnju iznela u vidu aluzije, a Anastasijević se, bogami, uopšte nije libio da muški slaže. (Samo ga molim da ne dokazuje da je u pravu jer ćemo onda zbog njegovih ponovljenih laži morati na sud, a ja to uopšte ne volim.) Iako mi je poslovna „kombinacija“, tj. „privatizacija“, o kojoj je reč, privatno zaista bila krajnje zanimljiva, moram da vas razočaram: nemam pojma ko je autor pisama koja su kružila, kako internetom, tako i poštom. Ipak, nalazim da je profesionalno vrlo intrigantno to što vam je kao uredništvu i novinarima pitanje ko je pisao pisma bitnije od onoga šta je bio njihov sadržaj. Osim toga, smatram da ova vrsta laži nije ništa drugo nego preventivni napad kojim neko pokušava da Savet onemogući u donošenju odgovarajućih zaključaka.
Druga apsolutna laž odnosi se na tvrdnju da sam vlasnika dotičnog medija, „u poslednje dve godine… uporno optuživao da je proneverio novac… da je lažirao borbu protiv Miloševića… i da se bavi ‘jajarenjem’.“ Tačno je: sve sam to rekao, ali pre dve godine, a ne tokom poslednje dve godine. O mojoj „upornosti“ da se taj „vlasnik“, kako se to obično kaže, „sahrani“, ne može biti ni govora, baš zbog toga što već dve godine praktično nisam prozborio baš ni jednu jedinu javnu reč. (Uzgred, imajte na umu da pre dve godine nisam imao zaduženje koje danas imam.) Sve to vreme, dosledno sam ćutao, između ostalog, i da novinarima kakvi su Skrozza i Anastasijević ne bih dao razloga da me pominju. Ipak, nadam se da ste svesni Ustavom garantovane slobode mišljenja, koja, verujem, važi bar za ono što je neko (bilo ko!) izgvorio pre više od dve godine. Dalju raspravu o spornim privatizacijama RTV stanica, uskratiću vam iz poštovanja prema funkciji koju obavljam. Privatno, rado bih je nastavio, ali mi dužnost to zabranjuje, baš kao što mi zabranjuje i bilo koju drugu vrstu pristrasnosti koju mi, Anastasijević iz sve snage, ali neuspešno, u svom tekstu imputira. Postojanje bilo čije pristrasnosti, naime, dokazuje se činjenicama i delima, a ne prašnjavim novinskim tekstovima i neobrazloženim insinuacijama. Konačno, treba upotrebiti zdravu logiku i zapitati se: zašto bi neko ko je nekoga, sudeći po Skrozza-Anastasijević logici, „beskrupulozno“ napao javno, tu istu metu, godinama kasnije, putem anonimne elektronske i ostale pošte, napadao tajno?
Ne mogu da kažem da su me dve pomenute laži mnogo iznenadile. Iznenadila me je, zapravo, energija koju je Anastasijević protraćio želeći da od mene napravi „ratnog zločinca“. (On je, valjda, opsednut time, svedočio u Hagu.) U prilog ovom utisku navodim još jednu činjenicu. U relativno kratkom tekstu u kom nema nijedne moje autentične izjave (nisam bio raspoložen za gubljenje vremena sa Anastasijevićem) moje ime je pomenuto ravno deset puta.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve