Ima li razloga za smeh

Preterivanje, poredak izvrnut naglavačke, poništavanje normi, podsmeh autoritetima, ruganje vrednostima koje inače stoje na tronu – tako Bahtin opisuje srednjovekovne karnevale. U tim svetkovinama niži slojevi privremeno poništavaju granice sopstvenog sveta: dogmi, pravila i hijerarhije. To je njihov oblik otpora, kratkotrajno oslobađanje, udisanje vazduha stešnjenih pluća.

U filmu Svadba ima nečega suštinski karnevalskog – ako ni u čemu drugom, onda u tom podsmehu najvećim “istinama”. Nema tu neke dubine, pregršti slojeva ni velike katarze. Ali ima nešto preko sat i po predaha od stega velikih “istina”, od nacionalnih i verskih vođa koji, poručuje film, liče kao jaje jajetu, vođeni pre svega oportunizmom. Nacionalizam, instrumentalizacija vere, alavost, korupcija, predrasude – sve je tu, da mu se smejemo.

Svadba Igora Šeregija verovatno je najuspešniji film u istoriji hrvatske kinematografije, ako se gledaju prodate ulaznice. Ne bi bilo iznenađenje da to postane i u regionalnim okvirima (region, još jedna reč za naš deo Balkana/Jugoistočne Evrope ili zemlje bivše Jugoslavije, u savremenom diskursu podeljene na Zapadni Balkan – zapadno od čega? – i države Evropske Unije).

Krcate bioskopske dvorane, rasprodate projekcije na svakih pola sata, milion gledalaca u prve tri nedelje. Ovih dana film je među najgledanijima i u zemljama sa brojnom eks-ju dijasporom, u Nemačkoj, Švajcarskoj, Austriji…

Svadba je ujedno i fenomen. Da li daje recept ne samo za komercijalni uspeh već i za otopljavanje susedskih odnosa? Ili je tek pokazatelj da nije sve baš tako crno? A možda nije ništa od toga?

NEKI DRUGI TONOVI

foto: promo

“Meni je dalo nadu to što sam, gledajući Nedjeljom u dva, gde je gostovao redatelj filma, a potom i u pojedinim tekstovima, čula drugačiji diskurs o Srbima nego u kontekstu tompsonijada”, kaže za “Vreme” Ana Raffai, mirovna aktivistkinja i katolička teološkinja.

“Kontekst tompsonijada” može se razumeti i šire – kao niz polemika i konflikata vezanih za veličanje Pavelića i ustaškog nasleđa. Inače, ovih je dana aktuelan, kako podseća naša sagovornica, slučaj “još jednog pjevača”, s tim što je reč o saborskom poslaniku Domovinskog pokreta Josipu Dabri, koji na nekom snimku što je dospeo u javnost ponosno peva stihove “u Madridu grobnica od zlata, u njoj leži vođa svih Hrvata”, upućujući ih Miloradu Pupovcu.

foto: miroslav lelas / hina / tanjug

“Kod Tompsona me užasava to umnažanje mržnje prema Srbima. Oni nama sada navodno hoće da naškode, a mi ćemo se mržnjom odbraniti i spasiti”, kaže Raffai. “Čitala sam kritike Svadbe koje govore o plitkoći filma, ali ja sam kroz priču o filmu osjetila drugačiji štimung u ovom zagađenom medijskom prostoru.”

Prema njenom mišljenju, nije reč samo o motivu pomirenja već o pomaku u percepciji: Srbi više nisu čudovišta iz Tompsonovih pesama. “Umorni smo od recikliranja istih narativa o Domovinskom ratu, prećutne zabrane da se o tome išta kaže i preispituje, napada na film Mirotvorac o Josipu Rajhl Kiru…”

Za mlađe čitaoce: Josip Rajhl Kir je bio načelnik policije u Osijeku, glas razuma, zalagao se za mir između Srba i Hrvata govoreći: “Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti”. Ubijen je 1. jula 1991, dok se vraćao s pregovora sa Srbima. Na njegov automobil je pucao Anton Gudelj, pripadnik rezervnog sastava hrvatske policije. Prošle godine je Ivan Ramljak napravio dokumentarni film o poslednjim mesecima života Rajhla Kira. Film je nagrađen na više festivala, ali su istovremeno i film i režiser bili meta napada i diskreditacije u delu desno orijentisane javnosti. Otuda bi popularnost Svadbe mogla da posluži kao povod za relaksiraniji pogled prema susedima.

