Studenti Pravnog fakulteta u blokadi objavili su u nedelju 24. avgusta 2025. da predsednik Srbije opet nije poštovao institucije rođene države i da je prekršio Ustav mešajući se u rad izvršne vlasti. “Ovaj put u Ministarstvo trgovine, turizma i telekomunikacija”, kako su naveli u saopštenju na društvenoj mreži Iks, jer je u svom obraćanju naciji sam najavio “ograničavanja trgovačkih marži na 20 odsto”. Nijedan ministar mu nije skrenuo pažnju na to. Kliče mu samo duhovna sirotinja po ulicama jer ne zna ni šta znači reč “institucija”, s čijim ponavljanjem su im već dosadili studenti.
Neobičan je utisak da neko u 21. veku, u Evropi, mora bilo kome da tumači pojmove ustanova, zakona i pravne države, podele vlasti na tri grane i svega što je s Građanskom revolucijom u Francuskoj (1789–1799) stvorilo moderno doba u istoriji čitavog čovečanstva, i to nekom u Srbiji koja je odmah posle Francuske ukinula feudalizam (1835), oteravši prethodno turske feudalce. Dovela je na vlast građansku klasu, sa građanskim zakonima. Podelila je vlast na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, gradeći administraciju i državne institucije po ugledu na tadašnju Evropu (1838). U dvadeseti vek ušla je sa razvijenim društvom kome nije bila potrebna harizma ničije lične vlasti.
Danas, u Srbiji, dvesta godina posle prvih građanskih zakona, pristalice takvog poretka pogrdno nazivaju “građanistima” i progone ih. Kao da smo se vratili u vreme komunizma. Ni Komunistička partija Srbije, kao i ova što Srbijom vlada danas, nije volela pristalice građanskog poretka, nazivala ih je “buržoazijom”, “građanskim elementima” i “neprijateljima sadašnjice”, a kad je 1945. došla na vlast, građanska misao i građansko društvo, kao kakav neprijatelj, prognani su i sklonjeni iz političkog i javnog života uopšte. Pored već postojećeg socijalističkog društva u jednopartijskom sistemu, građansko društvo nije smelo da postoji. Ali, u svakodnevnom životu pojedinaca i cele zajednice građanska svest je preovladala. Ljudi su imali posao, fabrike su postojale u svakom gradu, deca i omladina imali su besplatno školovanje i studiranje, privreda je napredovala, socijalna sigurnost i poverenje u državne institucije bilo je, s razlogom, na najvišem nivou. Društvena odgovornost prepoznavala se kao najviša etička kategorija zajednice. Tek je poneki general s kakvog mitinga još pomalo pretio prstom “građanskim snagama”, “silama mraka i prošlosti” i “retrogradnim tendencijama” kao neprijateljima u “dosluhu sa stranim službama”, ali i on je bio svestan da je društvo zrelo i razvijeno i da više nema ideološku već građansku svest.
Pojava da apsolutistička vlast progoni svakog ko hoće poštovanje zakona i institucija je stara, sve feudalne države imale su protivnike u građanskom staležu (trećem staležu), koji je tražio ukidanje feudalnih poseda, dovođenje na vlast građanskog društva sa građanskim institucijama i obnovu pravne države, odnosno vladavine prava. Recimo, u 18. veku, kad su prosvetitelji, koji su pripremili duhove za Građansku revoluciju u Francuskoj, bili na udaru feudalne apsolutističke vlasti koja je sebe poistovećivala sa državom.
Šta je u pravnom smislu i pravnoj istoriji značilo ukidanje feudalizma, feudalne svesti i dovođenje na vlast građana? Zbog čega su među vođama revolucije najpoznatiji bili pravnici, sudije i advokati? Šta su oni podrazumevali pod vladavinom institucija koja stoji nasuprot vladavine pojedinaca ili bilo čije lične vlasti? Smatrali su da autoritarne ličnosti traže plemensku i podaničku a ne društvenu svest kod svojih pristalica, da onemogućavaju podelu vlasti na tri grane, sprečavaju normalan rad institucija, često ukidaju ustav ili ga ne poštuju i ne dozvoljavaju nezavisan rad sudstva.
Sve te vrednosti počivaju na rimskom pravu, starom više od dve i po hiljade godina.
Snagu nekadašnje Rimske države činila je savršena vladavina institucija i rimsko pravo, kodifikovano između 449. i 287. godine pre nove ere. To pravo je, pored ostalog, objašnjavalo čitav poredak u državi, popis i ulogu svake institucije, celog zakonodavstva i činovničkih službi, prava svakog građanina i kompletnu rimsku administraciju. Impresivna je bila potpuna transparentnost te administracije pred građanima, koji su zakone mogli da čitaju na ulici i glavnom trgu (forumu). Politika nije smela biti tajni posao jer su u njoj svi morali da učestvuju i da znaju šta se tačno dešava u državi. Poverenje između građana i institucija bilo je potpuno.
Bavljenje bilo kojom političkom funkcijom bilo je besplatno. Zbog toga je to često bila dužnost i privilegija samo bogatijih ljudi, ali oni nisu tražili da se na položaju obogate već da oni, sa svoje pozicije, pomognu da se obogati država, kao zajedničko ili javno dobro.
Zakonik dvanaset tablica je postao osnova rimskog prava. To je bila prva kodifikacija (popis) svih zakona, institucija i službi u Rimu, način vršenja državne administracije i prava i obaveza svih građana, neka vrsta ustavnog akta. Naziv je dobio po tome što su zakoni urezani na dvanaest velikih bronzanih tabli i izloženi na glavnom rimskom trgu (forumu), pa su drugačije nazivani i “zakoni bronzanih tablica”.
Najvažnije institucije rimske republike počele su da slabe već sa proglašenjem carstva 31. godine pre n. e. Razlog je bio jednostavan. Naslednik najvećeg rimskog državnika Gaja Julija Cezara, Oktavijan Avgust, uplašen za život budući da je Cezar stradao najavljujući obnovu monarhije, nije nikad zvanično proglasio monarhiju. Sebi je dodelio samo zvanje “prvog senatora” (princeps senatus), republikansku funkciju koja je do tada protokolarno pripadala najstarijem u senatu. A on je bio najmađi u senatu pošto je imao mnogo manje od 50 godina. Poredak je nazvao “principat”, kao vlast prvog senatora. Potom je svom imenu dodao počasno ime “Cezar”, što je postalo sinonim za novi oblik monarhije “cezarstvo” (lat. caesar, cesarstvo ili carstvo), potom zvanje vrhovnog komandanta vojske “imperator” (takođe kasniji sinonim za carstvo), i na kraju je postao i patrijarh rimske religije (pontifeks maximus). Pred kraj života je i zvanično odredio svog naslednika – Tiberija, koji će takođe vladati pomoću svih ovih republikanskih funkcija, kao novi Cezar i imperator.
Rimska republika postojala je pre toga čitavih pet vekova i sve magistrature (političke funkcije) državnog poretka bile su osmišljene u republici. Nekoliko prvih rimskih careva i dalje se zaklinjalo u republiku, kao njeni najveći zaštitnici i rukovodioci, ali su najvažnije od tih funkcija spajali uz svoju ličnu vlast. Na taj način, republikanske institucije u vreme Carstva nisu bile ukinute, ali su najvažnije zloupotrebljene i obesmišljene od strane vrhovne vlasti.
Reklo bi se kao u Srbiji. I to u Srbiji koja je, kao što je napred rečeno, pre dvesta godina uvela građansko društvo, i u kojoj se, uprkos svega toga, danas pristalice građanskog poretka nazivaju pogrdno “građanistima” i neprijateljima naroda. Kog naroda, onog koji stvaraju oni koji regresiraju Srbiju? Oni koji, oduševljeni sopstvenim državotvorstvom, građanima nude za jelo parizer, čak ga reklamiraju preko televizijskih kanala pokazujući ga na krišci hleba, ubeđuju ih i u prednosti asketskog života sa minimalnim jelovnikom od samo dva jajeta dnevno, i hvale naselja koja budžetskim sredstvima od poreza građana ne grade za građane već za sebe same, osim ako hoće da ih kupe po njihovim cenama, oni kojima institucije smetaju.
Srbija danas kao da nikakvih prethodnih iskustava nije imala, politički je regresirala ka vlasti jednog čoveka sa soliterskih plakata, kome se kliče kao samoj državi, kao samoj naciji, kao “čuvaru srpstva”, koji samog sebe poistovećuje sa “rukovodstvom Srbije” i samom “nacijom”.