







Suzan Sontag, O ženama,
prevod s engleskog Nada Donati; Štrik, Beograd 2025.


Na društvenim mrežama pojavila se inicijativa da se održi novi Sajam knjiga - u virtuelnom prostoru. Tako će ljubitelji knjiga moći da pazare, a da ne idu niz dlaku rukovodstvu Beogradskog sajma knjiga koje ignoriše godišnjicu tragedije u Novom Sadu 1. novembra


Istina je najveća senzacija – jedno je od pravila koje je primenio Nebojša Jovanović u istorijsko-novelističkoj knjizi Dvor kneza Mihaila Obrenovića o vladaru koji je Beograd pretvorio u evropsku prestonicu


Upravo stoga što je bio, ili se znao nametnuti, kao odjek zajedničke ideologije (kako u “karađorđevićevskoj”, tako i u Titovoj Jugoslaviji), Andriću je bilo “dozvoljeno” odabrati kome i kako pripada. Jednostavno je bio osoba takva kova i stoga mu je kao “zajedničkom jugoslavenskom duhovnom blagu” uspje(va)lo biti “i njihov i naš”, što Desnici, također klasiku hrvatske i srpske, dakle jugoslavenske, ali nedvojbeno i svjetske književnosti, nije bilo dozvoljeno




“Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka, novac je u Jugoslaviji počeo da zamenjuje ideologiju, porasle su kriminalne aktivnosti. Kriminalci su postali društveni fenomen, a tajna služba je počela da ih angažuje u inostranstvu dajući im imunitet u zemlji. Ovo je sve više proizvodilo koroziju unutar države. Kao simbolu tog vremena, u knjizi govorim o Arkanu”


Često mi čitaoci kažu da im knjiga izaziva nelagodu, ponekad košmare. Moj cilj, naravno, nije da se iko oseća loše, ali istovremeno ne znam koja je svrha pisanja koje samo sklizne i ne ostavi nikakav utisak, nikakav miris, nikakvo sećanje. U tom smislu drago mi je što Naprsline pobuđuju emocije, pitanja. Nelagodu


Verisimove dosetke poput “smrt je poslednje što želim da mi se dogodi”, ili “kada pomislimo da znamo sve odgovore, dođe život i promeni sva pitanja”, ušle su u svakodnevnu upotrebu


U knjizi „Vixera“ Srđan Cvijić detaljno dokumentuje ubistva koja je jugoslovenska služba sprovodila u emigraciji. U novom broju, „Vreme“ razgovara sa Cvijićem




“Odrekao bih se svakog prošlog ili budućeg priznanja ako je to uslov da se rodi dete više. Svako dete je nova nada, nema li dece, nema ni nje. Nadam se zemlji gde se pitaju kvalifikacija i znanje, a ne njihovi falsifikati”


Da ne okolišamo: očaravajući su romani španske spisateljice Almudene Grandes. Nema u njima formalnih iskoraka, novih književnih postupaka, jezičkih eksperimenata, ili lavirinata: Almudena Grandes, naprosto, zna da priča priče i ništa je drugo osim pripovedanja ne zanima


“Jedna od mojih etiketa je ta da pišem o ljubavi. Ne bih da se branim, ali kad bih na ovom svetu videla samo ljubavne priče, to bi značilo da je moj pogled uzak, a život veoma romantičan. Ali nijedno od ta dva nije sasvim tačno”


Može nešto i postojati – u stvari postoji mnogo takvih “nešto” – ali ako nemamo reč za to, ono za nas ne postoji. Imamo onoliko sveta koliko nam je jezik bogat, izražajan i koliko su razuđeni i istančani njegovi glagolski oblici i vremena






Iako ostaje veran poetici fragmenta, u romanu Samoubistvo Leve je bliži klasičnijem proznom govoru. Ispripovedan u drugom licu, kao obraćanje mrtvom prijatelju, ovaj roman suočava s temeljnim fenomenima ljudskog postojanja: doživljaj sveta i čovekovo mesto u njemu, potomstvo i smisao porodice, savremena umetnost, moderna država, politika itd. Priča, svakako uslovljena temom, ispripovedana je u blago povišenom tonalitetu moderne, tamne patetike, a opet i sa izvesnom vedrinom, koju nameće okolnost da se najvažniji događaj u priči, rasplet dakle, desio već na početku


Bio je zvezda Holivuda, žene su bile lude za njim, kralj Aleksandar ga je odlikovao, ali ga je ovdašnja široka javnost upoznala tek nedavno zahvaljujući romanu Miomira Petrovića Dionizije 1941, kombinaciji dokumenta i fikcije




Adam Mihnjik, Misliti savremenu demokratiju. Eseji, pisma, intervjui; s poljskog prevela Biserka Rajčić; B 92, Beograd, 1995.




Peruanski pisac i nobelovac Mario Vargas Ljosa preminuo je u Limi u 90. godini. Bio je "prokleto dobar pisac", pisao je svojevremeno Teofil Pančić


O Filipu Davidu kao piscu srpske književnosti iz njenog najkreativnijeg posleratnog doba moglo bi dosta da se kaže, ali je malo rečeno – napisao je Branko Kukić na početku uvodnog teksta dvobroja časopisa “Gradac” koji je posvećen Filipu Davidu.
U njemu je delić Davidovog opusa, poput Skice za priču o snu, Bunara u tamnoj šumi, Jedne noći u Varšavi, Ničije zemlje, drame Jednog dana, moj Jamele, scenarija Svetovi u haosu, njegova prepiska sa Mirkom Kovačem i Borislavom Pekićem, pa i tekst koji je Filip David govorio u Narodnoj biblioteci Srbije na dodeli priznanja za Najbolju knjigu u mreži javnih biblioteka za roman Kuća sećanja i zaborava, tekst koji je počeo ogradom od prisustva Tomislava Nikolića, tadašnjeg predsednika Srbije. “Poštujući instituciju predsednika, ja od 90-ih ne podržavam njegovu nacionalističku i ratnu politiku. Njemu nije mesto ovde i ovim povodom”, rekao je David pred zvanicama.
U dvobroju su i tekstovi poštovalaca Filipa Davida o njemu. Jedan od tih, tekst Svetislava Basare Princ “Galerije”, objavljujemo.
Na kraju uvodnog teksta koji je naslovio Filip David – Sve je u vatri, Kukić kaže da mu nije bila namera da objavi sve važne tekstove koji su napisani o Filipu Davidu, nego da kaže više “o jednoj posebnoj atmosferi i temperaturi koje donose posebno strujanje, predstavljeno na poseban način, jer svaka književna epoha ima posebne stvaraoce koji svet, unutrašnji i spoljašnji, gledaju iz posebnog ugla – petog – u kvadratnoj sobi. Ovaj peti ugao istovremeno ruši staru i stvara novu kuću”.




O jednom susretu sa Otom Tolnaijem


“Prijatelji će vas saslušati sa simpatijama i suosjećanjem kad im pričate o svojoj bolesti i, recimo, posljedicama kemoterapije. Ali, hoće li vas razumjeti? Samo donekle. Teški bolesnici sigurno primjećuju da ih nakon nekog vremena ljudi više ne slušaju”