Haški optuženici u novčanoj protivrednosti

Idemo najprije u povijest: za vrijeme četverogodišnjeg pritvora u Haškom tribunalu, Zoran Žigić – osuđen na 25 godina zbog ratnih zločina počinjenih u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje 1992. godine – „zaradio“ je više od 200.000 eura.

Zahvaljujući razrađenoj shemi „podjele honorara“ sa svojim braniteljima, kako je to ustanovio Sekretarijat Haškog tribunala, čak 90 posto te sume dobio je od svojih branitelja. Još 16.214 eura je dobio od Vlade Republike Srpske, SPC-a i srpske dijaspore u Holandiji, a supruga – s kojom se oženio u Sheveningenu – uplatila mu je na račun 5810 eura.

Taj predratni taksist iz Prijedora (uhapšen u aprilu 1998) tvrdio je i potpisao izjavu da nema novca za obranu, kao i to da on i njegova porodica nemaju ni pokretnu, niti nepokretnu imovinu. Haški tribunal je nasjeo, zaključio da nema razloga sumnjati u njegove tvrdnje i odobrio mu da o trošku Tribunala imenuje svoje branitelje.

Samo četiri godine kasnije, Sekretarijat je utvrdio da njegova pokretna i nepokretna imovina vrijedi najmanje 126.196,00 eura: dva stana u Zrenjaninu, kupljena krajem 1998. i početkom 2000. godine, jedan poslovni prostor, rekonstrukcija porodične kuće u Prijedoru, tri automobila („mercedes“, „golf“ i „mazda“) i tri „lap-top“ kompjutera. Putni troškovi članova porodice koji su posećivali optuženoga u Den Hagu procijenjeni su, kako je to prije koju godinu prenijela agencija Sense, na najmanje 18.225 eura, a sam Žigić je u kantini sheveningenske pritvorske jedinice u te četiri godine potrošio 33.175,20 eura.

Fini novci: Žigić će polovinom 2014. godine moći zatražiti prijevremeno puštanje iz zatvora, nakon što odsluži dvije trećine kazne (kao i Veselin Šljivančanin nedavno), a na slobodi će ga dočekati i kuća i stanovi i automobili i kompjutori, možda i neka „crkavica“ na računu, pa će njegov status biti – dobro situirani zločinac koji je svoje odslužio.

ADVOKATI, NOVCI I ONI: Jest da su oni njegovi advokati koji su u svemu tome sudjelovali bili kažnjeni zabranom zastupanja pred Haškim tribunalom (za kazne u domaćim komorama nismo ništa čuli), jednako kao i neki drugi koje su uhvatili s „prstima u pekmezu“ haških para namijenjenih obrani tamo optuženih.

No, istu priču slušamo i danas. Eto se i Ratko Mladić dosjetio: hoće baš te i te advokate, a da ih plaća Haški tribunal, jer je on sa svojom imovinom sirotinja. I jest, neki beogradski mediji naveli su da on i njegova porodica, koja je nakon što je uhapšen inkasirala oko 50.000 eura zaostalih penzija (novca zamrznutog dok se „hrabro“ skrivao pred pravdom), od imovine posjeduju porodičnu kuću na Banovom brdu (dobijenu od države), porodični stan Mladićevog sina Darka, njegovo poduzeće, te porodično imanje u Makedoniji, nedovršenu kuću trokatnicu.

Tome još valja pribrojati i vraćenih oko 14.000 eura koje su porodici oduzete u jednom od pretresa dok im je „glava kuće“ još bila u izbjeglištvu i tajnosti.

