

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju
Razvijene, male zemlje Evrope spadaju među najveće izazove za ambasadore Srbije i Crne Gore. Zemlje poput Holandije, Finske, Norveške, Luksemburga, pa čak i zemlje srednje Evrope, poput Češke, pružaju niz uzbudljivih i značajnih mogućnosti za konstruktivnu diplomatiju i ostvarivanje konkretnih koristi za Srbiju i Crnu Goru, jer je sa njima moguće razvijati dinamičnu saradnju. Stoga je važno da Srbija i Crna Gora na mesto ambasadora u takvim zemljama imenuju stručne ljude koji imaju međunarodno iskustvo, dobro poznaju engleski jezik i imaju dovoljno stručne i lične inicijative da pokrenu projekte na bilateralnom planu. Nekoliko mesta u malim zemljama ostalo je upražnjeno posle ideološki uslovljene smene prethodnih ambasadora, koja je izvršena po administrativnom kriterijumu, nakon uspostavljanja nove državne zajednice Srbije i Crne Gore. Potrebno je da se pri imenovanjima ambasadora, i njihovim smenjivanjima, u zemljama male snage u međunarodnim okvirima, ali velikog potencijalnog značaja za SCG, prestane sa ideološkim i partijskim ključem. Taj ključ je kriv i za „masovni opoziv“ ambasadora pre par meseci, kada su ljudi dovedeni u neprijatnu situaciju da u kratkom roku moraju da menjaju svoje životne planove i vraćaju se u zemlju. Takav pristup je loš i za ljude koji obavljaju posao ambasadora, i za državu.
Problem pri imenovanjima ambasadora ostaje suštinska netransparentnost te procedure, pri čemu je upotreba diskrecije gotovo apsolutna. Naime, potpuno je nejasno koji su kriterijumi imenovanja, osim partijskih proporcija. Kada se takve proporcije primenjuju pri imenovanju predstavnika u velikim zemljama, poput Velike Britanije ili SAD, onda posledice nisu strašne, jer se sva suštinska pitanja diplomatske komunikacije sa takvim zemljama ipak obavljaju na nivou vlada i između ministara i njihovih izaslanika, dok ambasadori uglavnom igraju ulogu „poštonoša“. Međutim, ako imenovanje u male zemlje bude takođe lakomisleno, biće izgubljena plodonosna prilika za konstruktivnu diplomatiju i ostvarivanje niza suštinskih rezultata, konkretne ekonomske, naučne, i razvojne saradnje uopšte.
Srbija i Crna Gora nalaze se pred izazovom profesionalizacije državne uprave i njene emancipacije od partijskog „safarija“ na funkcije ka jednoj ozbiljnoj strukturi koja će istinski služiti interesima naroda. Neozbiljno je na partijskim sastancima donositi odluke o ambasadorima. Te ambasadore plaćaju isti oni ljudi koji u Kragujevcu, Čačku, Užicu ili Zrenjaninu ostaju bez posla ili jedva preživljavaju sa državnim platama. Stoga, najmanje što oni mogu da očekuju jeste da se posle decenija komunističkog kadriranja u sferi diplomatije, a metodologija tog kadriranja se uopšte nije promenila, konačno uvede profesionalizam i da se bar neka ambasadorska mesta popune stručnim ljudima koje karakteriše inicijativa i kompetencija da u svojim oblastima razvijaju konkretne delatnosti u sferi bilateralne saradnje. Trenutna tendencija je da se nastavi sa politikom srljanja i haotičnog zadovoljavanja nekakvih partijski definisanih „stavova“, kao da je pitanje o imenovanju ambasadora koji treba da unapređuju državni interes stvar stavova nekakvih stranaka. To je par excellence stvar socijalnog konsenzusa, a jasno je da je takav konsenzus moguće stvoriti samo oko kriterijuma stručnosti i sposobnosti, a nikako oko kriterijuma partijskog pregovaranja.
Ministarstvo inostranih poslova SCG će svojim postupanjem pri imenovanju novih ambasadora u velikoj meri odrediti kako će narod u Srbiji tretirati stranke koje igraju ključnu ulogu pri takvim imenovanjima. Zabrinjavajuće odsustvo nezavisnih stručnjaka sa akademskim ili poslovnim iskustvom u pojedinim manjim zemljama ne prolazi nezapaženo, i potrebno je da se povede računa o demokratskom legitimitetu i demokratskoj reakciji na pojedine kadrovske odluke. Potrebno je da SCG ambasadori u Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Švedskoj i drugim važnim, a ipak ne velikim zemljama, budu ljudi visokih kvalifikacija, visoke energije i visokog stepena artikulacije u javnim nastupima, kako bi se putem stručnog nastupa na tim diplomatskim tržištima kompenzovala eventualna neadekvatnost u velikim zemljama, koja je neizbežno, u našim okolnostima, rezultat, bar jednim delom, selekcije koja ima isključivo veze sa partijskim kompromisima.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve