Ove godine navršava se 35 godina od prestanka održavanja Korčulanske ljetne škole i objavljivanja posljednjeg broja časopisa „Praxis“. Toga ljeta održano je, u nešto manjem formatu od uobičajenoga, posljednje zasjedanje Korčulanske škole; raspoloživa financijska sredstva nisu omogućila da se Škola održi u punom opsegu, a iduće godine bila su uskraćena sva sredstva, te se Škola više nije održala. S jeseni 1974. izašao je trobroj „Praxisa“ (3-5/1974), u kojemu je, među ostalima, debitiralo nekoliko posve nepoznatih imena (među ostalima i potpisani je autor tu objavio svoj prvi izvorni rad).
Sljedeći, šesti broj „Praxisa“, kojim se trebalo zaključiti 11. godište časopisa, nikad nije izašao; i tu je proradio suptilni mehanizam „socijalističkog samoupravljanja“ pa su „samoupravnom odlukom organa udruženog rada“ uskraćena sredstva financiranja tog časopisa. Tada nije bilo, mlađima za razjašnjenje, Sorosevih i sličnih fondova koji bi financirali djelatnosti što ih je vlast smatrala nepoćudnima (a veliko je pitanje bi li ti fondovi, da ih je kojim slučajem i bilo, htjeli financirati nešto takvo kao što je to bio „Praxis“).
I tako su Korčulanska ljetna škola i „Praxis“ otišli u historiju (nesretan pokušaj objavljivanja edicije pod naslovom „Praxis International“ nije u tom pogledu promijenio ništa, osim što je i u redovima osnivača i redakcije unio dodatnu zbrku te poremetio nekoliko ljudskih relacija). Godišnjica koje se sjećamo i nije pretjerano okrugla, a mnogima, uključujući i glavninu onih koji se profesionalno bave filozofijom ili sociologijom (ne treba zaboraviti da je „Praxis“ bio „filozofski časopis“, ali da je i u redakciji bilo i nekoliko sociologa, a ne treba zanemariti ni podatak da je Korčulanska škola sebe definirala kao „filozofsko-sociološku školu“), taj datum ne djeluje osobito značajnim: „Praxis“ i Škola spadaju u kulturno-političku historiju, a ko ne i u arheologiju ideja. Neki bi u tom kontekstu rado upotrijebili i termin ropotarnica. Najveći dio glavnih aktera tih zbivanja nije više među živima, a stupanj informiranosti novih generacija o „Praxisu“ i Školi očekivano je nizak; više, čini se, brine jednostavno ustanovljiv podatak da se glavnina te informiranosti sastoji od legendi, tračeva i podataka koji su po svom karakteru ili poluistine ili čak i laži, a u svakom su slučaju posredovani mrzovoljnim i nerijetko zlonamjernim tumačenjima.
ISTORIJSKA NEODGOVORNOST: Međutim, ima opravdanih razloga za tvrdnju da je to dokrajčivanje jednog projekta predstavljalo jedan od kobnih momenata koji su determinirali buduća zbivanja u tadašnjoj zemlji i u regiji na čijem je prostoru ta zemlja postojala. Naime, ukidanje spomenutog projekta zbiva se u kontekstu tzv. konzervativnog zaokreta u Jugoslaviji. Početkom sedamdesetih godina poredak odustaje od svakog pokušaja demokratske transformacije, vraća se svojim neostaljinističkim korijenima i – ne znajući – potpisuje svoju smrtnu presudu, ali ujedno i zemlju za koju navodno gaji osjećaj „povijesne odgovornosti“ osuđuje na budući krvav i kaotičan raspad. to su godine, podsjetimo se, kad se okoštali titoistički kadrovi obračunavaju s tzv. liberalima i kad se po uzoru na brežnjevljevski Sovjetski Savez proklamira obnova marksističkog obrazovanja kao forme dogmatske indoktrinacije; u tom se sklopu pokušava ukinuti kritičko mišljenje, a od neostaljinistički protumačenoga Marxa pravi se dogmatska ikona obavezujućega tumačenja svijeta (kako prirode, tako i povijesti, rekli bi zastupnici dogmatskog marksizma). Novi ustav iz 1974. i Zakon o udruženom radu 1976. zaokružuju sistem za kojega njegovi tvorci vjeruju da je samoodrživ i vječan. Oni koji smetaju tim procesima konzervativne stabilizacije i re-dogmatizacije duha uklanjaju se na diskretnije i manje diskretne načine. To su godine kad se vode brojni sudski procesi (žrtve tih procesa su razne vrste neprijatelja, ali indikativno je da se među njima u nezanemarljivom opsegu nalaze i ljudi bliski krugovima oko „Praxisa“), a s Beogradskog se univerziteta uklanjaju nepodobni filozofi i sociolozi.