I za istoričara Vjerana Pavlakovića, profesora Filozofskog fakulteta Univerziteta u Rijeci, Svadba predstavlja izvestan iskorak u atmosferi u kojoj takvi pomaci bolno nedostaju. Kaže da je na projekciji kojoj je prisustvovao bila tolika gužva da u prvi mah nije ni shvatio šta se događa.

“S jedne strane, film se igra sa banalnim stereotipima, ali s druge on jeste smiješan i bilo mi je zapravo drago da se može na takav način otvoriti diskusija”, kaže Pavlaković, povlačeći paralelu sa filmom Parada, koji je takođe koristio stereotipe kako bi važne teme uveo u javni prostor.

Pavlaković ističe humor kao korisno sredstvo za opušteniji razgovor o ozbiljnim pitanjima, a koga inače manjka u hrvatskoj kinematografiji. Zaključuje da “ma koliko pojedinci bili bliski, Srbi i Hrvati teško da će ikada imati slično viđenje Oluje i da će o tome pričati bez tenzija. Ali možemo se zajedno smijati ovom filmu, možda je to način da više komuniciramo. Naravno da se treba doći i do teških pitanja, ne ignorirati ih ili potisnuti, ali ne treba nužno krenuti s najtežim stvarima”.

Međutim, koliki je stvarni domet tih drugačijih tonova? Kako je moguće da gotovo svaki četvrti građanin Hrvatske ode u bioskop da pogleda film o braku Srbina i Hrvatice, dok istovremeno stotine hiljada odlaze na Tompsonov koncert? Jesu li to paralelni ili premreženi svetovi? Jesu li mladi jednostavno ravnodušni i prema jednima i prema drugima? Koliko zapravo znaju o istoriji i kakve to veze ima sa savremenim društvenim tokovima?

foto: miroslav lelas / hina / tanjug

SAVRŠENA OLUJA

I Raffai i Pavlaković primećuju da je na žurkama često prisutan eklektičan spoj – “red cajki, red Tompsona”. Menja li se išta pod uticajem popularne kulture i muzike? Raffai nije naročito optimistična. Razgovor nas ponovo vraća na Tompsonove koncerte.

“Govorimo o silnim tisućama ljudi koji su bili na Hipodromu da slušaju Tompsona. Kažu, nisu ustaše. Ali nešto jesu. Ne mogu biti sasvim oslobođeni odgovornosti. Dižu ruke, nose majice. Nije baš da ništa ne znaju i da narativ mržnje nije prisutan”. Uz to, dodaje Raffai, s mladima o tome gotovo niko ne razgovara. “Pa i u Saboru se Plenković boji da se tome otvoreno suprotstavi.” Drugim rečima, zaključuje ona, toksičnost se jeste proširila, pitanje je u kojoj meri, dok neprosvećenost i zatucanost opstaju nesmetano.

Pavlaković ističe da su “ljudi u crnom”, povik “Za dom spremni”, navijači koji to propagiraju, Tompson prisutni već decenijama, samo što je to nekad više osvetljeno, a nekad više tavori u senci.

Prema njegovom mišljenju, u poslednjih nekoliko meseci reč je o jednoj vrsti “savršene oluje” jer globalni trendovi dodatno daju vetar u leđa takvim društvenim tendencijama.

“Osim toga, postoji još jedan fenomen, koji je u Srbiji takođe prisutan, ali na drugačijoj razini. Hrvatski demografski pejzaž se značajno promijenio. Veoma je puno migranata koji rade u različitim, uglavnom nisko plaćenim poslovima. Mi smo zapravo tek 30 godina nakon rata izašli iz postsocijalističkog društva i sad smo vrlo slični drugim evropskim državama, a imamo i njihove probleme vezano za odnose prema migrantima”, naglašava sagovornik “Vremena”. On smatra da se otvara i prostor za neku političku partiju koja bi zastupala tvrđu desnicu.

