Sistematski se održava stanje povišene nervoze, doziraju se informacije o pretnjama uz proizvodnju afera, zastrašuju nas paklenim zaverama dostojnim političkih trilera na televiziji
Odleti tako naš premijer i ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić u Dablin onim otrcanim vladinim avionom „falcon 50“ koji se vazda kvari, jer je star. Dok se Dačić bavio sa Ircima, MUP u četvrtak, na dan kada je trebalo da se vrati, pusti izvanredno i dramatično saopštenje: da je BIA došla do saznanja da se neke kriminalne grupe spremaju da na vladinom avionu izazovu kvar, pa da avion padne i pritom izgine državni vrh (ceo ili delimično), a da se uzrok katastrofe nikada ne otkrije. Plan da je trebalo ostvariti uz pomoć lica koja „vladinom avionu imaju pristupa“, kako se izrazilo lice iz MUP-a, Vanja Vukić, državni sekretar valjda.
Dalje je rečeno da je Dačiću ta informacija preneta u Dablin; da se on savetovao sa posadom aviona i da su – po izvršenom vanrednom tehničkom pregledu – došli do zaključka da je sa avionom sve u redu i da će se vratiti po redu letenja. Dok su leteli iz Dablina, javnost Srbije obaveštena je tim dramatskim saopštenjem da šta se, eto, događa. Dačić je – slava Bogu! – srećno sleteo na Surčin i odmah odgovarajuće namršten izjavio da neće njemu kojekakvi kriminalci određivati red letenja itd. Dodao je i da je, eto, ovo „prvi put da MUP i BIA sarađuju“; sarađuju od januara 2003, od akcije „Svedok“, ali je, izgleda, bio impresioniran. Onda je ta priča otišla u ropotarnicu tabloida, posle nekoliko pokušaja da se objasni kontekst, kao što su na istu destinaciju stigle prethodne afere i nervoze („prisluškivanje“, ometanje kolona štićenih vozila, Šarićeve pretnje svima mogućima itd.).
Sada, kad je ta hinjena nervoza prošla, preostaju neka sasvim logična pitanja.
Kao prvo, treba iz obične pristojnosti priznati da mora biti da je BIA svojim „sredstvima i metodima rada“ došla do saznanja da je nekome pala na pamet ideja da vladin avion sabotira. Sigurno to nisu izmislili, šta god mi o njima mislili. Kako su do tog saznanja došli ne znamo, niti želimo da znamo; slutimo da je reč o presretnutim komunikacijama ili izveštajima saradničkih veza ili bratskih službi – kakvih-takvih. Naravno da su ta saznanja odmah prosledili Direkciji policije na dalje postupanje. Nije jasno samo zašto je MUP s tim izašao u javnost na tako dramatičan način. To se inače ne radi – iz čitavog niza raznih operativno-taktičkih razloga.
Između ostalog i zbog toga što je moguće da je neko iz kriminalnih krugova tu informaciju namerno pustio, ne bi li uneo dopunsku nervozu. To suviše liči na te priče o Šarićevim pretnjama svim državnim funkcionerima; te su priče puštane u javnost i izazvale su željenu reakciju, pa je logično da kriminalci budu ohrabreni. Da se o tome ćutalo, bili bi obeshrabreni.
Kao drugo: ako je BIA procenila da su te informacije koliko-toliko uverljive i vredne pažnje, logičan postupak bio bi da se krene u operativnu obradu, to jest diskretno traganje za pretpostavljenim zaverenicima. To se odnosi i na MUP. Ovakva javna saopštenja – ako postoji procena da je pretnja stvarna – mogu samo da štete daljem operativnom radu i da, daleko bilo, kompromituju moguće izvore prvobitne informacije. Nije jasno ni zašto se „kriminalne grupe“ koje da snuju o sabotaži pominju u množini; nije valjda da su se udružile? S takvim se saznanjima jednostavno ne izlazi u javnost sve dok se ne rasvetle do kraja; a i onda tek ako i kada zaverenici budu pohvatani.
Kao treće: vladini avioni čuvaju se veoma dobro; pristup njima ima veoma ograničen broj ljudi; održavaju se kod veoma odgovornih licenciranih firmi. Ako ćemo pošteno, letačko i kabinsko osoblje automatski je isključeno iz sumnje; avio-mehaničari i policajci koji avione čuvaju predmet su redovnih i pažljivih bezbednosnih provera. Skoro je nemoguće – osim u političkoj fantastici dostojnoj nekog, recimo, Ladlama – nekoga od njih pridobiti ili potkupiti; sve su to razumni i trezveni ljudi, pritom dobro plaćeni – s razlogom.
Kao četvrto: tehnički gledano, sabotirati jedan takav avion veoma je teško, ako ne i nemoguće, osim ako ne pokuša neko zaista stručan, ko ima i neograničen pristup avionu bez ičijeg nadzora i nasamo (videti tekst „Opasnost i scenariji iz B produkcije“).
Naravno da se čovek odmah upita: a da zašto oni to nama pričaju? Da li je BIA nasela na ciljanu dezinformaciju sa svrhom da se održi nervoza u javnosti i da se moć i uticaj kriminalnih grupa prikažu kao veće nego što jesu? Da li je MUP tu informaciju prosleđenu iz BIA pustio u javnost iz neopreznosti ili brzopleto? Da li se MUP savetovao sa BIA pre izdavanja tog dramatičnog saopštenja? Da li je prethodno procenjena moguća korist od tog poteza, ali i moguća šteta? To nam niko nije rekao – niti hoće, znajući ih.