E sad, taj siromašni general optužen za najteže zločine u Bosni i Hercegovini i najvažnije, za genocid u Srebrenici 1995. godine, viče u haškoj sudnici na sudsko vijeće: „Ne date mi advokata! Vi niste sud“, tražeći da mu se odobre baš oni koje je on odabrao, njegov jedan beogradski i jedan ruski advokat, ne pitajući da li su njegovi odabranici podobni za taj posao. Uvjeti Haškog tribunala su jasni: da izabrani advokat, koji nije na već postojećoj listi haških branitelja, mora imati višegodišnje iskustvo u krivičnim predmetima, da je član lokalne advokatske komore i da govori jedan od dva zvanična jezika Haškog tribunala, engleski ili francuski. Prema vlastitom priznanju njegovog beogradskog advokata, on ne govori niti jedan od ta dva jezika, za ovog ruskog još ništa nismo čuli na tu temu.

Bit će da su Mladića premjestili sa onoga kata na kojem u Sheveningenu bivstvuje Vojislav Šešelj i zbog pitanja novca, ne samo zbog navodnog lošeg utjecaja i sklonosti skandalima. Šešelj, naime, ne samo oko suđenja (evo ima već treće zbog nepoštovanja suda, da ne govorimo o glavnoj stvari, suđenju za ratne zločine u Hrvatskoj, Vojvodini i Bosni i Hercegovini), već i oko novca pravi „belaj“. Lani je zatražio da mu se plate silni novci za obranu, iako se brani sam – čak je gladovao zahtijevajući taj status – pa je potom najavio i da će tužiti Haški tribunal za odštetu. Njemu naklonjeni predsjednik vijeća Žan-Klod Antoneti potom je odlučio udovoljiti mu: donio je odluku da njegovi savjetnici imaju pravo na naknadu u iznosu od 50 posto naknade koja pripada regularno imenovanim advokatima. Potom su se žalbena vijeća Haškog tribunala malo natezala, da bi u maju ove godine ipak potvrdilo takvu odluku. Ona još nije provedena, koliko znamo, ali činjenica je da bi – iako ne 1,3 milijuna eura koje je samozvani vojvoda tražio na ime dosadašnjih troškova obrane – od dana donošenja prvostepene haške (Antonetijeve) odluke, od 29. oktobra prošle godine, Šešeljevi savjetnici bili „dobri“ oko sto hiljada eura.

SIGNALI: Glupavost te odluke pokazuje i sastav Šešeljevih savjetnika. Tu je (bila) ona Marina Raguž koja je kao radikalka donedavno satima bila u stanju brbljati o svemu i svačemu u Skupštini Srbije, tu je poslanik Zoran Krasić i njegov bivši prijatelj Aleksandar Vučić, koji će – ako haških para i bude – ostati kratkih rukava, jer je izvolio otići s nekadašnjim četničkim vojvodom, danas naprednim Evropljaninom Tomislavom Nikolićem u novu stranku. Činjenica da su godinama (Šešelj je u Sheveningenu već dulje od osam godina) figurirali kao njegovi zastupnici, iako godinama s pravom (jesu, inače, pravnici, sa svršenim školama), pogotovo krivičnim, nisu imali nikakve veze, i Krasić i Vučić sjedili su u parlamentu, a Vučić nikakvog pravnog iskustva praktično i nema, on je čim se ukazala partijska prilika uskočio u direktorsku, pa ministarsku, pa poslaničku fotelju. Tu je i danas, sa sve stanom kojega je tako balav bio zaslužio svojim samoprijegornim radom i radnim iskustvom!

Ako odluka Haškog suda, usprkos žalbama Sekretarijata, bude i provedena, bit će to sjajan signal za razne koji bi da – kad porastu, odnosno odsluže dvije trećine kazne – budu onaj Zoran Žigić s početka ove priče.

Optuženi za genocid Ratko Mladić je, inače, novac za svoju obranu zatražio i od Srbije i od Republike Srpske; ova druga je nešto čak i obećala, pa se digla (opravdana) buka i pitanje da li njegove žrtve trebaju plaćati za njegovu obranu. Zvanična Srbija je to pitanje zatvorila kratkom konstatacijom da se obrana ne može plaćati onima koji se nisu dobrovoljno predali Haškom tribunalu, a znamo da je to slučaj sa samozvanim herojem Ratkom Mladićem.

