To i samo to

Krajem novembra prošle godine u knjižari u bečkoj Mariahilferštrase dugo sam mjerkao Apdajkovu knjigu eseja Due Considerations. Najsvježiji nefikcijski Apdajk, pozamašni tom od punih sedam stotina stranica, koštao je dvadeset i sedam eura. Čitala mi se ta knjiga i želio sam je kupiti. A opet, knjiga je djelovala preglomazno da bih s njom pod miškom krenuo u bečku noć, a i onih dvadeset i sedam eura – činilo se u toj uvertiri bečke noći – mogu mi u kafani zatrebati. Nisam kupio knjigu, a sjetio sam je se sutradan u taksiju što me je vozio na aerodrom i bilo mi je žao što je nisam kupio. Na aerodromu, međutim, u knjižari koja je aerodromska samo po lokaciji (International Bookstore; Ein Shop der American Discount Group), neočekivano zapravo – pronašao sam Due Considerations i kupio ju za istih dvadeset i sedam eura.

ŠIRINA: Knjigu sam počeo čitati još u avionu, a čit(uck)ao sam je i one večeri kad sam na teletekstu HTV-a pročitao da je Apdajk umro. Nije da mi trebaju dva mjeseca da pročitam sedamsto strana, nego je ova knjiga Apdajkovih eseja, kao i ostale njegove esejističke knjige, stvorena za sporo čitanje napreskok, posve suprotno od njegovih romana. Raspon tema kojim se Apdajk bavi samo u ovoj knjizi je skoro nevjerovatan. Evo samo nekih nasumice probranih: biografije pisaca, Kina, kasni radovi umjetnika, poker, automobili, knjige kao izgovor protiv selidbe, Njujorker, JFK, 11. septembar, Mark Tven, Gabrijel Garsija Markes, Žoze Saramago, Isak Babelj, Don DeLilo, Salman Ruždi, Mišel Uelbek, Orhan Pamuk, Filip Larkin, Seren Kjerkegor, Goja, Direr, naslovnice knjiga, komentari vlastitih djela. Prije više od četrdeset godina, u velikom intervjuu za „Paris Review“, Apdajk je s karakterističnom šarmantnom iskrenošću kazao kako širina njegovih esejističkih interesovanja ima tri uzroka: prvi je želja da s drugima podijeli činjenicu da ga je nešto oduševilo, drugi je potreba za pisanjem o temi koja ga zanima, a treći je u sklonosti da se odazove pozivu da piše o nečemu o čemu ne zna mnogo, pa narudžbu koristi da nauči nešto novo, a da poslije učenja o tome i piše.

Za Apdajka sam prvi put čuo kao klinac, u vrijeme pomame za filmom Vještice iz Istvika. To je vrijeme kad na globalnoj ravni Apdajk postaje svojevrstan celebrity i izvan svijeta književnosti. On se u novoj ulozi nije ugodno osjećao. Usprkos učestalim pozivima za vrijeme snimanja filma nijednom nije posjetio set, a kasnije je govorio da mu se film i nije pretjerano svidio. Ipak, znao je kazati da pomalo žali što nije upoznao Mišel Fajfer, odnosno da je najveća vrlina filma Vještice iz Istvika ta što je uloga u njemu lansirala Mišel Fajfer u prvu ligu holivudskih glumica. Onu vrstu ljepote koju je godinama kasnije prepoznao Martin Skorseze, ljepotu doba nevinosti koja traje kroz cijeli život, vidio je Apdajk u Mišel Fajfer, vidio ju je onako kako je vide oni koji zbilja znaju vidjeti pravu ljepotu. (Pozdrav za Božu Koprivicu!)