I konačno – praštajte, ali to moramo da pitamo: da li je cela ova sumnjiva priča puštena u javnost samo da bi „obaveštajno-bezbednosna zajednica“ sebi digla cenu? Po principu – eto bi vas sve pobili da nas nema? Ovo pitanje ne bismo bili postavili da već nije bilo osnova za sumnju, s obzirom na prethodne panike zbog ovoga i onoga. Ko je koga „prisluškivao“? Jesu li blesava ometanja kolona pod pratnjom bila zaista „atentati“? Ko je „pretio“ najvišim funkcionerima i kako? Zašto se sistematski podgreva atmosfera „pretnji“ i „ugroženosti“ najviših funkcionera ove države, a da niko nikada ne pruža neki opipljiv dokaz za to?
Bio tako jednom neki čobanin u selu, pa je svako malo dizao uzbunu na vuka, a vuka nije bilo. Onda je vuk došao, ali seljani nisu marili za čobanovu viku. Ova naša nesrećna „obaveštajno-bezbednosna zajednica“ kao da se trudi da na sebe prizove analogiju sa narodnom pričom. Još će neko reći da to nije bez nekog razloga, daleko bilo. Oni, kao što smo videli više puta, kadri su da kolju vola za jednu šniclu. Nisu oni krivi: kriva je naša politička klasa koja im to dopušta, polaskana „brigom“ i podstaknuta uzaludnom nadom da će Službe vezati za sebe. Neće: tako su se i oni iz DOS-a njuškali sa Legijom i JSO, sa Bracanom i Androm, sve misleći da će im zatrebati jednoga dana.
Krajnje je vreme da se to stavi pod civilnu kontrolu, slatko smo se nasmejali.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zašto između prevaziđenog režima i promena ne postoji ništa treće? Na šta režim misli kada kaže da brani Srbiju? Zbog čega je nesalomiv Studentski pokret? Ko ima znanje i pravo iskustvo, a ko vođu bez dana radnog staža van politike? I zašto studenti pobeđuju
Izbori 2026: Od studentske pobune do odluke na biralištima
Posle gotovo dve godine protesta, stotina prepešačenih kilometara, hapšenja, progona i nezabeležene društvene mobilizacije, Srbija izlazi na izbore koji bi mogli da označe kraj jedne političke epohe. Sociološkinja Marija Babović kaže za “Vreme” da nada u promene nije bila toliko velika još od 5. oktobra 2000. godine, ali upozorava i na opasnost da se, ukoliko promene izostanu, zemlja suoči sa još tvrđim autoritarnim režimom
Intervju: Tihomir Stanić, glumac na Studentskoj listi
Njihovo jedino oružje sada su mediji koje kontrolišu: kao, mi nemamo program, što nije istina; kao, mi ćemo izdati nacionalni interes, što nije istina. Jedan od argumenata im je i to da se plašimo da izađemo na debatu sa Vučićem. Oni ne razumeju da im je to kazna. To je kazna Aleksandru Vučiću, koji je 14 godina vodio isključivo monolog. Četrnaest godina on nikome nije omogućio nikakvu vrstu dijaloga, a sada bi da bude nagrađen ili pomilovan mogućnošću da s nama razgovara. E pa, neće moći. To što je posejao sada žanje
Ovi izbori nisu izbori o članstvu Srbije u Evropskoj uniji, Kosovu i Metohiji, gej brakovima, poreskoj politici ili bilo kom drugom pojedinačnom političkom pitanju. Iako stranke na marginama političke moći pokušavaju da nametnu ove teme, u središtu predstojećeg političkog izbora nalazi se mnogo jednostavnija dilema: promena ili očuvanje postojećeg poretka. Već duže od godinu dana, istraživanja pokazuju da je to osnovna dilema koja se nalazi na glasačkom listiću
U RS se za izbore u Srbiji prijavilo 19.800 osoba, koji će moći glasati na 28 biračkih mjesta. Ostaje nepoznato koliko će ih 25. oktobra preći Drinu i glasati u Srbiji. U svakom slučaju ne vjerujem da su glasači iz Republike Srpske ti koji će odlučiti pobjednika izbora u Srbiji. Realno, glasači iz Republike Srpske na malo toga mogu uticati, ali izgleda da su simbolički veoma važni i Vučiću i opoziciji
Nema, doslovno, nikakve razlike između onoga ko usred noći tvrdi da je dan, ili onoga ko tvrdi za sebe da je žirafa, od tvrdnji koje čitamo na bilbordima: da Vučić radi na ujedinjenju Srbalja i da Srbiji, iz dana u dan, ide sve bolje.
Predizborna hapšenja zbog tobožnjeg „rušenja države“ svedoče o panici režima. Loša vest za njih je – ne mogu da uhapse ceo narod koji je rešio da se odbrani od naprednjačkih batina i izborne krađe
Obruč koji oko Ćacilenda steže Studentska lista sve je uži. Jer sve je više razmađijanih ljudi koji lažnog proroka vide kao ono što jeste: uličnog opsenara koji zavađa Srbiju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.