Ako je desničarski populizam globalni fenomen, čiji “podsticaji” dolaze iz Evrope i Sjedinjenih Država, u regionu je on nužno isprepleten s nasleđem ratova. Odatle se čini da politike sećanja “odozgo” u Srbiji i Hrvatskoj i te kako snose deo odgovornosti za rast ksenofobije.

Kultura sećanja u Hrvatskoj čvrsto je zabetonirana u narativima o Domovinskom ratu, o pobedi i nepogrešivosti, i suštinski se malo toga menja, ističe i Pavlaković.

“Bilo je 2020. nekih pokušaja, mislim na podstrek Europske unije, kada je Boris Milošević, potpredsjednik SDSS, išao u Knin na obilježavanje 25. godišnjice Oluje, a onda su Andrej Plenković i Tomislav Medved, ministar branitelja, išli na komemoraciju srpskim žrtvama u Gruborima, pa u Varivodama. To je bio način da se kaže da su i Srbi stradali u Domovinskom ratu”, podseća on.

Ali taj se prostor vrlo brzo zatvorio. A valja podsetiti – nije unapred zadato da će određeni događaj rezultirati samo jednim oblikom sećanja.

“Neki hrvatski zvaničnik je kazao kako u studenom cijeli hrvatski narod pati zbog Vukovara”, nastavlja Pavlaković. “I razmišljam, pa vi ste 30 godina sustavno radili da se ljudi tako osjećaju. Možemo zamisliti neku naučno-fantastičnu verziju u kojoj je sve to vrijeme postojala drugačija kultura sjećanja – rat se dogodio, bilo je žrtava, počinioci moraju ići u zatvor, ali ajmo koristiti ovu tragediju da se otvorimo prema susjedima, da se ovakve stvari više ne dese, da zajedno gradimo neku bolju budućnost…”

Novembar bi danas drugačije izgledao i za Srbe i za Hrvate.

Pavlaković dalje navodi i primer svojih studenata, koji, paradoksalno, često ne poznaju osnovne činjenice o Domovinskom ratu, kada se šta i kako dogodilo, čak ni na master studijama. Ipak, istovremeno imaju snažnu emotivnu reakciju i čvrsto su uvereni da je Vukovar najveća hrvatska tragedija. S jedne strane zasićenost temom i manjak znanja, s druge intenzivan emocionalni odgovor.

Vukovarski vodotoranj, nastavlja Pavlaković, prisutan je gotovo kao mural širom Hrvatske – u popularnoj kulturi, filmovima, video-igricama… Prošle godine veliki broj mladih ljudi učestvovao je na komemoraciji.

Drugim rečima, politika u regionu često instrumentalizuje popularnu kulturu. Tako, recimo, u hrvatskom primeru Plenković odlazi kod Tompsona. Međutim, teško je zamisliti da bi neko iz HDZ pozvao Šeregija da mu čestita i pohvali ga rečima da je Svadba dobar film.

“Odgovorna politika bi podržavala i osvjetljavala pozitivne primjere”, naglašava Pavlaković.

ODGOVORNOST I CRKVA

“Crkva je kroz istoriju bila nositeljka i čuvarka umetnosti, uvek poštujući slobodu umetnosti i pozivajući na odgovornost kao stvarnost slobode. Nažalost, danas postajemo svedoci da je slobode previše, a odgovornosti malo ili je uopšte nema. Kakva je to sloboda koja vređa tuđe temeljne verske istine? Gde je odgovornost?”

Ovo su reči iz objave Župe Uzašašća Gospodinova iz Novog Travnika, koja je pozvala na bojkot filma. Razlog? U Svadbi su i pravoslavni vladika i katolički sveštenik prikazani izrazito negativno – kao preterano skloni materijalnom i oportunizmu. Projekcija je čak, u toj objavi župe, nazvana blasfemičnim događajem, a navedeno je da će crkva ostati otvorena do ponoći da bi “došli i molili za sve umetnike, glumce, reditelje i sve druge koji na ovaj i sličan način vređaju verske slobode bilo koje religije, vere ili osobe”.

Pitanje “gde je odgovornost” svakako je legitimno. Ali moglo bi glasiti i drugačije: gde je odgovornost crkava kada je reč o odnosu prema drugome – manjinama, ugroženima, susedima?