Inače, nije da građani Srbije ne plaćaju svojim „Hažanima“: prema nedavno objavljenim podacima iz Kancelarije za suradnju sa Haškim tribunalom, u 2010. godini svi haški optuženici koji su ispunjavali uvjete za dobijanje financijske pomoći, njih 21, dobili su ukupno nešto više od 180 milijuna eura. Naime, državljani Srbije optuženi pred Haškim tribunalom i članovi njihove uže porodice s kojima žive imaju pravo na materijalnu pomoć. Onima koji su se dobrovoljno predali Haškom tribunalu sljeduje 200 eura mjesečno, a njihovi bližnji imaju pravo na plaćene tri povratne avionske karte na relaciji Beograd–Amsterdam i troškove u visini od 250 eura po osobi za ostale troškove – svaka dva mjeseca.

Kad tome dodamo i to da i prije ulaska Srbije na tzv. bijelu shengensku listu nisu morali brinuti o vizama, malo li je; ispada da bi optuženi za genocid Ratko Mladić mogao, o trošku nas i naše države, vrlo popraviti svoj godinama zanemareni porodični život. Ima šansi da nadoknade bar dio izgubljenog vremena, dok im se „glava kuće“ krila po još javno neidentificiranim budžacima, vojnim i civilnim, a sve bez velikog troška, jer ćemo im mi, građani, sve to platiti iz vlastitog džepa.

HAŠKA PRAVILA: Pravila Haškog tribunala o financiranju obrane optuženih, bar dosad (prije Antonetija, ljubitelja optuženog Šešelja), bila su jasna. Kako je „Vremenu“ rekla Nerma Jelačić, portparolka tog suda, teret dokazivanja da je slabog imovinskog stanja je na optuženom koji zahtijeva pomoć u financiranju svoje obrane. On Sekretarijatu Haškog tribunala mora pružiti detaljne podatke o svojoj imovini, svim prihodima, bankovnim računima, nekretninama i ličnoj imovini, mjenicama i akcijama. Također, sud traži i detaljne informacije o financijskim mogućnostima članova njegovog domaćinstva.

Ako se nakon financijske istrage utvrdi da je optuženi potpuno ili djelomično slabog imovinskog stanja – na primjer, Šešelj s dvije kuće u Zemunu (jedna je majčina, druga ženina, tvrdi), Mladić sa kućama i stanovima i ostalim – imenuje se stalni branitelj i troškove u cijelosti (ili djelomično, ako se ustanovi da baš nije puka sirotinja) snosi Haški tribunal.

Podaci Haškog tribunala kažu i da je do juna 2011. godine ukupno 78 optuženih primalo punu pravnu pomoć, nakon što je njihovo imovinsko stanje proglašeno slabim. Njih 38 je dobijalo djelomičnu pomoć, a imovinsko stanje jednog optuženog je proglašeno dobrim i on je u potpunosti plaćao svoj tim obrane.

Među takvima se našao i hrvatski general Ante Gotovina sa svojim sudrugovima Mladenom Markačem i Ivanom Čermakom (prvostepeno oslobođen). U Hrvatskoj se tvrdi da je za njihovu obranu potrošeno čak 32 milijuna eura (među ostalim, za fensi strane advokate s domaćim geografskim porijeklom), iako tu cifru – s obzirom na Gotovinine 24 godine prvostepene kazne – neki dovode u pitanje. Kako god, hrvatska Vlada nikada nije dovela u pitanje financiranje obrane „svojih“ optuženih, bili oni iz Hrvatske ili susjedne Bosne i Hercegovine, niti je o tome ikada pokrenuta neka javna rasprava, bar zbog građana Hrvatske. Isto je, uostalom, i u Srbiji u kojoj se porodicama onih koji su zbog zločina završili u Haškom tribunalu izdvaja 200 eura mjesečno i plaćaju putovanja i dnevnice, u vrijeme u kojemu većina građana jedva podnosi trku za elementarno preživljavanje.