Pokušaji pripitomljavanja „Praxisa“ i njegova uklapanja u „novi kurs“ svojstven konzervativnom zaokretu – a tih pokušaja nije nedostajalo – nisu uspjeli i stoga je donesena odluka da se on ukine i da se duh što se oblikovao posredstvom časopisa, Korčulanske škole i odgovarajućih katedri ukloni s javne scene. U manjim sredinama nametnuta je šutnja, u Beogradu je osmero vodećih predstavnika kritičke filozofije uklonjeno iz nastave (da bi kasnije bili getoizirani u centar za filozofiju i društvenu teoriju), a pokušaj da se vodeći predstavnici „Praxisa“ u Zagrebu marginaliziraju po beogradskom receptu nije realiziran, dijelom uslijed sretne okolnosti da je u to vrijeme rektor Sveučilišta u Zagrebu bio upravo jedan od članova redakcije „Praxisa“, Predrag Vranicki, te dijelom, vjerojatno, i zbog toga što je kritički stav praksisovaca u odnosu na tzv. hrvatsko proljeće već sam po sebi rezultirao marginalizacijom „Praxisa“ u odnosu na hrvatski intelektualni main stream (a pridobivanje tog kruga za re-ideologizaciju društva i za sudjelovanje u represiji protiv drugomislećih predstavljalo je unaprijed propao pokušaj).
Nastavak je poznat, a s konačnim se rezultatima danas sasvim izravno suočavamo: više se ne zna ni tko je u Drugom svjetskom ratu pobijedio, ni tko je poražen, a etnocentrička matrica mišljenja dominira, čini se, bez ozbiljnije konkurencije. Kakve to ima veze s onom uvodno spomenutom godišnjicom? Netko će reći – nikakve!
UBIJANJE DUHOVNOG POTENCIJALA: Ipak, ostaje otvorenim pitanje bi li strmoglav pad duha na ovim prostorima mogao biti baš tako strelovit i silovit da nije bilo onoga konzervativnog zaokreta koji je među ostalime doveo do ukidanja „Praxisa“ i posljedične marginalizacije Jugoslavije na mapi svjetske filozofije i društvene teorije? Duhovni potencijal mišljenja koje se razvilo u tom krugu protjeran je na margine – a s njegovim daljnjim razvijanjem i aktualizacijom stvari bi vrlo vjerojatno bar donekle drugačije izgledale. A na mogući prigovor da su praksisovci – makar neki najistaknutiji među njima – pokazali svoje pravo lice u „godinama raspleta“ kada su se stavili u službu protagonista krvavog raspada bivše zemlje, moglo bi se uputiti na članak mlade poljske istraživačice Katarzyne Bielińske koji je u najnovijem (2/2009) broju beogradskog časopisa „Filozofija i društvo“ objavljen pod naslovom „‘Ajde opet na Bled! Prilog razmatranjima o Praxisu„. U tom je članku naizgled riječ tek o razlici između epistemičke pozicije Mihaila Markovića i epistemološke pozicije koju je prema autorici u svojoj kritici dogmatskog marksizma zastupao Milan Kangrga. Zapravo se radi o minucioznom istraživanju koje rezultira uvidom u nepremostive razlike između dvojice filozofa iz kruga oko „Praxisa“, a to implicitno razjašnjava teorijsku pozadinu u kojoj su se oblikovale pretpostavke što su dovele do toga da se jedan od (tek dijelom samozvanih) protagonista filozofije „Praxisa“ naposljetku iskaže kao ideolog Miloševićeva režima.
Zaključak do kojega mlada autorica dolazi (a koji je ranije u nekim drugim kontekstima formulirao i potpisani autor ovoga osvrta) glasi: Nema, a nije nikad ni bilo, nekakve zajedničke praxis–filozofije, niti su svi predstavnici te orijentacije dijelili istu viziju marksizma i pripadali jedinstvenom teorijskom polju. Slijedi da obračun s „Praxisom“ nije bio obračun tadašnjeg režima s nekom određenom filozofijom ili sa nekim definiranim projektom, pa čak ni s nekim pogledom na svijet. Bio je to obračun s filozofijom kao takvom, i šire: obračun s kritičkim mišljenjem i s autonomnim, slobodnim mišljenjem i prosuđivanjem u cjelini, usmjeren na to da se obnovi izgubljeno permanentno maloljetništvo naroda i narodnosti koji su u duhu bratstva i jedinstva pod mudrim vodstvom Saveza komunista kao avangarde radničke klase gradili samoupravni socijalizam. I upravo se tom obnovom maloljetništva koja je kao kolateralan (a možda ne tek kolateralan) učinak imala gašenje „Praxisa“ leži u korijenu promašenosti projekta samoupravnog socijalizma, projekta koji je završio kao krvava farsa. Maloljetnici ne mogu graditi ništa što zahtijeva autonomiju i odgovornost.
Stoga bi se, u jednom samo prividno paradoksalnom obratu, moglo zaključiti i to da je gašenje i gušenje „Praxisa“ bilo nužno kako bi danas djeca u školama učila da je 1945. došla okupacija. I možda iz svega slijedi i jedna pouka koju možemo formulirati kao pitanje: Ne uče li djecu takve stvari zato da bi vječno ostala u stanju maloljetništva?