“Odgovornost Katoličke crkve, kada je riječ o Hrvatskoj, vidim u tom nenjegovanju ljudi i zajednice u smislu hrišćanskih vrijednosti. Kada bi se te vrijednosti dosledno njegovale, mržnja bi s njima bila nespojiva”, kaže Ana Raffai. Katolička teološkinja podseća da je nedavno gledala emisiju o lekaru jevrejskog porekla koji je tokom rata pomagao Hrvatima.

“Na kamionima koji su nosili pomoć u bolnicu u Novoj Bili, a puno je tu bilo i fratara i časnih sestara – naglašavam, za vrijeme rata – bila je poruka pomirenja i praštanja. Gdje je to nestalo?”, pita se.

Nedavno je, dodaje, u Nemačkoj govorila na temu “neslaganje iz vernosti prema veri”. Zašto je kritika važna?

“Dvije sam teme uzela – mizoginiju i nacionalizam. Prije nekoliko mjeseci shvatila sam da je Crkva jedina institucija u Hrvatskoj koja konstantno šalje mizogine poruke. Sad jače, sad slabije, ali neprestano. Zatim, nacionalizam. Osim nadbiskupa Uzinića, ni jedan od 17 biskupa, recimo, nije jasno kritikovao crnokošuljaštvo. Njima je nacionalizam toliko u DNK da ne mogu prepoznati opasnost od Tompsona i za narod i za Crkvu.”

Zagrebački nadbiskup Kutleša, podseća Raffai, u Tompsonu vidi jedinstvo naroda. Neko bi mogao dodati – jedinstvo protiv koga.

Kada je reč o laicima, situacija je, kaže, drugačija nego u crkvenom vođstvu. Postoje i teolozi koji kritikuju populizam, ali ti glasovi ostaju pojedinačni, dok je, kako ocenjuje Raffai, “vodstvo Crkve još uvijek u politici stada”.

A problemi su brojni: istorijski revizionizam podstican odozgo, iz krugova političkih i crkvenih elita; glorifikacija rata i militarizacije bez svesti o njegovim stvarnim posledicama, naročito među onima koji rat nikada nisu doživeli; premalo ličnih susreta između Hrvata i Srba, susreta nakon kojih se ipak stiče određeni imunitet na otrovne narative.

“Premalo je susreta, a previše šumova”, smatra Ana Raffai. “Vidimo sad ovu polemiku u vezi sa poslanikom Dabrom – nije ona iznjedrila nekakve antifašističke stavove, nego je pokazala da smo još više izluđeni. Slično kao što radi Vučić kod vas – izluđuje ljude, a iz sukoba se ništa ne saznaje. A izluđen čovjek ne može pametno misliti, koliko god da se trudi.”

Javni diskurs, jednostavno, ne pogoduje razboritosti, produbljivanju teme ni katarzi.

“I u tome će populizam pustiti više korijena”, kaže Raffai. Ako mi govorimo kako pola milijuna slušatelja Tompsona nisu ustaše, onda bih ja mogla odgovoriti — što su bili ovi Nijemci kad su pošli za Hitlerom? Nisu li i oni svi bili fašisti? Hoću reći, nije nam garancija to što oni ništa ne znaju, nego je u tome opasnost.”

Otud je žalosno što se potencijal koji bi Crkva, uključujući i vernike a ne samo hijerarhiju, mogla imati za mirotvorstvo rasipa i fragmentira.

“Glavni je problem tko strukturirano, strateški radi na pomirenju i kod nas i kod vas. Nego je valjda dobro kad nešto Vučić kaže pa se svi dignemo na zadnje noge, i baš je lijepo tako živjeti sa susjedom… Kao da je Vučić Srbija. Isto tako je ovdje – desi se nešto, a s vaše strane se viče samo: ustaše, ustaše… Zato mi je priča o ovom filmu vratila makar malo topline”, zaključuje sagovornica.

Konačno, prostor zajedničkog smeha teško da može biti nešto više do prostor za razgovore, preispitivanja i promišljanje. Ako ništa drugo a ono o tome da su hrvatski glumci govorili na hrvatskom, a srpski na srpskom, i svi su se – gle – odlično razumeli. Kao da govore istim jezikom, zaista ili simbolički, nije ni bitno.