Koju godinu kasnije, čitajući manijački crvene knjižice iz legendarne edicije Reč i misao pročitao sam i Apdajkovog Razuzdanog Erosa u prevodu Davida Albaharija. Naslov mi je onomad, sjećam se, djelovao razuzdanijim i erotičnijim od sadržaja. Poslije sam čitao pojedine romane o Zeki Angstromu, a zatim i Vještice iz Istvika te Rodžerovu verziju u onim BIGZ-ovim hardcover izdanjima. Apdajk me zapravo „kupio“ tek s Rodžerovom verzijom; to je (bio) roman koji na moderan način i u modernom kontekstu postavlja(o) ista velika pitanja koja je u svoje vrijeme u svojim najvažnijim romanima postavljao Dostojevski, inkorporirajući istovremeno u roman sve moguće diskurse od naučnog do popkulturnog.

LAJTMOTIVI: Studirajući anglistiku, desio mi se Apdajk revisited. Čitajući iznova Apdajkove knjige, ovaj put na engleskom, činilo mi se da na doživljaj više utiče protok vremena nego drugi (originalni) jezik. I počeo sam doživljavati Apdajka kao savremenika u smislu da sam počeo čitati njegove knjige u vrijeme objavljivanja. Čitao sam Brazil, recimo, kao širenje priče o američkom snu na južni američki kontinent; čitao sam Brazil kao modernu varijaciju mita o Tristanu i Izoldi; čitao sam Brazil sjećajući se Vještica iz Istvika i shvatajući da reference o Tristanu i Izoldi, o Deniju de Ružmonu, o Ljubavi i zapadu, nisu digresije nego lajtmotivi u Apdajkovom opusu. Čitao sam Gertrudu i Klaudija, taj – filmskim jezikom govoreći – prikvel Šekspirovom Hamletu. Čitao sam Apdajkov distopijski izlet u Toward the End of Time i divio se piscu sa alefovski sveobuhvatnim opusom. Borhes je kosmos sabio u jednu tačku, a u Apdajkovom su djelu svi putevi i stranputice modernog romana. Jer nije Apdajk tek „hroničar preljuba u predgrađima“ – kako ovih dana trube novinski nekrolozi; Apdajk je i markesovski magični realista (u Brazilu, recimo), i nesuđeni Dartanjan mušketirskoj trojci (Belou-Malamud-Rot) američkih nevjerničkih meditativno-urbanih Jevreja koji vjeruju jedino u književnost (ciklus o Henriju Beku), i politički vizionar trećeg svijeta u rangu Ljose i Kapušćinskog (The Coup), i tomasmanovski mitologičar (Kentaur), i (post)modernista koji se na Džojsovom tragu napaja na tradiciji istovremeno je iznevjeravajući (S.), i osebujan „romansirani biograf“ (Seek My Face) i šta sve još ne… (da Apdajka pjesnika, dramatičara i pisca za djeca i ne spominjemo).