Advokati koji su dosad branili optužene pred Haškim tribunalom različito procjenjuju koliko bi, na primjer, mogla koštati obrana Ratka Mladića. Najmanja cifra je dva, optimalna oko pet milijuna eura, nagađaju. Inače, prosjek Haškog tribunala za financiranje obrana optuženih (slabijeg imovnog stanja) dosad je bio oko 13 milijuna dolara godišnje; ispada da bi nadrljali da je hrvatski general Gotovina tražio fondove za obranu u Hagu, umjesto kod kuće! Za sve to, inače, postoje točne tarife, ovisno o tome u kojoj je fazi postupak (pripremna, raspravna i žalbena), ali sve je vrlo relativno. Neki od advokata, u ranijoj fazi rada Haškog tribunala, priznaju da su (doduše, kao tim više advokata, savjetnika i istraživača) zarađivali i do 40.000 tadašnjih njemačkih maraka mjesečno, iako se taj iznos „topio“ u odnosu na količinu posla i istraživanja koja su na terenu morali obavljati. Danas je, govore advokati iz svih zemalja „haških dužnica“ nešto drugačije, novca je manje, posao je sve obimniji s obzirom na broj donesenih presuda i količinu materijala s kojom se u procesima mora baratati – ipak je Haški tribunal na samom koncu svoje „izlazne strategije“ – pa se mnogi advokati nastoje odmaknuti od tog suda; što su zaradili, zaradili su, kao i njihovi klijenti u nekim slučajevima.

ČEKAJUĆI ODLUKU: Istina je da će „slučaj Mladić“ biti u Haškom tribunalu ocijenjen kao prvorazredan i prvi po težini predmeta. Toliki su već prošli kroz haške sudnice zbog Srebrenice i ostalih strašnih zločina u Bosni i Hercegovini, i drugdje. Istina je i da će Mladićeva obrana, neminovno, imati svoj ekvivalent u novčanom smislu, ali je strašno za građane ove zemlje, siromašne i jadne, da se taj godinama najtraženiji haški bjegunac poziva na svoje navodno siromaštvo i nemogućnost plaćanja obrane i da traži da mu građani dviju zemalja, u kojima je mnoge ojadio i najtežim, ljudskim žrtvama, još nešto plate. Ovoga puta u novcu, za razliku onog prethodnog, u krvi i nesreći.

Haški tribunal tek treba donijeti odluku o financiranju Mladićeve obrane; o Šešeljevoj je već donio, samo treba sačekati primjenu odluke i vidjeti tko će sve od vajnih savjetnika dobiti novce. Bit će to i svojevrsni teatar apsurda, jer im se doprinos sudskom postupku protiv vojvode mjeri brojem zastrašenih svjedoka i objavljenih identiteta onih koje je Haški tribunal označio kao zaštićene.

Valja se opet prisjetiti: prema našim zakonima, optuženi za teška krivična djela ne mogu se braniti sami, a ako nemaju novca ili imovine, država će im odrediti advokata po službenoj dužnosti i nemaju nikakve mogućnosti da prave cirkuse zbog tog zakonskog slova u sudnici. U Haškom tribunalu, međutim, upravo na tu temu gledamo svašta: od Slobodana Miloševića (koji, i to se treba reći, nije tražio ni novac od države, niti od Haškog tribunala za svoju obranu), preko cirkusanta Vojislava Šešelja koji ne bi advokata, ali bi da taj sud plati njegove priučene savjetnike i laike, do Ratka Mladića koji bi se malo branio sam, ali bi i advokate – one nepismene na čudnim jezicima, tom francuskom i engleskom – koje bi trebao platiti netko drugi, umjesto da mu se procijeni i kuća, i penzija i ono što mu je porodica, koja će o našem trošku u familijarne posjete u Sheveningen, stekla.

…i unutrašnjost pritvorske jedinice u Ševeningenu foto: reuters

foto: reuters