AGONIJA I EKSTAZA: A opet, najličnije govoreći, sukus Apdajkovog književnog majstorstva za mene je sadržan u romanu koji još nisam spomenuo, u pretposljednjem romanu koji je Apdajk napisao, u romanu Terrorist iz 2006. godine. Izvodi iz kritika objavljenih u američkoj štampi navedeni na koricima slažu se kako je riječ o vjerovatno najboljoj knjizi inspiriranoj jedanaestim septembrom. Knjigu sam, čini mi se, otvorio s blagom skepsom; valjda mi se činilo da je tema odveć aktuelna da bi bila opsesivna, ali sva je skepsa nestala već s prvom rečenicom. „Vragovi, misli Ahmad, ti vragovi mi žele oduzeti mog Boga.“ Ahmad je protagonist romana, maturant srednje škole u gradiću Nju Prospekt u državi Nju Džerzi. Vragovi iz prve rečenice su gimnazijalke koje viđa po školskim hodnicima, dugonoge cure ogoljenog pupka i sjajne kose. Ahmad je sin Arapina (stranca koji je studirao u Americi) i Irkinje, odrastao bez oca (skoro kao Barak Obama, mogli bi se reći), koji u pubertetu tragajući za ocem i čvrstim osloncem u svijetu površnosti pronalazi očevu vjeru – islam. Način na koji Apdajk, nakon što je debelo prevalio sedamdesetu, ulazi u psihu suvremenog tinejdžera, osamnaestogodišnjaka, jeste skoro nevjerovatno sugestivan. Idealizam mladosti suočen sa pragmatizmom i rutinom sredovječnosti ovdje je izložen u isto vrijeme i klasično i suvremeno provokativno. U savršenoj demonstraciji onoga što je Kolridž zove „suspenzijom nevjerice“, Apdajk nas navodi da bez daha pratimo kako će se Ahmadova iskrena vjera usmjeriti prema (terorističkoj) akciji. Ahmad je kao književni lik iscrtan bezmalo besprijekorno, no apdajkovska se empatija tu ne zaustavlja: i gimnazijski pedagog, i njegova debela žena, i Ahmadova majka, i Džorilin – njegova školska drugarica, i još pola tuceta protagonista ispisani su majstorski. U radnju (relativno) kratkog romana, Apdajk vješto uključuje i vašingtonsku administraciju. Fascinantna je također Apdajkova pripremljenost za pisanje ovog romana. Teško da u zapadnoj književnosti postoji roman toliko protkan citatima iz Kur’ana; u tom smislu podsjeća zapravo na Derviš i smrt. I ne samo to, Apdajk je očito pročitao masu literature o islamu objavljene na engleskom u posljednjim godinama, poput Ibn Varaka, recimo. Neću ovdje detaljno prepričavati zaplet, ali moram, jednostavno moram, prevesti posljednji pasus. Ahmad se, da ne otkrivam kako, sa svojim gimnazijskim pedagogom jednog jutra po prvi put u životu slučajno našao usred Njujorka. „Svuda oko njih, od Osme avenije do Brodveja, velikim su gradom milili ljudi, neki elegantno odjeveni, no većinom otrcani, nešto malo lijepih, a većinom nelijepi, svi, međutim, zbog visokih nebodera svud naokolo svedeni na veličinu insekata, i svi jure i žure, koncentrirani u mliječnoj sunčanoj svijetlosti jutra na neki plan, šemu ili nadu za koji se drže, vlastiti razlog za bar još jedan dan života, svako od njih živ nabijen na kolac savjesti, fiksiran jedino na vlastiti napredak i samoodržanje. To i samo to. Ovi vragovi, misli Ahmad, oduzeli su mi mog Boga.“ U nes(p)retno kompiliranim nekrolozima Apdajku objavljivanim u novinama širom slavenskog juga, često se ponavljalo da je Apdajk bio vjernik. Teško je reći otkud takva uvjerenost u jednu zapravo vrlo intimnu činjenicu, ali malo je pisaca koji su u stanju da ubjedljivo kao Apdajk pišu o gubitku vjere i otkriću ateizma. Ne znam da li je dosad Terrorist preveden na slavenskom jugu, znam da su prava za prevod otkupljena i u Hrvatskoj i u Srbiji, ali ne smijem ni pomisliti na šta ti prevodi liče odnosno na šta će ličiti. Takva knjiga traži prevodilačku koncentraciju kakva je potrebna za prevođenje poezije, a ne ovdašnje uobičajeno suvremeno komercijalno rutinerstvo kakvo se već narugalo Zebaldu, recimo.

Tiraži Apdajkovih knjiga jesu veliki, ali njegova vjerovatno najviše puta odštampana rečenica govori o Vladimiru Nabokovu. Na koricama engleskih i američkih izdanja Nabokovljevih knjiga po pravilu se nalazi Apdajkova rečenica koja poručuje kako Nabokov prozu piše na jedini način na koji ju se isplati pisati, odnosno da je piše – ekstatično. Ta mi se fraza motala po glavi kad sam pisao ovo:

Džon Apdajk

Na poleđini knjiga Nabokovljevih,
Vidio sam to lično,
Ponavlja se ko refren il stih
Da treba pisati ekstatično.

Tvoj je citat u tom blurbu,
Tvoja o pisanju lekcija,
O onom u čemu lijeni vide žurbu
I onom što psiholozi zovu projekcija.

Po lakoći i plodnosti ste rodbina.
Nulla dies sine linija,
Bez knjige nijedna godina;

Jer istina je, a ne fraza –
Pisanje nije agonija,
Nego je ekstaza.